Međimurskih 66km hrvatskom Toscanom uz Muru

Uvijek se sa veseljem vraćamo u Međimurje, najsjeverniju hrvatsku županiju. Godinama tamo provodimo neki od kasno jesenskih ili zimskih tjedana na programiranom medicinskom odmoru, koji je predviđen u struci kojoj se bavim za život. No, pandemija Covida je promijenila mnogo toga u našim životima pa tako i trenutno odgodila spomenuti program. Ipak, nije nas spriječila da opet posjetimo predivnu općinu Sveti Martin na Muri i Hotel Golfer, ispred kojeg smo samo parkirali ovoga puta, nismo niti ulazili, da nas ne uhvati nostalgija.

Općina Sveti Martin na Muri smještena je na najsjevernijoj točki Republike Hrvatske. Područje Općine obuhvaća prostor gdje rijeka Mura ulazi u državni teritorij Republike Hrvatske, a peripanonski se prostor polako pretapa u perialpski. Smješten u dolini između zadnjih sjevernih brežuljaka međimurskih gorica prema rijeci Muri, Sv. Martin na Muri jedna je od najstarijih župa i naselja u ovom dijelu Međimurja. Upravo ispred omiljenog hotela smo i započeli našu rutu, nakon prevaljenih 140 kilometara automobilom iz Samobora, u prekrasno jutro, prošlog četvrtka. Plan je bio savladati oko 65 kilometara sa nešto preko 400 metara uspona, uključujući i najviši vrh u Međimurju – Mohokos.

Polaskom od hotela, koji je izvan samog mjesta u području pod imenom Grkaveščak, krenuli smo cestom na čijem se dijelu održalo Svjetsko prvenstvo u trčanju na 100 kilometara, sa uređenom trakom za vožnju bicikala, kao i na većini prometnica u ovoj županiji! Mjesto Sv. Martin na Muri je vrlo simpatično međimursko mjesto, gotovo na samoj granici sa Slovenijom. Prolaskom kroz mjesto još dalje prema sjeveru, došli smo do same rijeke Mure, koja ovdje ulazi u lijepu našu.

Rijeka Mura (njemački Mur, prekomurski Müra, Möra, mađ.: Mura) najsjevernija je hrvatska rijeka, ujedno i sjeverna prirodna granica Međimurja prema Sloveniji i Mađarskoj. Izvire u Austriji (Visoke Ture), a do Hrvatske dolazi tokom kroz Austriju, Sloveniju i Mađarsku (pogranična rijeka). Najveći je pritok rijeke Drave i to lijevi. Prije ušća u Dravu, u nju se ulijeva međimurska rijeka Trnava. U Dravu se ulijeva između Donje Dubrave u Međimurju i Legrada u Podravini, na lokaciji Veliki Pažut koja je zaštićena kao posebni zoološki rezervat. Mura je dugačka 493 kilometra.

Kao što je vidljivo, na ovom mjestu smo se uključili na predivan, ravan, makadamski pravac od nekoliko kilometara, koji vodi do jedne prekrasne lokacije, Mlina na Muri, najsjevernije točke Hrvatske. Na najsjevernijoj točki Hrvatske, kraj malog naselja zvanog Žabnik, rijeka Mura  okreće impresivno kolo drvenoga riječnog mlina. Jedinstven je to objekat tradicijske graditeljske baštine u Hrvatskoj, ali i šire. Žubor vode i škripa kamenog žrvnja vraćaju posjetitelje u davnu 1902. godinu kada je prvi put samljeveno brašno na tom plutajućem “starcu”. Oko mlina, u idiličnom prirodnom ambijentu, uređen je “Mlinarov poučni put”. Uz šetnju kroz nedirnutu prirodu, ovaj poučni put nudi i mnoštvo zanimljivih podataka o prirodnoj i tradicijskoj baštini prostora Značajnog krajobraza rijeke Mure. Tu je i riječna skela – plovilo koje poput perpetuum mobilea s jedne na drugu riječnu obalu prevozi ljude i vozila, a bez motora, jedara ili vesala.

Slijedilo je još 5 kilometara smjenjivanja lokalnih, uskih asfaltnih cesata, sa nešto makadama, koje su nas kroz Hlapičinu, dovele do predivno uređenog šetališta uz Muru, koje pripada najsjevernijem gradu naše lijepe, Murskom Središću. Ovdje, na 13. kilometru naše rute, naišli smo na jedinstvenu atrakciju. Na mjestu nekadašnje prve crkve u Murskom Središću koja je stradala u velikoj poplavi 1690. godine, točnije na uzvisini iznad nje, postavljena je kapelica ili Zvonik sv. Barbare, zaštitnice rudara i građevinara. Zvonik je oblikovan u stilu rudarskih cimpera, ulaza u jamu, vrlo je jednostavan što mu daje posebnu draž te je masivne izrade od trajnog drva sibirskog arisa. Prema jednoj legendi mještani su iz Mure nakon poplave spasili jedno zvono koje je preseljeno u susjednu Selnicu po čemu je ovo mjesto i dobilo današnje ime. Legenda dalje govori da Mursko Središće neće imati sreće dok se zvono ne vrati na staro mjesto, što je sada djelomično učinjeno. Naime izvorno zvono još je u selničkoj crkvi, a umjesto njega u zvonik je montirano novo s natpisom „Pozvoni za sreću“. To smo naravno i učinili! Svega nekoliko stotina metara dalje, u predivnom okruženju uz moćnu rijeku, napravili smo prvu pauzu i popili našu jutarnju kavicu u Beach Baru “Trska”, za preporučiti!

Nakon laganog odmora, nastavili smo dalje, bez posebnog pritiska, no ipak, čekalo nas je još preko 50 kilometara, valjalo je poći. Dobrim asfaltom i većim dijelom dodatnom trakom za bicikle kao što sam pokazao na početku posta, prošli smo kroz Peklenicu, Križovec, Miklavec, Ferkentinec, Podturen, sve do Dekanoveca, nedaleko tromeđe, Slovenije, Hrvatske i Mađarske, gdje smo zaokrenuli prema jugu,. na novi krak naše rute. Iza nas je bilo već 28 kilometara, i odličan tempo.

Nakon Gardinoveca i Belice, već smo lagano bili u Pribislavcu, mjestu u predgrađu Čakovca, glavnog grada naše Toscane. Planirano smo skrenuli malo sa rute, kako bismo posjetili vrlo neobičan, kao da je ispao iz neke bajke, dvorac. Dvorac Feštetić.

Kroz stoljeća bio je u vlasništvu više gospodara, među kojima su bili članovi obitelji Zrinski (16. i 17. stoljeće), te Feštetići (19. stoljeće i početak 20. stoljeća). U vrijeme Zrinskih dvorac je bio okružen dvorištem i vrtom. Kasnije se u povijesnim izvorima spominje da je u sklopu dvorca postojala kapela te dvije pokrajnje zgrade na imanju. Današnji izgled kaštel je dobio sredinom 19. stoljeća, kada ga je u neogotičkom stilu obnovio grof Juraj Feštetić. Izgrađen je od klesanog kamena, s bogato ukrašenim neogotičkim arhitektonskim elementima, posebno vijencima i dovratnicima. Do 1923. godine u dvorcu je boravio grof Eugen Feštetić, a onda ga je odlučio prodati. Od tada je njegova namjena bila smještaj raznih državnih službenika, časnika, pa čak i djece ratnih izbjeglica. Nakon drugog svjetskog rata u kaštel se smjestila lokalna osnovna škola, koja ga koristi i danas.

Ovdje smo se okrjepili iz vlastitih izvora, iako je iza nas bilo već 40 kilometara. Imali smo u planu posjetiti još jednu znamenitost, ovoga puta u Čakovcu, gradu Zrinskih, a pravu pauzu poput one u Murskom Središću, napraviti na izlazu iz grada, prije početka prvog i jedinog pravog uspona ove rute, na najviši vrh Međimurja. Stari grad Čakovec ili Stari grad Zrinskih, utvrđeni je plemićki dvorac u središtu grada Čakovca, sjedišta Međimurske županije, sjeverna Hrvatska. U doba najveće moći velikaške obitelji knezova Zrinskih (16. i 17. stoljeće) bio je njihovo glavno sijelo i rezidencija hrvatskog bana u kojoj su povremeno održavane banske konferencije. Najveći je i najvažniji graditeljski objekt te vrste u županiji, djelomično dobro očuvan i u novije vrijeme povremeno obnavljan, te kulturno-povijesno valoriziran i kategoriziran. Prema ranijoj nomenklaturi nosio je epitet spomenika nulte kategorije, a po sada važećoj kategorizaciji od dana 19.11.2007. godine razvrstan je u kulturno dobro od nacionalnog značaja s oznakom N-23 i klasificiran u profanu graditeljsku baštinu. U njemu je danas smješten raznovrstan i vrijedan stalni izložbeni postav Muzeja Međimurja. Cijeli se fortifikacijsko-smještajni kompleks Starog grada nalazi okružen prostranom parkovnom arhitekturom Perivoja Zrinskih.

Napuštaljem starog grada, bez kruženja oko istog, jer smo već bili na 45. kilometru, krenuli smo u potragu za okrjepom, a znali smo da postoji pristojna privatna benzinska postaja na izlazu iz grada prema mjestu Šenkovec, gdje kreće uspon sa 170 m/nm na 344,4 metra visok Mohokos. Nakon pristojne okrjepe prošli smo Mačkovec i Knezovec. Došli smo do Pleškovca. Vrh smo dosegli na našem 58. kilometru, prethodno vidjevši prekrasne uređene vinograde, koji mi dozvoljavaju da ovaj kraj smatram lijepim poput Toscane i rado ga posjećujemo. Mohokos (344,4 m) je najviši vrh Međimurske županije i nalazi se u selu Pleškovcu, nedaleko od naselja LopatinecDragoslavec i Vučetinec. Zbog svoje male relativne visine, odnosno postojanja približno jednako visokih obližnjih bregova, ne daje dojam najvišeg vrha Međimurja, nego je uklopljen u okolni brežuljkasti teren.

Nedaleko ovog nenametljivog, a najvišeg vrha, došli smo do jednog, očito bivšeg planinarskog doma, koji je nažalost potpuno zapušten, no pogled sa njegove terase je predivan i zabilježen, što vam dajemo za kraj.

Svakako, tko može i želi, Međimurje je vrijedno ponovnih dolazaka, a pogotovo što se nude mnogi proizvodi vrijednih OPG-ova u okolici, gdje je nama nezaobilazan i uvijek drag posjet OPG-u Hažić, i našoj dragoj kolegici trkačici Tatjani, koja je bila najbolja domaćica seoskog turizma u Hrvatskoj 2015. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.