Kao što sam opisao prekrasnu zagorsku regiju lijepe naše, tako ću danas nešto reći i o predivnom Turopolju. Toliko blizu Zagreba, ili u mojem slučaju Samobora, nakon izgradnje mreže autoputa, posebno mislim na A11, nedovršeni pravac prema Sisku, može vas odvesti dovoljno duboku u Turopolje, na primjer do Buševca, iz kojeg možete krenuti na rutu koja vam može dočarati punu ljepotu ove regije i specifičnosti izgradnje drvenih crkvica i kapela. (više: drveno graditeljstvo)

Zemljopisno u najužem smislu Turopolje se odnosi na ravnicu koja se pruža na aluvijalnoj ploči dugoj 45, a širokoj do 23 km, koje zauzima područje od oko 600 km², s prosječnom visinom od 110 metara nadmorske visine. Turopoljska aluvijalna ploča nalazi se između Posavine (močvarnije nizine uz rijeku Savu) na sjeveru i Vukomeričke gorice ( niskog uravnjenog gorja)na jugu. Kroz Turopoljsku nizinu teče rijeka Odra s pritokom Lomnicom.Grb Plemenite općine turopoljske

U nešto širem smislu u Turopolje se ubraja prostor nekadašnje općine Velika Gorica koji obuhvaća Turopoljsku Posavinu, Turopoljsku ravnicu, srednji dio Vukomeričkih gorica sve do srednjeg Pokuplja.

U najširem smislu od davnine Turopoljem se naziva širi prostor koji je omeđen sa prirodnim međama a proteže se između rijeke Save na sjeveru, rijeke Kupe na jugu, Žumberačke gore na zapadu i djela grada Siska koji se nalazi u međuriječju Save i Kupe na istoku.

Nekad se općina Turopolje zvala i “Zagrebačko polje”. Turopolje nosi ime po turu, vrsti divljeg goveda.

Tijekom proteklih mjeseci, više puta sam se vraćao u ovo područje, koje pruža pregršt mogućnosti za razne kombinacije ruta, no ovdje ću predstaviti nekoliko. Prva, koju sam odradio 18.6.2020. kretala je iz Klinča Sela, put Krašograda, Pisarovine i ribnjaka, Crne Mlake i nazad. 48 km sa 180 visinske. Uzmite za ovu rutu neka dva sata, bez uračunatog stajanja u Krašogradu.

Zaista je vrijedno skrenuti sa rute i posjetiti Ekopark Krašograd.

Park se prostire na više od 400 hektara te zbog raznolike ponude zaista predstavlja idealno mjesto za bijeg od gradske gužve i buke. Cijeli kompleks se još uvijek nadopunjuje novim zanimljivim sadržajima i turistički se razvija. Ulaz je besplatan, kao i parking oko ulaza u park.

Krašogradom dominira ‘igra’ zelenila i vode, odnosno livada i šuma te jezera, bazena i kanala koji vijugaju posjedom. Vodene se površine nalaze u najživljem dijelu ekoparka, a na samom jezeru nalazi se i atraktivna terasa restauranta Domaćica, koji je ime dobio po poznatim Kraševim keksima. Restaurant je lijepo uređen, no pomalo začuđuje što ponuda nije više usmjerena slasticama. Preuzeto s: https://www.putovnica.net/odredista/hrvatska/ekopark-krasograd

Sljedeća ruta je kretala od Arene Zagreb, gdje imate dovoljno parkinga i moguću okrjepu nakon rute. Kroz Kupinečki Kraljevec, Starjak, do Lučelnice, pa povratno pored Gornjeg i Donjeg Dragonošca, Lukaveca, Odre, Donje i Gornje Čehe, nazad do Arene. Sve u svemu 55 kilometara sa preko 400 metara uspona, vrlo zanimljivim lokalnim cestama i obroncima Vukomeričkih Gorica.

Posljednja ruta koju ću opisati, koju smo odvozili jučer na “predivnih” 33 C, je i najzahtjevnija, uz još nekoliko kraćih koje neću ovdje opisivati, no možete ih vidjeti na mojem Strava profilu ili na mojem Komoot profilu, koji su javni. Krenuli smo iz već spomenutog Buševca, nakon parkiranja u sjenovitom šumarku, nedaleko izlaza sa autoputa A11, na izlazu istog imena kao naše polazišno mjesto. Dalje smo krenuli put Podvornice, Kravarskog (u kojem smo u povratku napravili dulju okrjepu i hidraciju). Zatim je slijedio prolazak kroz, manje mondenu nego što je morska imenjakinja, Opatiju, Šestak Brdo, Cvetnić Brdo (da! sva ta brda su usponi!), da bismo stigli u Pokupsko na gotovo pola puta, gdje smo napravili ozbiljniju hidraciju, s obzirom na preko trideset stupnjeva u zraku, što je na usponima na asfaltu bilo i preko 40.

Cijela ruta je vrlo zahtjevna, jer se smjenjuju usponi i spustevi, trebate biti skoncentrirani cijelo vrijeme, no zadovoljstvo odrađenim je veliko. Nakon spusta do Kupe i malog de toura na sredinu mosta u Pokupskom da vidimo svu ljepotu Kupe (gornje fotografije rijeke Kupe), krenuli smo uz istu i slijedio je i najduži uspon prema mjestu Hotnja. Nakon Cavrića, Topolja, Kolovrata, prošli smo pored peaka Glože, gdje smo se vratili na početnu cestu, kojom smo nekih 8 kilometara u suprotnom smjeru išli put Kravarskog i Podvornice do polazišta u Buševcu, ovoga puta uglavnom nizbrdo.

Na ovih 50 kilometara nakupilo se finih 600 metara uspona koji su se vrlo pravilno smjenjivali.

Svakako ćemo se još vraćati u Turopolje i vjerojatno ići još dublje i dalje prema Sisku, privlačno je i Lonjsko Polje, no o tome u nekom sljedećem postu.