Tražeći rutu za slobodan dan, što se događa zadnjeg dana radnog ciklusa u poslu kontrolora letenja, kojim se bavim već 32 godine, sve pažljivije biram mjesta, tzv. highlight-e, koje ćemo posjetiti, jer vrijeme je dragocjeno, a meni je sve više potreban kvalitetan oporavak, nakon svake sljedeće noćne smjene. Spominjem ciklus: u pravilu radim četiri dana, a onda sam dva slobodan, iako od ta četiri, prvi je uobičajeno neka međusmjena, zatim jutarnja, pa popodnevna i onda noćna. Nastojim svaki dan imati neku aktivnost, bila to šetnja biciklističkom stazom iza našeg naselja, ili šetnja do grada, na kavicu, ili neka kraća vožnja biciklom. Srećom živimo na rubu Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje i zaista nije teško kreirati rutu sa 20-25 kilometara i nabrati 600-800 metara uspona unutar sat vremena, a ne udaljiti se od grada više od 7-8 kilometara.

Rekoh, pažljivo biram rute, i za to koristim razne dostupne aplikacije, kao što su Komoot, Strava, FatMap i Peak Visor. No, već drugi puta, kada sam tražio bike rute u Sloveniji, kao izbor mi se ponudila stranica bergfex.at i ovoga puta sam istu proučio, tek sada sam primjetio da ima i link na aplikaciju za smartphone. Skinuo sam istu, platio pro verziju za iPhone i ostao ugodno iznenađen. Dakle, ova aplikacija je kombinacija svega što sam do sada koristio za razne faze planiranja ruta. Ima normalni overview rute koju odaberete u određenom području, možete se navigirati s pomoću odabrane rute, ima dio koji se zove peak names, koji radi kao spomenuti Peak Visor, koji već duže koristim, dakle jednostavno usmjerite kameru telefona prema nekom vrhu i on vam isto odmh kaže koji je to vrh. Također, kao i Komoot ili Strava, možete raditi normalni tracking rute, kao i pregledati visinski profil. Također su sve dostupne mape vrlo kvalitetne u svim zoom-ovima. Jako sam zadovoljan aplikacijom i dat ću joj priliku. Uglavnom, današnja ruta, koju ću vam opisati je “skinuta” sa bergfex-a, a tamo se zvala originalno: Refreshing cycling along the Radulja stream.

Ukratko, krenuli smo iz Novog Mesta, s time da sam odabrao početak i kraj rute postaviti kod Sportske dvorane Leona Štuklja, s obzirom da tamo postoji veliki, neuređeni, šljunčani parking sa dosta hlada, i bio je prazan. Nakon nešto urbanijih 5-6 kilometara, na kojima možete malo upoznati Novo Mesto, ali to nije bio cilj rute, napokon prelazimo Krku, po prvi puta, a zatim i autoput, i nalazimo se sa njegove sjeverne strane, gdje kreće uspon na Blišće (572 m), i to je ujedno i najviša točka rute. Dolazimo do jednog od highlight-a, starog grada Hmeljnika. Tu smo na 11. kilometru stali i razvukli punu konfiguraciju, jer je to grad zaslužio.

Dvorac Hmeljnik je dvorac koji se nalazi na Dolenjskom u selu Gorenje Kamenje kod Novog Mesta, nedaleko od autoceste A2, koja povezuje Zagreb i Ljubljanu. Dvorac se u pisanim izvorima prvi put spominje 1217. godine, ali o njegovim prvim vlasnicima ne zna se mnogo. Najpoznatiji vlasnici dvorca, plemići Hopfenbachi ili Hmeljniški, izumrli su početkom 14. stoljeća. Hmeljniški su do 1209. bili višnjegorski, a zatim do 1228. andeški ministerijali. Posljednjeg Andeškog grofa Henrika 1277. godine naslijedili su Goriški grofovi. Istarski ogranak Goričkih grofova izumro je 1374. godine.
Prema obitelji Hmeljniški, koja je izumrla u muškoj liniji, dvorac i vlastelinstvo naslijedio je unuk Majnclina Turjaškog, a 1339. godine slijedi njegov sin Majnhard. Gerlach pl. Turjaški (Auersperg) ili obitelj Turjaških. Poslije 1441. godine dvorac preuzima Jurij pl. Črnomaljski. Oko 1560. vlasnik je Ivan pl. Črnomaljski. Dvorac je 1590. kupio Židov Salomon Zeidler.

Nasljedstvom i kupnjom vlastelinstvo je nekoliko puta mijenjalo vlasnike: Ruessensteine, Jankoviće, Zierheime, Gallenfele i Paradeisere. Godine 1796. udovica Karla grofa Paradeisera prodala je imanje Andreju Obrezi, koji ga je posjedovao do 1827. godine. Tako je dvorac došao u ruke građanstva. Godine 1827. prodana je na dražbi Mihajlu grofu Coronini-Crombergu; Kupio ju je Ernest barun Perglas 1872., a već 1876. prodao Franzu barunu Wamboldtu iz Hessena. Godine 1918. pristupnicom je pripala Filipu Hugonu, barunu Wamboldtu. Ova obitelj imala ga je do kraja Drugog svjetskog rata. Zadnji je bio u vlasništvu Filipa Huga baruna Wamboldta pl. Umstadt, koji je dvorac temeljito obnovio i nakon 1938. godine ostavio svojoj kćeri Anni.

Dvorac su spalili slovenski partizani u svibnju 1942. godine. Još prije toga dvorac je potpuno opljačkan od strane mještana. Hmeljnik je tipičan dvorac na brežuljku, a iznad središnjeg dijela uzdiže se stubišni toranj koji vodi u gornji dio dvorca. U gotičkom razdoblju dograđen je još jedan toranj i istočno krilo, kao i kapela sv. Pankration. Za vrijeme turskih provala sagrađen je dvostruki zid, utvrđen okruglim stražarskim kulama i pokretnim mostom koji je premoštavao široki obrambeni jarak na istoku. Tijekom renesanse, kao posljednja dogradnja dvorca, dvorišne arkade koje su uništene nakon Drugog svjetskog rata okružuju unutarnje dvorište i danas su djelomično obnovljene. Radovi na obnovi započeli su krajem 50-ih godina 20. stoljeća, ali su ubrzo prestali, a danas dvorac ponovno stoji sam i nastavlja propadati. Danas dvorac ima krov, ali je u vrlo lošem stanju. Godine 1999. donesena je Uredba o proglašenju Dvorca Hmeljnik spomenikom kulture od nacionalnog značaja.

Nakon uspona do najviše točke rute, uslijedio je višekilometarski spust, prekrasnim šumskim putevima, djelomično razrovanim obilnim padalinama proteklih dana u Sloveniji. Prošli smo selo Jagodnik i uz nekoliko vikendica i seoskih gospodarstava, počeli pratiti potok Radulja, nizvodno. To je trajalo više od pet kilometara, i mnogome me podsjetio na cestu uz Breganu, kada idete od Glažute prema Koretićima, kao da je iz nekog drugog vremena, svakako osvježavajuće, i vrijedi zastati, kao što smo i mi učinili. Uslijedio je, i dalje kroz šumu i makadam, posljednji ozbiljniji uspon prema mjestu Koglo, gdje su predivni vinogradi i mnogo starih voćaka. Posjetili smo Župnu crkvu sv. Marjete, u Kogli, na 27. kilometru rute.

Nastavili smo prema Šmarjeti i Šmarjetskim Toplicama, sa predivnim šetnicama i prirodom, a naša ruta je opet vodila u blago brdo, kroz šumu, kao i preko 60 % ove cijele rute i stvarno skidam kapu autorima. Veći dio ovoga o čemu pričam sam uspio i snimiti sa akcijskom kamericom, pa će nekada osvanuti i hyperlapse filmić, kombiniran sa snimkom starog grada dronom. Bit će kao update na kraju ovog posta bloga. Nakon prolaska još jednom šumom, došli smo mjesta Dobovo i Lutrško selo, gdje smo se skroz približili rijeci Krki, uz njezinu lijevu obalu, i vozili smo neko vrijeme uzvodno, dok je, u Otočcu nismo i prešli i nastavili po selima uz desnu obalu rijeke. Već smo ušli u posljednju četvrtinu rute, na 36. kilometar, kada smo prešli još jedan od drvenih mostova preko Krke.

Dolenja vas, Žihovo selo, Krka, i taman kada mislite da ste nadomak grada, završni trail. Nevjerojatno atraktivna staza kroz šumu preko Ragovog loga, pravom šumskom planinarskom stazom, izbijamo ravno na Krku, preko pješačko – biciklističkog mosta sa imenom – Ragovski most. Most dug 115 metara, izgrađen 1987. godine vas dovodi do samog centra Novog Mesta, glavnog gradskog trga, gdje smo se i duže zadržali i osvježili, jer je bilo već 3 sata popodne.

Sve u svemu, nakon osvježenja smo imali još svega 3 kilometra kroz vrlo mirnu gradsku četvrt, koja jednosmjernim ulicama vodi do spomenute sportske dvorane nazvane po velikom slovenskom sportskom junaku, trostrukom olimpijskom pobjedniku Leonu Štukelju. Nastupio je na sedam velikih natjecanja i ukupno osvojio 20 medalja: 8 zlatnih, 6 srebrnih i 6 brončanih. Samo na Olimpijskim igrama osvojio je 6 medalja: dvije zlatne na Olimpijskim igrama u Parizu 1924, zlato i dvije bronce na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. i srebro na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. Njegova zbirka medalja bi sigurno bila još brojnija da je Kraljevina Jugoslavija sudjelovala na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. I baš sada živimo u vrijeme novih olimpijkih igara, sto godina kasnije, isto u Parizu. A sam gospodin Štukelj je sve do smrti četiri dana pred 101. rođendan svakodnevno vježbao kod kuće. Umro je u Mariboru od srčanog udara.

Sve u svemu: 47.66 km za 2:20:49, sa 831 m uspona. Jako motivirajuće.