LJM422…prvi poraz…moj četvrti maraton (odustajanje)

Ne znam kako opisati osjećaj dan nakon maratona. Trebao bih biti umoran od pretrčanih 42 i nešto kilometara, sretan zbog postignutog vremena i osjećati bolove u cijelom tijelu, zbog odrađenih napora. Kod mene, od svega toga je prisutna samo tupa bol u listu, zbog kojeg sam odustao nakon 18. kilometra. A sve je krenulo dobro, nije smetala niti dosadna kiša, i baš nitko od tisuća trkača nije mario za to…

Samo jedna prije starta sa Tonkom maratonkom i našim tempo pratiocem za 4:15

Krenuli smo zajedno sa tempo trkačima, koji su prisutni na svakoj pravoj i velikoj utrci, kako bi pomogli nekome dotrčati do željenog rezultata. Nakon početnog, za nijansu sporijeg kilometra, zbog gužve i količine trkača, uhvatili smo ritam i gotovo u sekundu “gađali” Garminove table sa oznakama kilometara, u tempu 6:00, što je meni bilo prihvatljivo i željeno, sa određenom rezervom dostizanja 4 sata i 15 minuta, ili eventualno nešto sporije, ali opet bolje od trenutnog zagrebačkog osobnog rekorda. Postojala je i ideja, ako bi se sve poklopilo, ići brže posljednje kilometre i biti još brži…

Da ne duljim ovu agoniju, sve je bilo dobro do devetog kilometra kada sam prvi puta osjetio lagano zatezanje u lijevom listu, i usporio u tempu za koju sekundu. Odlučio sam to ignorirati, jer me u biti nije još ometalo fizički u trčanju, samo je iritiralo. Na okrepi na desetom kilometru sam uzeo prvi gel, po planu, i prošao sam cener za 59:35, što je bilo nešto brže od planiranoga, ali ništa zabrinjavajuće, s obzirom da sam poznavao trasu polumaratona i znao sam da me čeka uzbrdica prije petnaestog i da ću tamo malo izgubiti. Na trinaestom kilometru počinjem osjećati već ozbiljniju bol uzduž cijelog lista, pri svakom koraku i uzimam i magnezij i B kompleks vitamina, te hodam pedesetak metara na okrepi na petnaestom. Na usponu prestajem pratiti naše tempo trkače, Tonki želim sreću i pokušavam sa istezanjem na ogradi uz stazu, no ne pomaže. Tu gubim gotovo minutu i kreće i kalkuliranje, što će to značiti, i koliko smisla ima nastaviti, tempo ukupni pada već na 6:04 i znam koliko bih morao ići brže kasnije da ostvarim planirano, uz bolove koji su se sa usponom znatno pojačali. Prolazim punkt Pernaton masažera i tražim pomoć, no maserka mi kaže da mi je mišić kao kamen i da se boji da se mogu ozbiljnije ozlijediti ako nastavim tim tempom. Pokušao sam još jedan kilometar dati šansu kremi da počne djelovati i mišiću da popusti, no nije išlo dalje…Odlučio sam odhodati barem do cilja polumaratona, koji i završavam za 2:26:42, sa tri kilometra hodanja…

Što reći? Pet mjeseci posvećenih, ozbiljnih priprema, nakon riječkoga maratona, sa željom da na jednom pravom, ravnom, brzom maratonu, maksimalno spreman, pokažem sebi što mogu. Da uspijem. Uspjeh je vrlo teško definirati, s obzirom da je to subjektivno stanje emocija i uma. Lakše od samog definiranja pojma uspjeha jest definiranje načina na koji se on ostvaruje. Jedan dio odgovora leži u osobnom ostvarenju, odnosno samoaktualizaciji, što je jedna od temeljnih potreba čovjeka. Kada govorimo o samoostvarenju, zapravo govorimo o razvoju vlastitih potencijala i sposobnosti, stoga možemo reći kako uspjeh nije univerzalan, već je definiran našim vlastitim potencijalima koji su ujedno i prva stepenica prema uspjehu. Drugi dio odgovora valja tražiti u vrijednostima društva u kojem živimo. Ako stvari i krenu u lošem smjeru, to ne mora nužno značiti da ste neuspješni. Tko zapravo kaže da je neuspjeh nešto loše? Vrlo često na neuspjeh samo neuspješno gledamo. Na taj način stagniramo, odnosno ne učimo iz neuspjeha i ne potičemo promjene u osobnom rastu i razvoju. Jednako tako, zbog straha od neuspjeha stvaramo sebi fizički i emocionalni pritisak da moramo uspjeti, a taj pritisak blokira nas da gledamo izvan okvira i budemo kreativni. Tako kaže Josipa Svetina.

analiza

Taj pritisak sam ja stvorio sam sebi sa nekim rezultatima i očito prouzročio taj grč, jer posljednja dva mjeseca, nakon problema sa istim tim listom, prošao sam desetke napornih treninga i stotine kilometara, bez ikakvih problema. Ne treba zanemariti činjenicu da nas ponekad neuspjeh u određenom području života može spriječiti u ponovnim pokušajima za postizanje uspjeha. Vrlo često se radi upravo o područjima do kojih nam je najviše stalo. Kako bismo to spriječili, važno je raditi prvenstveno na samopouzdanju i pozitivnoj slici o sebi tako što ćemo prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo. Jer je to preduvjet asertivne borbe za sebe. Posvećivanje svome zdravlju, pogotovo prehrani i tjelovježbi, svakako utječe na samopouzdanje. Da bismo bili samopouzdani, trebamo vjerovati da imamo baš ono što je potrebno. Samopouzdanje je ključ ponovnog postizanja uspjeha. I naravno motivacija. Trebat će ponovno pronaći motivaciju. Neuspjeh nije nužno loš, loša je samo naša percepcija. Uspjeh je dakle subjektivna stvar, a istinski uspjeh sastoji se u ostvarenju vlastitih potencijala.

Na kraju, želim završiti pozitivno, prije svega čestitati svima koji su jučer uspjeli u Ljubljani, svim našim školarcima iz Kluba i već formiranim trkačima, koji su podigli ljestvice osobnih uspjeha i postignuća, vremenu usprkos. Čestitke prvenstveno mojoj ekipici Tonki, Taci, Mirjani, Kreši i Sebi. Bravo Dijana, Mirela, Ivana….

No, stav i status Kristine Markić se ističe: “Netko je jednom rekao da ti prvi prelazak ciljne crte promijeni život zauvijek. I bio je u pravu. Promijeni te jer na cilju sretneš nekoga koga dugo, a možda i nikad, nisi upoznao – najbolju verziju sebe. Onu verziju sebe koja se ljeti, dok su svi spavali, čupala iz kreveta kako bi odradila trening. Onu verziju sebe koja je zimi navlačila tenisice i trčala hladnoći usprkos. Onu verziju sebe koja četiri mjeseca priprema nije baš nikad rekla danas mi se ne da pa neću i onu koja nije popila tu drugu pivu iako bi tako dobro legla. I na kraju, onu verziju sebe, koja je na utrci, koliko god teško i nemoguće izgledalo, pobijedila sebe po stoti puta i izgurala do kraja. Rezultat nije ni toliko bitan, on dođe sam po sebi kao posljedica tog puta. I u današnje vrijeme kad tako lako izgubimo fokus, kad je lakše nego ikad naći izgovore i lakši put, ne srećemo tu verziju sebe često. I zato kad ju sretnemo na tom cilju, sve što želimo je sresti ju opet i opet i opet i opet.”

Bravo!!

Idemo dalje, nema predaje…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.