Postoje putovanja na koja odete zbog posla, a vratite se s osjećajem da ste bili na odmoru. Kapadokija je u listopadu bila upravo takvo mjesto. Od 13. do 15. listopada u Avanosu se održavao europski regionalni sastanak IFATCA-e (ERM 2026), Međunarodne federacije udruga kontrolora letenja, a domaćin je bila turska udruga kontrolora TATCA. Na sastanku sam predstavljao Hrvatsku, kao predsjednik Hrvatske udruge kontrolora letenja (HUKL).
Slogan konferencije bio je „Where Ancient Wonders Meet Aviation Excellence” – gdje drevna čuda susreću zrakoplovstvo – i teško da se moglo bolje opisati ono što nas je tamo čekalo.
Put: preko Istanbula u srce Anatolije
Krenuli smo 10. listopada, s presjedanjem u Istanbulu, a kući smo se vratili 17. listopada s aerodroma Nevşehir Kapadokya. Kad god putujem na ovakav sastanak, pokušam „ukrasti” pokoji dan prije ili poslije službenog dijela, jer tko zna kad ću opet biti u ovom kutku svijeta. Tako smo i ovaj put stigli obići nekoliko highlight-a, koje vam prenosim u slikama.
Najprije posao: ERM 2026
ERM je godišnji susret udruga kontrolora letenja iz cijele Europe. Tri dana izvještaja, rasprava i odluka o temama koje se tiču svih nas: radnih uvjeta, sigurnosti i budućnosti naše struke. Ovakvi sastanci uvijek su i prilika da se uživo vidimo s kolegama s kojima cijelu godinu surađujemo preko maila i videopoziva – a često se najkorisniji razgovori vode baš u pauzama, uz kavu.
[FOTO: moje izlaganje na ERM-u, uz zastavu IFATCA „Together Further!”]
Kapadokija ukratko: zemlja lijepih konja i vulkanskog pepela
Kapadokija nije grad, nego povijesna regija u središnjoj Anatoliji, na visoravni na otprilike tisuću metara nadmorske visine. Ime joj se obično povezuje sa staroperzijskim Katpatuka, što se često prevodi kao „zemlja lijepih konja”. Nije onda ni čudo što smo usput zalutali i na jedan ranč s konjima i ponijima.
[FOTO: Supruga Tatjana sa najmnajim ponijem]
Krajolik kakav danas vidimo nastao je prije nekoliko milijuna godina, kad su vulkani Erciyes, Hasan i Göllüdağ prekrili cijelo područje debelim slojevima pepela i lave. Pepeo se stvrdnuo u mekanu stijenu – tuf – a kiša, vjetar i rijeke tisućljećima su je oblikovali u stožaste stupove koje mještani zovu peri bacaları, vilinski dimnjaci. Mnogi na vrhu nose „kapu” od tvrđe stijene koja štiti mekši dio ispod sebe.
Upravo zbog mekoće tufa ljudi su ovdje od davnina klesali domove, golubinjake, crkve, pa i čitave podzemne gradove. Rani kršćani pronašli su u ovim dolinama sklonište, a crkve s bizantskim freskama jedan su od razloga zašto su Nacionalni park Göreme i stijenska nalazišta Kapadokije od 1985. godine na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.
Baloni u zoru
Ako postoji jedna slika po kojoj cijeli svijet zna Kapadokiju, to su baloni. Svako jutro, kad vrijeme dopusti, deseci – a često i više od stotinu – balona na topli zrak polako se podižu nad dolinama oko Göremea. Kao kontrolor letenja, gledao sam taj prizor i drugim očima: toliko letjelica u istom komadu neba, na malim visinama, sve u nekoliko minuta. Prekrasno – i iz profesionalnog kuta vrlo zanimljivo.
[FOTO: baloni nad vilinskim dimnjacima]
Uçhisar i Ortahisar: dvorci od kamena
Uçhisar je najviša točka Kapadokije: golema stijena izbušena prostorijama, nekoć utvrda i naselje. Uske staze vode uz samu stijenu, a s vrha se pogled pruža na cijelu regiju – na vilinske dimnjake s ulazima u nekadašnje domove, staze koje vijugaju među njima i krovove kuća ispod.
[FOTO: šetnja uz špiljske nastambe u podnožju stijene]
Nekoliko kilometara dalje i Ortahisar ima svoj „dvorac” – stijenu visoku gotovo 90 metara koja dominira gradićem. Zanimljivost: u špiljama u tufu ovdje su se desetljećima skladištili limuni, naranče i krumpiri, jer stijena cijele godine drži stalnu, nisku temperaturu.
[FOTO: panorama Ortahisara sa stijenom-dvorcem i minaretom]
Golubinja dolina i Dolina redovnika
Golubinja dolina (Güvercinlik Vadisi), između Uçhisara i Göremea, ime je dobila po bezbrojnim golubinjacima uklesanim u stijene. Golublji izmet stoljećima je bio dragocjeno gnojivo za vinograde i voćnjake na siromašnom vulkanskom tlu, pa su golubovi ovdje bili cijenjeni stanari.
📷 [FOTO: panorama Golubinje doline]
U Paşabağu, poznatom i kao Dolina redovnika, vilinski dimnjaci imaju po dvije, tri, pa i više „kapa”. Predaja kaže da su se u njih povlačili pustinjaci, a jedan je od njih posvećen sv. Simeonu.
Avanos: grad na Crvenoj rijeci
Avanos, grad u kojem se održavala konferencija, leži na obalama Kızılırmaka – Crvene rijeke, najduže rijeke koja cijelim svojim tokom teče kroz Tursku (oko 1.350 km). Rijeka nosi crvenkasti mulj, a od te gline u Avanosu se lončarstvo radi tisućljećima: tradicija seže sve do Hetita. Po uličicama i danas na svakom koraku nailazite na radionice i hrpe glinenih posuda.
[FOTO: naslagane glinene posude u uličici]
Preko rijeke vodi drveni viseći most, a navečer se u vodi zrcale svjetla obale i jata gusaka koja se odmaraju na otočiću. Nakon dugih dana sastanaka, šetnja uz rijeku bila je savršen oporavak.
[FOTO: mačak na visećem mostu, u pozadini minareti]
[FOTO: noćni odraz svjetala i guske na rijeci]
I da, Turska je zemlja mačaka. Dočekuju vas na mostovima, terasama i stijenama, a neki su toliko fotogenični da poziraju bolje od nas.
[FOTO: mače na kamenu]
Povratak: profesionalna deformacija
Sedamnaestog listopada vraćali smo se s aerodroma Nevşehir Kapadokya. Kontrolor letenja ne može proći pored tornja, a da ga ne fotografira – pa evo ga. A onda, stepenicama u avion, prema Istanbulu i kući.
[FOTO: kontrolni toranj]
Kapadokiju svakako treba obići i pješice. Staze kroz doline poput Golubinje i Ljubavne doline lagane su i nevjerojatno lijepe, a neke vode ravno do vidikovaca s kojih se ujutro gledaju baloni. Možda neki drugi put, s tenisicama za trail u prtljazi.
Komentiraj