Već nakon prvih nekoliko dana provedenih na Ugljanu i vožnjom do Pašmana, shvatio sam da nam teritorij i ceste ova dva otoka neće biti dovoljni, a da ne radimo nepotrebna ponavljanja istih ruta i podlegnemo mogućoj nemotiviranosti. No, blizina kopna i Parka prirode Vransko jezero, taj “problem” učinili su minornim i rješivim u pitanju dana kada se odlučimo preko. Zanimljivosti ove ideje pridonjele su i činjenice da je prijatelj Matija Troskot sa obitelji već neko vrijeme u svojim legendarnim Banjevcima te da je moja seka Martina sa obitelji u Pakoštanama na ljetovanju. Sve su to mjesta kroz koja je prolazila planirana ruta, samo je sve trebalo posložiti i provjeriti njihovu dostupnost i raspoloživost u datim trenutcima ove zahtjevne i relativno duge rute, zbog velike količine makadama, kako bi sve ispalo atraktivinije i punije avanture.

S obzirom na naš smještaj u Sutomišćici, na otoku Ugljanu, nije bila opcija da ponavljamo prelazak biciklima sa otoka na otok preko Ždrelca, i činimo nepotrebnih za ovu priliku, dodatnih tridesetak kilometara, kako bismo se dokopali trajekta koji prometuje na ruti Tkon – Biograd n/m. Karte sam kupio dostupnom online aplikacijom Jadrolinije, koja uključuje plaćanje karte za putnika i vozilo pod imenom “bicikla”, naime tako piše u hrvatskoj verziji iste. Uglavnom, odabrao sam to prijevozno sredstvo i nakon planiranog bureka u obližnjoj pekarnici i kavice, bili smo na meni neobično malom trajektu sa polaskom u 9:30. Vožnja ovih tri kilometra vodenog puta traje svega nešto više od desetak minuta, tako da smo već prije 10:00 bili spremni krenuti u našu 8 sati dugu avanturu (sa svim planiranim i ne, stajanjima).

Naravno, generalno gledajući, ruta je bila oko Vranskog jezera, oko cijelog parka prirode, u malo širem luku na nekim djelovima, kako bismo, ili išli željenim pravcima, ili izbjegli više od skoro 20 kilometara makadama, kojeg smo i ovako nabrali, pogotovo promjenom dijela rute nakon savjetovanja sa Matijom, na okrjepi u Banjevcima. Prvo nešto malo o najvećem prirodnom jezeru u Hrvatskoj. Kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode te područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti 21.07.1999. g. (hm, na moj rođendan) Vransko jezero sa okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana. Park je velik 57 km2, a najveći dio 30,02 km2 odnosi se na Vransko jezero položeno u pravcu sjeverozapad-jugoistok i pružajući se paralelno s morskom obalom od koje je mjestimično udaljen manje od kilometra. Po svom položaju i karakteristikama specifično je u Hrvatskoj, ali i na širem europskom prostoru. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno boćatom vodom i predstavlja kriptodepresiju.

Kriptodepresija (od grč. kryptos (skriven) i lat. depressio (spuštanje)) je udubljenje ispunjeno vodom čija površina je iznad morske razine, a dno ispod morske razine.

Najveća kriptodepresija je Bajkalsko jezero (+454 m, -1286 m), a u Hrvatskoj je to Vransko jezero kod Biograda na moru (+12 m, -61,5 m).

Krenimo! Prvih nekoliko kilometra prošli smo od trajektne luke, kroz gradske ulice Biograda do same Jadranske magistrale, koju smo presjekli, blago se uspinjući Splitskom ulicom, i dalje nakon magistrale, uzbrdo, do same periferije ovog simpatičnog morskog gradića. Biograd na Moru, grad i luka u sjevernoj Dalmaciji, nalazi se 28 km južno od Zadra, prema popisu iz 2011. godine ima 5.569 stanovnika. Smješten je na malom polutoku i kopnu. Na njegovoj sjevernoj strani je uvala Bošana a na južnoj Soline. Ispred grada su otoci Planac i Sv. Katarina (sa svjetionikom).

Prelaskom Osječke ulice, uvijek spremna na pružanje avanture, aplikacija Komoot je naravno predvidjela prvi u nizu današnjih off roada, tako da smo završili na jednom dugom pravcu, u smjeru jezera, koje se već naziralo u daljini. Pravac je bio makadam, uzduž kojeg je, nažalost, bilo odbačenog smeća u velikim količinama, da bi nakon nekoliko stotina metara, sa druge strane, bili maslinici. Kontrast brige i nebrige i sraslosti sa prirodom, te nepoštivanje iste. Čudni smo mi ljudi! Nakon 6,5 kilometara od pokreta, stigli smo na asfalt, na cestu koja pored Kampa Vransko jezero – Crkvine i samog jezera vodi prema Vrani. Brz i ugodan pravac, koji je popravio prosjek sporog i opasnog (smeće i slomljeno staklo) makadama. Znao sam da nas većina od 430 metara uspona naše 57 kilometara duge rute, čeka nakon prolaska Vrane, tako da smo odlučili da na 11. kilometru napravimo prvu pauzu, jer ionako nam se nigdje nije žurilo, a Maškovića Han, u obnovljenom izdanju se moralo pogledati i zbog njegove povijesti.

Izgradnja Mašković Hana započela je 1644.godine po naređenju i sredstvima Jusufa Maškovića, porijeklom iz Vrane, visokog dostojanstvenika na sultanovom dvoru i vrhovnog admirala turske flote. Han je trebao biti ljetnikovac/rezidencija samog Maškovića kada se iz Carigrada vrati u svoj rodni kraj. Zamišljen je kao raskošna monumentalna i moderna građevina koja bi imala svu potrebnu udobnost, uključujući i tursko kupatilo – hamam. U izgradnju su uložena značajna novčana sredstva, te je na njemu radilo čak 500 radnika dnevno.

1645. godine Mašković sa 60 000 ratnika osvaja Kretu, a plemenitost koju je ukazao prema zarobljenim mletačkim vojnicima i građanima uzdiže ga među najuzornije ratnike svih vremena, ali izaziva bijes sultana koji ga poziva na dvor gdje Mašković biva smaknut. Njegova tragična sudbina ostavlja trag i na Hanu koji nije dovršen u planiranom nego u mnogo skromnijem obliku. Nama se svidio i takav kakav je.

Uslijedio je uspon koji nas je podsjetio na zagorske brege, po pravoj asfaltnoj cestici u zaleđu, gdje su zaseoci vrlo rijetki i sa malo kuća. Prošli smo skretanje prema Zelićima, samo mjesto Radašinovci, gdje je uslijedio kontakt sa Matijom, koji je sa malom Tonkom u rikši na svom Giantu, krenuo nama u susret. Plan je bilo stajanje u Banjevcima, legendarnom mjestu kroz koje svako ljeto prođe mnogo trkača i biciklista koji se zateknu u blizini, na obali, jer ne mogu ne svratiti kod ovog iznimno srdačnog domaćina.

Banjevci su selo na rubu Zadarske županije u središtu Dalmacije, u blizini najvećeg hrvatskog jezera zvanog Vransko jezero (Dalmacija). Selo se sastoji iz 3 dijela: Banjevaca, Donjeg Kraja i Kašić (zvanog pod imenom i Kašić Banjevački) iako je administrativno pod kontrolom općine Pirovcem. U selu se nalazi kafić, trgovina, 2 crkve, groblje i škola i naravno, jedno od 21 prezimena – Troskoti. 2006. godine uveden je vodovod, a prije toga su se koristili bunari koji postoje do danas.

Bilo je stvarno lijepo vidjeti cijelu veselu obitelj troskot na okupu,i okrjepiti se sa hladnim sokom od Coca Cole, na 23. kilometru rute. Također, bilo je korisno savjetovati se sa domaćim čovikom, jer smo odlučili promijeniti dio rute, ići makadamom do Kašića, spustiti se asfaltom na najbroj nizbrdici rute, i onda se približiti jezeru na nekoliko metara, službenom makadamskom stazom, koja vijuga kilometrima prema maloj lučici Prosika, kod koje su more i jezero razdvojeni manje od kilometra. Također, Matija nam je otkrio jednu prekrasnu single track stazicu uz more, kojom smo kilometrima išli iznad plaža od Draga do Pakoštana.

Prolaskom kroz Prosiku, priključili smo se prometnoj, no ne neugodnoj za vožnju magistrali na nekoliko kilometara, sve do Draga. Tu smo savladali i najduži uspon na ruti, prženi od isijavanja asfalta u rano popodne, na najmanje 35 C. Također, tu nam je bio već 45. kilometar, i umor je već činio svoje, s obzirom da smo bili gotovo 4 sata u pokretu (sa povremenim stajanjima). Cilj su bili Pakoštane i mala obitelj Vukčević Oreški, koji su tamo na ljetovanju.

Na singliću uz more, veselila je činjenica da smo vidjeli nekoliko privatnih kampova sa predivnim kućicama za obitelji, a vidjeli smo i jedan glamping kamp. Glamping, odnosno ‘glamurous camping’ iliti glamurozno/luksuzno kampiranje, kao pojam pojavio se sasvim nedavno. Takav način odmora spaja klasično kampiranje u prirodi sa svim (ili barem gotovo svim) pogodnostima doma ili apartmana i moderne tehnologije. Neki bi rekli da se time gubi čar i uopće smisao boravka u prirodi i povezivanja s istom, no u svakom se slučaju ovako rodio novi način ljetovanja i odmora općenito. Koncept uglavnom predviđa ili potpuno opremljene montažne drvene kućice ili veće šatore sa čvrstom podlogom u kojima nikakve vremenske neprilike ne mogu poremetiti vaš spokoj. Na 50. kilometru smo dohvatili Pakoštane. Bilo je krajnje vrijeme za punjenje baterija u ovom izuzetno vrućem danu, što je podrazumjevalo i neko hranjenje, jer smo ispraznili i skurili preko 1500 kcal.

Nakon prvog proteinskog obroka kontinentalnog tipa, u proteklih 8 dana, i hidracijom omiljenom tekućinom iz Karlovca, krenuli smo na posljednjih 7 kilometara, naravno većinom makadamom, no znajući da nam je cilj ne tako nakrcana plaža, nedaleko trajektne luke u Biogradu, što je bilo nužno za konačno osvježenje i pokušaj oporavka nakon gotovo 8 sati na ruti.

Na trenutak sam pomislio da će nas oprati i kiša, no tamni oblaci su otišli nešto istočnije i mi smo se i okupali i osunčali čekajući trajekt za Tkon, gdje nas je čekao naš A7 bike carrier. Prekrasna i malo iscrpljujuća ruta, no ipak ostaju samo lijepe uspomene i slike u memoriji, koje pokušavam ukomponirati u privlačnu priču za moguću motivaciju nekoga drugoga da krene našim tragom, dok dan kasnije pišem ovaj tekst u našoj bazi Šparovog malog Zrća u Sutomišćici na lokalnoj plaži sa domaćim ljudima, koji predivno prihvaćaju sve dobronamjerne kontinetalce. Čujemo se u srijedu, sa kontinenta, iz druge županije, sa prekrasne Gacke.