Skoči do sadržaja

Kako smo tražili istinu na vrhu Bjelolasice

Znate jednu od najpoznatijih bajki o djedu Vjestu i njegova tri unuka? Mjesto radnje: u nekoj krčevini u staroj bukovoj gori, baš poput one koja počinje nakon šumskog okretišta na putu prema Gričevitim dragama (kao da u svakoj spava neki bijes). Vrijeme baš kao u toj davnoj priči, magla, snijeg, i tragovi Maruna, Ljutiše i Potjeha, koji su hodali sa svojim bjesovima koje im je “podario” Bjesomar. Ili su to bili tragovi mede Brunde, na čije područje smo kročili i pazio je na nas iz prikrajka?

Napuštena i uništena postaja skijališta u Vrelima, u podnožju Bjelolasice

Već neko vrijeme, nakon mnogih avantura ovog ljeta, koje smo radili uglavnom biciklima, naravno da na kraju studenog (opravdao je svoje ime jučer), došao je na red i Ogulin, kojem ćemo se, već sada to tvrdim, sigurno vratiti u proljeće, na dva kotača. Ogulin se nalazi u središtu Hrvatske, na pola puta od Zagreba do Rijeke, između nacionalnog parka Plitvička jezera (s juga), šumovitog Gorskog kotara (sa sjeverozapada) i sjevernog Jadrana (sa zapada). Nastao je u prostranoj kotlini kojom teku dvije rijeke: Dobra i Zagorska Mrežnica. Ogulinski potkapelski kraj tipično je prijelazno područje koje se ne može izravno svrstati ni u jednu od uobičajenih regija ovog dijela Hrvatske. Riječ je, zapravo, o zasebnoj mikroregiji koja ne pripada ni Gorskom kotaru, ni Lici, ni Kordunu, ni Gornjem Pokuplju. Ogulinsko – modruška udolina zajedno s Gorskim kotarom i Likom čini zemljopisnu cjelinu koju zovemo Gorska Hrvatska. Ponekad se ova ogulinsko – modruška udolina naziva i Ogulinsko polje. Ogulinsko polje je svojom površinom peto po veličini krško polje u Hrvatskoj, 60 km2. Nadmorska visina je oko 320 metara. Pravilnog je izduženog oblika u smjeru sjeverozapad – jugoistok, dužine 16 kilometara (Ogulin – Trojvrh) a širine 9 km (Desmerice – Skradnik). Naše noćenje sam rezervirao u lijepo uređenom, obiteljskom hotelu – Heritage Hotel Frankopan Ogulin. Osoblje hotela i samo okruženje zaslužuje čistu desetku, kao i hrana, na večeri jučer, nakon traženja istine po 1534 metra visokoj planini Bjelolasici, udaljenoj nekih 25 kilometara od centra ovog slatkog grada iz bajke.

Start naše najsmjelije avanture do sada

Do najvišeg vrha Bjelolasice, iz Vrela pored Jasenka, gdje se svojom ležernošću i opuštenošću nekada dičio HOC Bjelolasica (sada potpuno napušten i devastiran), možete doći sa dvije strane: preko Gričevitih draga pa nakon šumskog okretišta do kojeg vodi makadam, vrlo strmim usponom do samog hrbta Bjelolasice, samo 5 minuta od Kule, najvišeg vrha, ili napuštenim i zaraslim skijaškim stazama do Gomirkovice, krajnje postaje gornje žičare, pa kroz šumu, i neoznačene planin(ar)ske staze po hrbtu Bjelolasice do istog raskrižja na 5 minuta od najvišeg vrha.

Mi smo odabrali oboje, zašto ne? Kad se gine, neka se gine sa stilom. Popeli smo se sjevernom rutom, cijelo vrijeme u sjeni polustoljetne bukove šume, nadajući se sunčevom svjetlu koje je na vrh dostavio Svarožić osobno, kako bi pomogao Potjehu, Marunu i Ljutiši, a valjda onda i nama jučer. Za povratak smo odabrali stazu preko svih vrhova preko 1500 m/nm koji postoje na ovoj respektabilnoj planini, te spust strmim, kamenim, nekada skijaškim stazama sa Gomirkovice natrag do Vrela. Ambiciozno i vrlo nategnuto!

Jer iako smo krenuli rano iz Samobora, i počeli našu rutu točno u 10 sati, kako sam i planirao, plan je bio doći do vrha za tri sata, i za dva se vratiti drugom stranom dolje. Taj plan bi možda i prošao, jer tako je pisalo u aplikaciji Komoot koju koristim već dvije godine za sve naše avanture, da nije pao snijeg na visokom gorju iznad 1000 m/nm i dobro se smrznuo na sjevernim padinama, koje su na djelovima imale preko 25% nagiba u usponu!

Nakon početnog uspona kroz spomenute drage, došli smo do odvojka makadamskog puta, koji se uspinjao, no bio je olakšanje u odnosu na raskvašeno i meko tlo Gričevitih draga. Tu smo uspjeli ponovno uloviti nekakav tempo, jer trebalo je savladati gotovo 900 metara uspona na nekih 7 kilometara, s time da je nakon šumskog okretišta, na nekih 1100 m/nm snijega bilo već dovoljno da su naše Saucony Peregrine tenisice bile već dobrano mokre. Cilj je bio prelaziti 2-2,5 kilometra u satu, kako bismo posljednjih 400 metara uspona na svega 2 kilometra savladali barem do 13:30, jer s obzirom na stanje podloge, bio sam siguran da nas u povratku čeka vrlo opasan i sklizak teren preko stijena po grebenu, sve do Gomirkovice. Da briga bude veća, pobrinuo se naš dragi domaćin medo, koji je istim putem kojim smo se mi uspinjali, prošao relativno nedavno i ostavio tragove da pokaže tko je gazda na ovoj planini. Iskustvo, upornost i ne davanje mogućnosti odustajanju (a ionako tko bi došao po nas i kako?) ipak nas je dovelo do vrha, nekih petnaestak minuta prije krajnjeg roka. Naime, morali smo voditi računa o tome da se sumrak spuštao u 16:20 i da idemo dolje opet sjevernom stranom, nakon napuštanja samog grebena, sa kojeg smo vidjeli cijelo vrijeme sunce koje je obasjavalo okolna brda i usnulog diva na Kleku.

Usnuli div na Kleku

Sa olakšanjem smo ugledati raskrižje na poljani blizu grebena, imena Njivice, gdje je do vrha u magli bilo svega 5 minuta, a preko hrbta se moglo doći do planinarskog skloništa “Jakob Mihelčić”. Da smo imali vremena, tamo bismo ručali što smo ponijeli, no vremenske prilike i bliženje zalaska sunca, potjerali su nas da odmah krenemo dalje. Svježi medini tragovi u snijegu samo su ubrzali naš uspon prema jednom od bezbroj prolaza preko samog grebena planine, kao u videima koje gledamo kada netko od trkačkih fanatika poput Kiliana Jorneta, lakoćom trčkara preko istih. Nama baš nije bilo lako, a snijeg i led preko klizavih stijena nije pomagao.

Na početku našeg povratka, prošli smo kroz prekrasno polje klekovinebora, koje je bilo teško, ali ipak prohodno. Klekovina (kosodrvina), tip vegetacije, koji je u mnogim planinama razvijen u graničnome području između pojasa šuma i pojasa planinskih rudina, a odlikuje ga grmolik planinski bor krivulj (Pinus mugo). Ta je vegetacija u našim planinama sastavljena od nekoliko značajnih biljnih zajednica, koje većinom imaju oblik niskih, polegnutih, teško prohodnih šuma ili šikara. Nakon klekovine, čekalo nas je bezbroj manjih uspona i silazaka po samom grebenu, tako da skoro sat vremena nismo sišli ispod 1500 m/nm što me činilo pomalo nervoznim, jer nam je vrijeme dnevnog svjetla istjecalo, a teren je bio jako težak, prekriven snijegom i ledom, sa oštrim kamenjem ispod. Naravno da nije pomoglo što se planinarska markacija nije gotovo uopće vidjela, ili je bila ispod snijega na stjenama. Borili smo se doći do šume, koja je počela nekih kilometar prije Gomirkovice, mjesta gdje se izdizala iz okoline, polusrušena završna postaja nekada atraktivne skijaške staze i žičare. Stigli smo do tamo oko 15 sati, dakle nekih sat i pol prije sumraka, no s obzirom na čist teren, prekriven kamenjem, ali bez drveća i velikih stjena, računao sam da nam za završnih 3 kilometra nizbrdo ne treba više od sat vremena. Priuštili smo si planinarski ručak. I topli čaj iz termosice, iz ruksaka koji sam teglio preko svih onih stjena.

Uživajući u špeku, siru, budžoli, čvarcima i domaćem kruhu ispečenom prije polaska, sa pogledom na rezultate ljudskog nemara i velike gluposti, koja je dopustila da se nekada olimpijski centar, političkim igrama, pretvori u ruglo i spomenik zapuštenosti! Strašno! A kako smo se spuštali nekada prekrasnim stazama, po gomilama kamenja koje se izmicalo pod nogama, sve te stolice, zastale u trenutku vremena, kao da su nam htjele ispričati koji je njih bjes uništio i koji Bjesomar ih je zaustavio. Stigli smo do podnožja žičare, do naše polazišne točke, dovoljno prije mraka, tako da nismo niti vadili lampe, koje smo naravno imali. Čistih 6 sati avanture, koju nećemo ponoviti, no Bjeloasica savladana, sa obje strane, sa sjevera djelomično označena, dok je preko Gomirkovice planinarenje moguće samo ako znate put ili se služite GPS-om kao mi, sa unaprijed ucrtanim i planiranim rutama, bez obzira na stanje na terenu. Vrlo zahtjevno i osjećao sam se navečer kao da sam završio maraton, a ne nekih 14 kilometara sa 900 visinske, što će nekome zvučati kao šala, lakša od naše duge staze na Samoborskoj zimskoj trail ligi, no tko ne vjeruje u ozbiljnost moje tvrdnje neka sam proba…na proljeće! Ili bolje, kao što prijatelj Milan zna reći, osjećao sam se kao mrtvo tijelo!

Noć nakon ove prave planinske avanture, plan je bio da jutros obiđemo tri znamenitosti u neposrednoj blizini hotela: Đulin ponor, Stari grad Ogulin i Ivaninu kuću bajki, posvećenu Ivani Brlić Mažuranić.

Đulin ponor ili Dobrin ponor je ponor ponornice Dobre u OgulinuKanjonom svoj tok završava rijeka Dobra. Do sada je istraženo čak 16 396 metara sustava. Prema legendi, dobio je ime po mladoj djevojci Đuli koja je u 16. st. živjela u Ogulinu. Legenda kaže da su Đulu roditelji obećali starijem plemiću za ženu. U to doba su se vodile velike bitke sa Turcima, te je u Ogulin stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Milan je branio frankopansku utvrdu u Tounju. Prema legendi, Milan i Đula su se zaljubili na prvi pogled. No, Milan je smrtno stradao u jednoj od bitaka sa Turcima. Čuvši za tu vijest, Đula se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre, te od tada Ogulinci zovu taj ponor Đulinim ponorom.

Pored hotela, preko puta Đulinog ponora, a pored same kuće bajki, nalazi se vjekovima Stari grad Ogulin. Nad samom liticom kanjona rijeke Dobre dao je oko 1500. godine feudalni gospodar knez Bernardin Frankopan sagraditi ogulinski kaštel. Podigao ga je u nesigurnom i opasnom vremenu kao jedno u nizu utvrđenja za obranu od osmanlijskih osvajanja, nakon što su Osmanlije katastrofalno razorile moćni frankopanski utvrđeni grad Modruš.
Istodobno s frankopanskim kaštelom sagrađena je i dvorska kapelica sv. Bernardina koju je knez Bernardin Frankopan posvetio svom nebeskom imenjaku. U njoj se tijekom 16., 17. i 18. stoljeća, sve dok nije sagrađena nova župna crkva sv. Križa, obavljala služba Božja.
Nakon gradnje, zbog čestih Osmanlijskih provala, iz obližnjih se mjesta doselilo nekoliko obitelji koje su tik uz utvrdu sagradile drvene kućice. Tako je već u prvoj polovici 16. stoljeća nastalo ogulinsko trgovište, koje je bilo opasano kulama i polukulama te zidovima spojenima s utvrdom.
Godine 1553. ogulinsku je utvrdu zaposjela vojna posada kralja Ferdinanda I. a od 1570. Ogulin je sjedište 13. graničarske kapetanije, koju se držalo najvažnijom u cijeloj Hrvatskoj vojnoj granici (Vojnoj krajini).

Stoljećima je ogulinska utvrda simbol nepobjedivosti hrvatskoga čovjeka na ovdašnjim prostorima, a od 1967. godine u njoj je smješten Zavičajni muzej – mjesto prikupljanja, proučavanja, čuvanja i predstavljanja kulturnog, povijesnog i prirodnog bogatstva ogulinskog kraja, koje je predstavljeno kroz Arheološku, Etnografsku, Alpinističku i Umjetničku zbirku, Zbirku kamenih spomenika, Zbirku Domovinskoga rata te spomen-sobu hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić i Ćeliju br. 6.

Ivana Brlić Mažuranić

U Ogulinu je 18. travnja 1874. rođena znamenita hrvatska spisateljica Ivana Brlić Mažuranić koja je i u svjetskim razmjerima jedna od ponajboljih spisateljica za djecu.

Ta autorica neobične stvaralačke snage  potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Njezin otac Vladimir, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana Mažuranića, bio je pisac, državni odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić.

Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika. S obitelji se iz Ogulina preselila prvo u Karlovac a potom u Jastrebarsko.

Godine 1892. udala se za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, člana ugledne slavonsko-brodske obitelji. Preselila se u Slavonski Brod (tada Brod na Savi) gdje je živjela većinu života koji je posvetila obitelji, obrazovanju i književnom radu. Rodila je sedmoro djece pa se dobro razumjela u dječju psihu i imala priliku uživjeti u čistoću i naivnost dječjeg svijeta. Kako bi svojoj djeci otvorila vrata u carstvo bajki, 1902. napisala je svoje prvo djelo “Valjani i nevaljani”.

Njezinu pravu stvaralačku izvornost i umjetničku nadarenost otkrile su “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića”. To je roman o sazrijevanju bistrog i marljivog dječaka , koji bježi od mrkog gazde i doživljava niz neobičnih pustolovina. Najzrelije ostvarenje Ivane Brlić Mažuranić nadaleko su poznate “Priče iz davnine”, virtuozna zbirka neobičnih bajki. U njima je fantastičan sadržaj stavljen u slavensko mitološko ruho, a priče vrve od divova, patuljaka, bjesova, dobrih vila, zlih vještica, kneginja, banova i junaka.

Izvan zamišljenoga svijeta, uz supruga Vatroslava uključila se u stvarni politički život prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja.

Pa ipak, posljednjih godina života borila se s depresijom. Slabog zdravlja i osjetljiva na živce živjela je s njegovateljicom koja društvenoj Ivani nije bila dovoljna. Odlazak u bolnicu pokazao se kobnim. Njezino samoubojstvo obitelj  je godinama skrivala od javnosti.

U počast našoj čudnovatoj Ivani posjetili smo njenu kuću bajki, koja je zanimljiv multimedijalni doživljaj.

Oguline, vidimo se ponovno, zasigurno! A najavili su se i neki bjesovi koji žele našim stopama tražiti istinu, i maloga medu, no tu priču će vam oni ispričati, kada je dožive, sami će se prepoznati.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: