Za sve je “kriv” Matija Troskot, prijatelj, trkač, biciklista, manager, trener…uglavnom vrlo svestran mladi čovjek sa predivnom obitelji, kojeg smo posjetili u kolovozu na jednoj od naših putopisnih priča, tada na ruti oko Vranskog jezera. Netom poslije toga dana poslao mi je poziv putem Facebook-a za nekakav Gravelman. Nisam odmah pogledao što je to, no već sljedeći dan sam kliknuo i imao sam što vidjeti!

Što je Gravelman utrka?

To je ovisilo o našem raspoloženju, za neke je bila biciklijada, za neke probijanje granica, a za one željne utrkivanja bilo je 100 km patnje.

8 lovaca (chasera) krenulo je za nama s malim vremenskim odmakom (17 minuta) i probali su doći u cilj prvi. Oni koji su bii željni dokazivanja i utrkivanja krenuli su u utrku protiv lovaca i nisu dozvolili da budu ulovljeni. Takvih je ukupno 41! Naravno da nisu svi bili u tom filmu, zato su svi koji su uspjeli završiti 100km postali FINISHERI. Nas 142!

Ruta je vodila od Bundeka, nasipom ili makadamima oko istog, pored golf terena uz obilaznicu, zatim uz kanal Odra – Sava, sve do iza Lukavca, Petrovine Turopoljske, pa pored Kuča, zatim kroz Turopoljski Lug, Sušu, Orle, Drnek, Bukevje, pored Velike Kosnice i Mičevca, ispod Domovinskog mosta, sve do Bundeka sa istočne strane, sveukopuno je izašlo 98,24 km, sa svega 181 metar uspona, uglavnom na prijelaze cesata i nasipe. Zanimljivo je da mi je Strava izračunala relative effort od 542, što je identično sa spomenutom rutom oko Vranskog jezera, a jedina aktivnost ove godine koja je bila “jača” od ovoga je bilo cjelodnevno penjanje na Svetu Geru u travnju. Ovaj silni makadam i pripadajući kilometri, iscjedili su iz mene preko 2200 kalorija, što je najsličnije jednom čudnom trčanju prije nekoliko godina, baš na Bundeku, kada sam u sklopu priprema za maraton istrčao 3/4 maratona.

Među lovcima su bile mnoge poznate face, naravno iz svijeta sporta, ne nužno biciklizma, među kojima bih istaknuo braću Sinković, sa kojima sam se susreo već i prilikom trčanja Garminovog cenera na Zagrebačkom maratonu, kada su također bili svojevrsni lovci i odradili to izvrsno, uostalom, kao i ovoga puta. Što je još privlačnije, jer lovce smo vidjeli samo u prolazu, kada su nas poprašili već na 17. kilometru utrke, sa odmakom njihovog starta od 17 minuta, postojali su i ambasadori utrke, poznate ličnosti, ne tako spektakularnih biciklističkih sposobnosti, kao što su: Sandra Perković, Rene Bitorajac, Saša Buneta, Vedran Mlikota i drugi. Dobro smo se zezali, nije im bilo lako kao niti nama, no izdržali smo. Evoi kako su to najavili…

<a rel=”noreferrer noopener” href=”http://<iframe src=”https://www.facebook.com/plugins/video.php?href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fsegment21%2Fvideos%2F602448620409198%2F&show_text=0&width=560&quot; width=”560″ height=”315″ style=”border:none;overflow:hidden” scrolling=”no” frameborder=”0″ allowTransparency=”true” allowFullScreen=”true”>Najava utrke – ambasadori.

E, sada malo o pripremama i kako je nama bilo na utrci. Pripreme smo počeli još u travnju, hodajući po našem omiljenom parku, Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, a da to nismo niti znali. Sa krajem svibnja krenuli su i ozbiljniji biciklistički treninzi. Nizali su se kilometri i prije jučerašnje utrke, ja sam ih skupio 3454, što je debelo preko ijedne prije godine, od kada bilježim aktivnosti online. Sa utrkom sam sada na 3552 kilometra, i odlučio sam pomaknuti cilj za ovu godinu na 4000 kilometara (3500 km bicikla i 500 trčanja).

Pripreme sam kombinirao na način da Tatjana, moja supruga, dobije dovoljno kilometara dužine, ali i dosta snage, što se postiže sa usponima. Zato smo radili dosta uspona tijekom kolovoza, od čega bih istaknuo rute sa 500+ uspona kao što su bile: Turopoljska ruta (676 m up), Transotočka Ugljan – Pašman (556 m up), Panonsko-Papučka sa Jankovcem (738 m up), KA77 sve rijeke – dojučerašnji dužinski rekord za Tacu (625 m up), Poljanice up hill (571 m up), Glavica preko Zelene magistrale (566 m up), Krapinskih 47 oko Strahinjščice (793 m up), te najveći uspon, koji nisam opisivao na svom blogu, uspon na Vidikovac Sviba, iznad Novog Vinodolskog, kontra bure, sa mora do 780 m/nm sa ukupno 972 metra uspona! Sve to je rezultiralo odličnom spremom i za dužinu i za izdržljivost, prvenstveno mentalnu, koja je jučer bila potrebna i poželjna, sa toliko makadama (preko 80% rute). Ukupno je to bilo oko 1260 kilometara sa jučerašnjom utrkom od 27.7. gdje spadaju svi ovi usponi koje sam naveo sa ukupnom elevacijom od 10.411 metara u tih 8 tjedana. Isplatilo se!

U 10:00 sati, startalo je, propisano razvojeno, sa maskama na startu, nas 200-njak, uključujući ambasadore, dok su lovci morali malo pričekati, točnije 17 minuta. Od starta, sa prvih nekoliko stotina metara asfalta, krenuli smo svojim željenim tempom, sa nekih 21-22 km/h, kako bismo u brutto vrijeme uspjeli uključiti dvije ili tri planirane kratke pauze, i izgurati, prije svega do cilja u limitu, koji je bio 10 sati, a drugo, a ko bude išlo, održati to negdje na 20 km/h sa stajanjima. Rutu sam već prije opisao, neću ponavljati. Uglavnom, start smo vježbali na vožnji prije desetak dana, prvih 25 kilometara, do Lukavca, i znali smo što nas očekuje. Kako to i biva na utrkama, išli smo nešto brže, u originalnoj trasi, spustili su nas sa druge strane nasipa, tako da je bilo i lakše nego kada smo trenirali. Nadao sam se da bismo mogli izgurati do nekog 15. kilometra prije nego nas brutalni lovci ne ulove (oni su držali preko 30 km/h u prosjeku). Uspjeli smo i dalje od toga, ulovljeni smo na 17. kilometru u 10:50! Nama odlično! Zanimljivo, lovci su nas motivirali i na tom makadamu, u segmentu od 15. do 20. kilometra zabilježili smo i najbrži prosjek od nekih 25 km/h. Nakon 25. kilometra išli smo rutom koju nismo vidjeli prije toga u treningu, lijepom šumom i kvalitetnim makadamom, od iza Lukavca do Okuja, nekih desetak kilometara. Tu smo zabiljkežili i najveću brzinu na ruti od nekih 35 km/h, na jednom blagom spustu.

Uslijedio je prelazak kanala Sava – Odra, te vožnja lijevom obalom, sljedećih 15 kilometara, do kraja istog. Relativno dosadno, uz tu i tamo poneku čaplju, patku ili labuda da razbije monotoniju. Na tom potezu, prije skretanja prema Suši, prolaskom polovine staze, imali smo i jedinu organiziranu okrjepu, osim one u cilju.

Prelaskom betonskog mosta, ulazimo na loših dva kilometra poljskog, traktorskog puta, do samog sela Suša, na kraju kojeg smo se pridružili rijeci Savi, uzvodno, po njezinoj desnoj obali, skroz do cilja. Smjenjivali su se makadami, usponi na nasipe, djelomično opasni silasci sa istih (pad Tatjane na 60. kilometru, prošao sa nekoliko masnica, no nastavila hrabro dalje), sve do 68. kilometra kada smo zaslužili asfalt, i to potpuno novi, postavljen pred nekoliko dana. S obzirom da smo taj dio rute prošli u zadnjem dugom treningu prošli ponedjeljak, znali smo i za mjesto za moguću okrjepu, u Bukevju. 7 minuta na 73. kilometru, za osvježenje prije završnih 25!

Djelomišno asfaltom, no uglavnom makadamom, ispod autoputa, pored Domovinskog mosta, Jakuševca, kroz Novi Zagreb, i konačno, ulazak na Bundek sa istočne strane, i malo asfalta prije posljednjeg lijevog zavoja i ulazak u cilj za 5:03:24 (netto time 4:44:05), sa prosjekom tek nešto ispod 20 km/h. Potpuno zadovoljni i moram čestitati Tatjani na fantastičnom postignuću i držanju do samoga kraja i cilja, iako je imala ozbiljan pad na jednom spustu sa nasipa, no spretno je iz te situacije izašla gotovo bez posljedica. Proći će! Sada odmor do listopadnih akcija i kraja biciklističke sezone na Krku. No o tome kada dođe vrijeme, plan je srušiti dužinski rekord, ne samo Tatjanin od 98,2 km, nego i moj od 108,73. Vidjet ćemo..puno toga se mora posložiti…