Još pred nekih mjesec dana, kako se bližilo vrijeme odlaska na naš ovogodišnji ljetni odmor na otoku Ugljanu, planirao sam rute koje ćemo voziti cestama dva spojena otoka, Ugljana i Pašmana. Zanimljiv je podatak koji sam pročitao na profilu prijatelja trkača, zasigurno najvećeg trkačkog influncera-putopisca Ivice Skočića, koji je stavio podatak o našoj fascinantnoj obali i njezinoj razvedenosti. Naime, imamo 1244 otoka, od kojih je samo 67 naseljeno, a mi boravimo na jednom i ova ruta je išla na drugi, dakle 3% svih naseljenih hrvatskih otoka. Zanimljivo! Zanimljiva je i različitost između ova dva otoka spojena prekrasnim mostom Ždrelac, o kojem sam pisao jučer.

Današnja ruta je prava poslastica, s obzirom na već opisane smjene uzbrdica i nizbrdica na Ugljanu, koje su nešto blaže na Pašmanu, ili su barem razvučenije. Kako god, na 68 kilometara rute nakupilo se preko 500 metara uspona i naravno, spustova. Plan je bio da na putu prema Tkonu, kao krajnjoj točci, odnosno prvotno planiranoj plaži Sovinje, skrenuti sa D110, koja se proteže kao glavna prometnica uzduž oba otoka, u barem svako drugo mjesto, da bolje upoznamo i Pašman, s obzirom da nećemo više puta ići na isti.

Pašman je otok u zadarskom arhipelagu, od Zadra i Biograda odvojen slikovitim Pašmanskim kanalom po kojemu su, poput niske bisera, razasuti deseci malenih otočića. Morska struja koja mijenja smjer svakih 6 sati čini ovo more najčišćim na Jadranu. Na svojih 63 km², 65 km razvedene obale otok Pašman pripada zadarskoj skupini otoka. Sa otokom Ugljanom je povezan mostom u prolazu Ždrelac, a trajektnim vezama s Biogradom i Zadrom.

Otok nesebično pokazuje kontinuitet življenja od prapovijesti: Ilirski gradovi, ostaci gradina, arheološki nalazi iz doba Rima, vile rustike, mozaici, kameni kip Sv. Mihovila iz 12. st. u Neviđanima i mnogi drugi povijesni spomenici.

Benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac kod Tkona na temeljima starokršćanske crkve, sagrađen u XII st. i gotiziran u XIV st., bio je poznato glagoljaško središte. Crkvu krasi gotičko raspelo s početka XV st.

Franjevački samostan Sv. Dujma u Kraju datira iz 1390., a obnovljen je 1557. godine. Ističu se renesansni klaustar, blagovaonica i muzej u kome je posebno vrijedna slika Bogorodice s malim Kristom i Ivanom Krstiteljem. Većina od 3100 stanovnika tipičnih otočkih mjesta, kao što su Ždrelac, Banj, Dobropoljana, Neviđane, Mrljane, Barotul, Pašman, Mali Pašman, Kraj, Tkon i Ugrinić bavi se tradicionalno ribarstvom i poljodjelstvom. Upravo ova sva nabrojana mjesta se nižu redom kada prolazite glavnom prometnicom otokom. S obzirom da je nekako u planu u povratku, pauza bila zacrtana u mjestu Ždrelac, koje se nalazi nekih 2 kilometra od samog mosta, nismo u prvom dijelu rute htjeli pauzu raditi tamo na 15. kilometru, već, u sljedećem mjestu, a to je bio Banj. Malo, mirno mjesto, bez nekih specijalnih obilježja, no prijala nam je kavica u lokalnom kafiću na rivi, da odmorimo površine na kojima sjedimo na uvijek ne dovoljno udobnim biciklističkim sjedalicama.

Nakon predaha u Banju, digli smo se natrag na D110 i nastavili prema Tkonu. Već u sljedećem mjestu sišli smo pogledati restoran koji nam je preporučio Marko Emer, a radi se o Restoranu Zrinski u Dobropoljani, no s obzirom da smo išli rano, tada, oko 11:00 sati je bilo još prilično prerano za ručak. Nastavili smo pored rive i lokalnom cestom, paralelno sa glavnom prometnicom, između suhozida, smokava i maslina, uskim asfaltom, sve do ulaska u sljedeće po redu, Neviđane, u kojima smo se vratili na glavnu cestu.

Nakon nekoliko kilometara i branja prekrasnih smokava, koje ovdje rastu posvuda, kao da su korov, svratili smo do Mrljana, u kojima je u izgradnji mala marina sa novim vezovima za nautičare, no trenutno je mjesto za posljednji počinak nekolicine ostavljenih plovila.

Nakon posjeta ovom vrlo malom mjestu, nakon što smo prošli veći dio kuća, odlučili smo ipak sići do sljedećeg mjesta, koje nosi isto ime kao i ovaj otok na kojem smo se vozili, dakle Pašman, a koji se nalazi lijevo uz obalu, nakon što se prođe kroz Mali Pašman, na cesti. Tipično, malo, otočko, turističko mjesto koje mene nije ničime impresioniralo. napravili smo poveći krug u suprotnom smjeru od kretanja rute i vratili se na glavnu cestu na mjestu koje smo već prije prošli, što je razlog nešto većeg broja kilometara u konačnici, nego planiranih 63. Nakon brzog prolaska kroz Kraj i Ugriniće, stigli smo do samog Tkona.

S obzirom na današnje relativno hladnije vrijeme i dosta vjetra, odlučili smo da nećemo uopće do plaže, jer je bilo prehladno. Planirali smo ručati u jednom malom lokalnom baru, no jedno je reklama i fotografije na Internetu, a drugo je stvarnost, tako da smo odustali od te ideje. S obzirom da je bilo prerano ra ručak, a nova ciljana konoba još nije radila, sjeli smo na dobro poznatu rivu na kavu. Naime, prije nekoliko godina, na samim počecima našeg bavljenja trčanjem, ovdje smo nastupili na kultnom Škrapingu, utrci Treking lige Hrvatske, kojom se gotovo tradicionalno otvara sezona početkom ožujka. Nažalost, iz predobro poznatih razloga, ista nije održana ovog proljeća.

Nakon još jedne kave, koje na ovako zahtjevnim rutama, kao niti soka od Coca Cole, nikada nije dosta, odgurali smo ovoga puta naše bicikle stotinjak metara uzbrdo od centra, uskom uličicom, do Konobe Leut, gdje smo bili prvi gosti dana, no svejedno je sve što smo naručili bilo vrlo korektno. Ostajemo i dalje isključivo na ribljim menijima, tako da smo uzeli odličnu riblju juhu i jednostavne girice, sa lokalnim Babićem. Sasvim dostatno i pametno, s obzirom da nas je čekalo još nekih 32-33 kilometra, nakon već prevaljenih 35, sa svim silascima sa glavne ceste i kruženja.

Uslijedio je povratak, koji je teže pao psihički, nakon ručka i već potrošenih rezervi energije. Bez obzira na to, tempo koji je uslijedio slijedećih 15 kilometara do prve planirane pauze, bio je i najbrži na cijeloj ruti. Prosjek je bio oko 30 km/h! Cijela ruta, sa svim usponima, pogotovo na povratku od Ždrelca prema Kukljici i opet prema Kalima, bio je nešto preko 20 km/h, što je s obzirom da vozimo teške touring bicikle, i to rekreativno, te da je Tatjani ovo danas bila najduža ruta u dosadašnjem biciklističkom stažu, odlično! Po planu, nakon ove jurnjave, stali smo u Ždrelcu, do kojeg smo došli silaskom sa glavne ceste u Banju.

To je bio već 53. kilometar rute i to se osjetilo lagano u listovima i kvadricepsima. Srećom, danas nije bilo toliko vruće, kao što je prognoza za sljedećih tjedan dana. Odabrali smo pravi dan za najdužu rutu koja je u planu za našeg boravka na otocima, posebice Ugljanu, po kojem ću ja lagano opet “peglati” već sutra poslijepodne, nakon jutarnjeg odmora i kupanja na plaži u našoj Sutki, kako je Marko zove, dok će Tatjana sutra malo odmoriti, jer je danas odradila odličan posao i pomakla opet svoje granice. Bravo!