Nakon naših putešestvija uzduž i poprijeko Ugljana i Pašmana, te povratka s istih zastajanjem u predivnoj dolini Gacke i njenih vrila odmorili smo dva dana do novih avantura. Ovoga puta je na redu bila Virovitičko-podravska županija. Čitao sam na bespućima Interneta o Panonskim biciklističkim stazama, i vrlo je jednostavna odluka bila ići na nastavak godišnjeg odmora kod roditelja u Kapince i konzumirati neke od staza, ili u našem slučaju, spojiti po nekoliko, i napraviti stotku u kilometrima u još jednoj našoj županiji ove godine. U Kapincima sam proveo mnoga ljeta, kao maloljetni dječarac, i kao teenager. Kapinci su naseljeno mjesto u sastavu općine Sopje, Virovitičko-podravska županija, Republika Hrvatska. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazili su se u sastavu stare općine Podravska Slatina. Na popisu stanovništva 2011. godine, Kapinci su imali 186 stanovnika.

Prvu rutu za zagrijavanje, koju smo odradili jučer, u nedjelju, pustim podravskim cesticama, sa idejom da napravimo krug prema istoku od nekih trideset kilometara. Koristio sam, kao i uvijek posljednjih dvije godine, aplikaciju Komoot, da isplaniram rutu, koja se djelom poklapa sa nekim cestovnim rutama sa spomenutog portala panonskih biciklističkih staza. No, kako autori nisu u mogućnosti provjeravati koliko netko održava ili ne, puteve kroz razne šumarke i šikare, tako i ovoga puta dolazi do nemogućnosti prolaza kroz neki dio predviđene trase. To nas nije omelo, pa je Tatjana, moja vjerna pratilja ovo ljeto na svim trasama, odlučila sačuvati snagu za ovo što smo danas odradili, i ne znajući koliko je to dobar potez, jer nam se neplanirano “omaklo” petnaestak dodatnih kilometara. No, o tome nešto kasnije.

Krenuli smo iz Kapinaca, put istoka, prema Sopju. Nailaskom na samo mjesto, uočio sam tablu koja je pokazivala da je blizu kupalište na Dravi, o njemu mi je pričao i otac, pa kako onda ne pogledati kako izgleda, uz dužno poštovanje prema tako velikoj rijeci kao što je Drava. Drava (engleski: Drave, njemački: Drau, slovenski: Drava, mađarski: Dráva) je rijeka u središnjoj Europi. Drava izvire u južnom Tirolu (kod jezera Dobiaco) u Italiji, odakle nastavlja teći prema istoku, kroz austrijsku pokrajinu Korušku, Sloveniju, Hrvatsku, zatim dijelom tvori Hrvatsko-Mađarsku granicu. Kod Donjeg Miholjca Drava skreće u dubinu Hrvatske, prema Osijeku, te napokon kod Aljmaša, na granici Hrvatske sa Vojvodinom (Srbija), utječe u Dunav. Drava u svom krajnjem dijelu čini granicu između regija Slavonije i Baranje. Ukupna dužina Drave je 725 km. Drava je plovna oko 90 km, od ušća u Dunav do mjesta Čađavica u Hrvatskoj.

Povratkom na cestu koja vodi kroz Sopje, u samom mjestu smo skrenuli lijevo prema Gornjem Predrijevu, da bismo nastavili predivnim krajolikom, uz poznate podravske šume, smjenom blagih uspona i nizbrdica iza istih, koje su ovdje stvarno zanemarive (moja verzija od 41.9 km generirala je samo 80 m uspona). Cilj su bili Noskovci, gdje smo napravili prvu pauzu, kod male kapelice, prije nego smo se uputili u makadamski dio rute, koji je završio, kao što sam napisao u početku, sa U turnom, jer nije imalo dalje.

Kao što sam spomenuo, ovdje se Tatjana okrenula istim putem natrag prema Kapincima kroz Sopje, napravivši svojih 30 kilometara, dok sam ja odlučio povući paralelku originalnom pravcu, cestom kroz Noskovce prema Noskovačkoj Dubravi. Ugodna asfaltna cesta, i kao mnoge druge u Podravini, nepregledni pravac, do kuda pogled seže. Ulaskom u Ćađavicu, domogao sam se nešto prometnije D34, državne ceste, no vrlo široke i naravno opet ravne do u nedogled. Tu sam lako držao tempo na nekih 30 km/h kroz Šaševo i Novi Senkovac, s ciljem da u Markovu, siđem sa brze ceste na manje prometnu, kojom sam se pravcem od nekoliko kilometara domogao Nove Šarovke, na putu prema Sopju, sa južne strane ovoga puta. Cijela ruta je izašla na nešto manje od 42 kilometra, jer i ja sam se morao malo štedjeti za ono što je slijedilo danas, sa dodatkom, bonus usponom na do Jankovca.

Druga, glavna ruta, mijenjana je nekoliko puta. Prva ideja je bila da samo dođemo do naših prijateljica Marike i Ane Marić, koje su kupile i uredile predivnu kućicu u Slatinskom Drenovcu, malom pitoresknom seocetu u podnožju Papuka, na samom ulazu u geopark. Papuk Geopark je prvi hrvatski geopark koji je postao dio europske i svjetske UNESCO-ve mreže geoparkova čiji su glavni ciljevi zaštita, edukacija i održivi razvoj. Geopark je područje sa izražajnom geološkom baštinom te strategijom za održivi gospodarski razvoj i promociju te baštine na dobrobit lokalne zajednice.

U rujnu 2007. godine na sedmoj sjednici Europske Mreže Geoparkova kojoj je domaćin bio škotski park North West Highlands Papuk je postao prvi hrvatski geopark i 30. član europske mreže te član UNESCO-ve svjetske mreže geoparkova. Europska mreža Geoparkova je utemeljena 2000. godine, a inicijalno je napravljena od teritorija 4 geoparka i to u: Francuskoj , Njemačkoj Grčkoj i Španjolskoj. Mreža je rasla neprestano i trenutno ima 33 geoparka u 13 zemalja diljem Europe.

No, istraživanjem po Internetu i saznanjem koliko je lijepo uređeno izletište Jankovac, sa planinarskim domom i dva jezera, te poučnom stazom, a i na Marikino ubjeđivanje, kao vrsnog poznavatelja prirode i djelatnice HGSS-a, nismo mogli izbjeći tih pet kilometara uspona (nekih 300 metara uspona sa 7-10% uspona). Već prije je odluka bila da ostajemo dosljedni našim kružnim stazama, tako da je povratak preko Mikleuša, dobrim djelom državnom cestom D2, učio našu rutu vrlo velikm zalogajem od 67 kilometara sa 790 metara uspona. Ovo je konačna i odvožena verzija.

Autom smo jutros otišli, sa našim biciklima na krovnim nosačima, do Slatine, približno točci polaska, što uvijek i činimo. Najbolje je odabrati parking nekog od trgovačkih centara, jer stvarno nema smisla plaćati parking za nepredvidljiv broj sati koje možete provesti na ovakvoj ruti, koje mi uvijek pretvaramo u barem poludnevne izlete. U pisanom se dokumentu grad Slatina spominje po prvi put u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila izdanoj 1. rujna 1297. godine u Požegi. Ime grada napisano je u inačici Zalathnuk. Slatina je u to vrijeme bila dobro Zagrebačke biskupije u sastavu Arhiđakonata Vaška. U 14. je stoljeću u Slatini bila župna crkva Svih Svetih, smještena negdje oko današnjeg parka. Današnja Slatina izrasla je iz malenog gradića čiji su smjer razvoja postavile plemićke obitelji koje su kroz povijest bile vlasnici slatinskih imanja. Posljednja među njima bila je obitelja grof Ivana Draškovića Trakošćanskog koji su slatinsko imanje 1914. godine kupili od kneza Schaumburg-Lippe. Slatina je u to vrijeme bila središte kotara, u kojem se stalno povečavao broj stanovnika (od 1880. do 1914. broj stanovnika povećan je za 50,42% ili 12000 stanovnika) i koji je postao poznat po dobrim konjima, velikim vinogradima, šumskim površinama punim divljači, domaćem pjenušcu, lovačkim psima i velikom sajmu. Grad je u to vrijeme bio prometno, upravno, gospodarsko i kulturno središte ovoga dijela Hrvatske. Draškovići su bili veliki izvoznici drva, poljoprivrednih proizvoda i stoke. Bili su vlasnici velikih površina zemlje na slatinskom području sve do vremena Drugoga svjetskoga rata, tj. sve do agrarne reforme. Kroz svoju je dugu pisanu povijest grad nosio svoje staro ime Slatina pisano u više inačica (Saladnah, Slatinaj, Zalathnuk i sl.), a godine 1921. dobio je naziv Podravska Slatina. Grad i njegovi stanovnici su s tim imenom prolazili kroz mnogobrojne borbe i svjedočili su raznim teškim i ljudskim i ratnim borbama i sudbinama kroz Drugi svjetski rat, vrijeme Hrvatskog proljeća, Domovinski rat. Kada je 1991. godine Hrvatska postala samostalna država Slatini je 1992. godine vraćeno njezino staro povijesno ime, a grad je za svoga zaštitnika odabrao sv. Josipa, glavnog patrona svoje župne crkve, čiji dan – 19. ožujka građani Slatine raznolikim programima obilježavaju od tada svake godine.

Nakon početnog kilometra glavnom prometnicom kroz grad, na zapadnom izlazu smo krenuli ka jugu, u smjeru jezera Javorica. Jezero Javorica stalna je stajaćica koja se, okružena brežuljkastim reljefom, nalazi u sniženom terenu te pokriva dio istoimenog potoka koji je nekoć ovdje prolazio. Popularno slatinsko izletište sastoji se od nekoliko prirodnih segmenata, svaki od njih sa svojim specifičnostima i elementima bioraznolikosti. Stali smo na petom, šestom kilometru pozdraviti predivnu labuđu obitelj, za koju smo čuli, sa osam mladih labudova!

Tu je krenuo zanimljiv, i u tom trenutku najduži uspon naše predviđene rute, uspon za koji nakon što ga savladate, u ovim krajevima postajete baja. Radi se o popularnom Popišancu. Na južnom dijelu Slatina se penje uz brijeg. Ulice i obiteljske kuće izrasle su na obroncima Papuka, njegovim brežuljcima i vrhovima. Ali ako se uputite dublje u šumu ili višlje na Papuk osvojit ćete i „nepokorene“ Papučke vrhove, guste crnogorične šume, proplanke i izletišta. Jedno od tih je i, 6 km od centra grada udaljen Popišanac, službenog naziva „Mokro brdo“, na kojem je nekada bio restoran, a danas je ono primarni cilj mnogim biciklistima, trkačima i sportašima rekreativcima.

Uspon različitih nagiba, zavojita cesta, prekrasan pogled na jezero Javoricu, bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta, sve će vas to dočekati na usponu prema i na samom Popišancu. 

Nakon četiri kilometra vrlo ugodnog, jutros čak i hladnjikavog okruženja, dobro smo se zagrijali i dosegli naš deseti kilometar. Slijedilo je nekoliko zasluženih nizbrdica i isto takav ulazak u prvo naseljeno mjesto nakon Javorice i Popišanca, do Ćeralija. Ovdje smo kratko, svega jedan kilometar išli u smjeru Četekovca, da bismo opet okrenuli na jug, lokalnom, ravnom cestom, koja nas je vodila prema drugom usponu, prvim pravim obroncima velikog Papuka.

Nakon savladanog drugog uspona, znali smo da nas čeka još samo nekoliko kilometara do Slatinskog Drenovca, našeg cilja do tog trenutka, sa tendencijom povratka dužim putem preko Pušine, Humljana, Mikleuša pa sve do Slatine. No, priča ne bi bila zanimljiva da nismo išli kod sestara Marike i Ane Marić, gdje je Marika poznati ljubitelj prirode i odličan motivacijski govornik, posebno ako se priča o Papuku, Jankovcu ili drugim vrhovima geoparka. I tak…kada smo nakon nekoliko krugova po mjestu, našli “…lijevo, lijevo, 5. kuća desno…” iz uputa koje nam je Marika sinoć poslala, popili smo prvu jutarnju kavicu kod ljubaznih domaćica, i obećali da ćemo se vratiti na paštu sa jučer ubranim vrganjima, ako savladamo lokalni Olimp i popnemo se do Jankovca.

Izletište Jankovac biser je slavonskih planina. Visoravan je smještena na sjevernoj padini Papuka u blizini Slatine, 100 km zapadno od Osijeka na 475 m nadmorske visine. Najbliže selo je Slatinski Drenovac, odakle vodi cesta do Jankovca, a zatim preko prijevoja na južnu stranu Papuka u selo i izletište Velika. Današnji planinarski dom na Jankovcu jedan je od najljepših planinarskih domova u Republici Hrvatskoj. Do takvog današnjeg stanja došlo se kroz niz godina. Prvi je planinarski dom na ovoj lokaciji sagrađen prije 80 godina. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline u potpunosti je zaslužan plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin – kojega se često naziva i grofom, iako to nikad nije bio – a koji je kao osebujan i poseban čovjek prepoznao ljepote ovog prostora još početkom 19. stoljeća i to ne samo prepoznao već izgradio, unaprijedio i oplemenio. Jankovac je u jednoj lijepoj prirodnoj dolini, koju okružuju bogate bukove šume i brojni izvori i potoci podno Papuka. Da bi u toj lokaciji probudio romantični, atraktivni okoliš plemeniti je Janković izvršio određene radove. Prvo je uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu; u njoj oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice. Time je stvorio posebnu atrakciju, slap Skakavac. Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup. Da bismo sve to vidjeli, morali smo se penjati 5 kilometra, sa nagibima od 7-10%, prekrasnom, novoasfaltiranom cestom, kojom se vozi u oba smjera. Visinska razlika oko 300 metara od rezidencije Marić do grofovog doma. Vrijedilo je svakog zamaha pedala!

Nakon uspona i predivnog petnaest minutnog spusta (brzina i preko 50 km/h), za što smo ukupno trebali oko sat vremena, banuli smo opet na vrata sekica Marić, na obećano ‘ladno pivo i paštu sa vrganjima, koji su jučer ubrani. Predivna okrjepa, za poželjet, jer do tada smo imali preko 37 kilometara, zasigurno preko 500 gaina, a čekalo nas je još 28 kilometra, djelom podravskom magistralom, državnom cestom D2, sa prijetećim oblacima iznad Papuka. No, prvo vrganji!

Hvala još jednom našim neprocjenjivim domaćicama, jer bez njihove pomoći, lijepih riječi (OK i malo nagovaranja) i okrjepe, ne bismo se uputili na Jankovac, a ne bismo niti odradili ovu produženu verziju rute, zasigurno.

Potjerani malo prijetećim oblacima, malo ugodno provedim vremenom, koje je prebrzo prolazilo, shvatili smo da hitno moramo krenuti, ako ne želimo da nas uhvati grmljavinsko nevrijeme. Kroz vrlo puste Pušinu i Humljane, vrlo brzo smo dosegli D2, skrenuli prema Slatini i uhvatili tempo, jer sa naše lijeve strane, već lupajući po Slatinskom Drenovcu, prema Humljanima se valjao pravi ljetni pljusak sa glasnom grmljavinom. Dokaz koliko smo ozbiljno shvatili nevrijeme i uhvatili tempo je proračun aplikacije Samsung Health, koju koristim sa svojim pametnim satom posljednjih nekoliko mjeseci, je da smo najbrže odvozili od 60. do 65. kilometra rute! U Slatinu, do auta smo došli nakon 3h:26min vožnje, gdje su me prve kapi pljuska uhvatile kada sam na krov stavljao drugi bicikl. Točno na vrijeme! Predivnih sto i kusur kilometra panonskom ravnicom pa sve do vrhova Papuka, koji je zacijelo nekada bio otok panonskog mora.