Krapinsko hodočašće rimskim putevima

Cilj je bio napraviti neku rutu kojom ćemo sa zagorske strane dohvatiti i varaždinsku županiju, koja nam je u planu obilaska gotovo svih županija lijepe naše u našoj borbi protiv corone i antistresnom programu koji sam zamislio. Tako smo lagano otišli jučer ujutro do Krapine sa ciljem obilaska Strahinjščice sa južne strane u odlasku prema Lepoglavi te povratak preko Bednje, Trakošćana, sa sjeverne strane, iza ove jedinstvene, srednje visoke planine (najviši vrh Sušec, 846 m/nm).

Jučerašnja ruta 47 km, sa preko 700 m visinske…

Pitomi zagorski grad udaljen svega 50-tak kilometara od Zagreba. Krasi ga bogata povijesna baština koja seže čak 130 tisuća godina unatrag kada su na prostoru krapinskog brda Hušnjakovog praljudi ostavili svoj neizbrisivi trag koji je ugledao svjetlo dana zahvaljujući Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru, istaknutom geologu, paleontologu i paleonantropologu. On je zaslužan što se ime Krapine pronijelo širom svijeta.Osim otvorenog novog Muzeja krapinskih neandertalaca, Krapinčani su veoma ponosni i na krapinsku utvrdu koju su posjedovali kralj Ludovik I, grof Herman II. Celjski, ban Vitovac, kralj Matijaš Korvin i hrvatski ban Ivaniš Korvin…       

Ovdje je rođen i Ljudevit Gaj, otac hrvatskog narodnog preporoda, a krapinskim su ulicama koračali i August Šenoa, Marija Jurić Zagorka, Janko Leskovar, Ivo Andrić…Iako je zagrljaj prošlosti jak i sveprisutan,  Krapina danas nudi ponešto za svakoga. Kao što sam rekao, nakon parkiranja kod jednog polupraznog skladišta namještaja nedaleko centra grada, startali smo jako i uzbrdo! Kroz centralni park, pa pored Gradskog groblja Krapina, sa preko 10% uspona ravno na Trški vrh, gdje smo već na 275 m/nm, a tek smo bili na 2. kilometru. Inače od početka ove rute pratili su nas znakovi za hodočasnike koji ovim putem mogu doći do Marije Bistrice, kao i table za biciklistički rimski put. A na samom vrhu je i prekrasna crkva sa pravim križnim putem sa 14 malih kapelica.

Priča o Trškom Vrhu i crkvi Majke Božje Jeruzalemske, baroknom bombončeku sakralne i umjetničke baštine Hrvatskoga zagorja, počinje s “turističkim suvenirom” donesenim 1669. iz Jeruzalema u Krapinu. Iluzionističku barokno-rokoko slikovnicu zavjetne crkveMajke Božje Jeruzalemske oslikao je Antun Jožef Lerchinger (+1787.), učenik najvećega baroknog slikara hrvatskih pavlina Ivana Rangera (+1753.) koji je oslikao zavjetnu crkvu Sv. Marije Snježne u Belcu. Uz glavni oltar posvećen Majci Božjoj Jeruzalemskoj, postavljen 1759., tu su još i oltari Sv. Križa, Četrnaest sv. pomoćnika, Kraljice sv. Krunice i Sv. Ivana Nepomuka. Glavni oltar izradio je Filip Jakob Straub u Grazu, a ostali su izrađeni u Zagrebu u radionici Antuna Merzija. Na vanjski zid crkve dograđena je zavjetna kapelica s malim oltarom Karmelske Gospe (Majka Božja Škapularska). Svod i zid kapelice iza oltara je 1759. godine oslikan s dva prizora iz Marijinog života. Crkvu okružuje cinktor osmerokutnog oblika sa četiri lukovičaste kule u kojima su kapelice. Dovršen je 1773., i zajedno sa crkvom zaštićeni je spomenik kulture Republike Hrvatske. Podsjetimo se da je crkva građena u vrijeme drugog klimatskog minimuma (razdoblje hlađenja Zemlje) Malog ledenog doba – izrazito hladne i duge snježne zime, a topla ljeta postaju rijetkost. Uz epidemiju kuge Europu je zadesila i katastrofalna erupcija vulkana Laki (1783.). Procjenjuje se da je od ogromnog oblaka prašine i otrovnih plinova (fluorovodika i sumporovodika), koji su natkrili cijelu Europu, umrlo oko tri milijuna ljudi i nestala četvrtina ukupnog stočnog fonda. Uz svetište je u XVIII stoljeću uređen i Križni put, niz (žutih) kapela s oznakama četrnaest postaja.

Nastavljamo sa smjenom bezbroj nizbrdica i nekako još većim brojem uzbrdica, pa tako na vrhu jedne od njih dolazimo do Radoboja i muzeja Radboa.

Prvi pisani spomen Radoboja datira iz 1334. godine, kada je zapisano da postoji ecclesia sancte Trinitatis de Radboa, tj. župna crkva Sv. Trojstva u Radoboju. Samo je naselje puno starije od spomenutog zapisa čemu nam svjedoče mnogi prapovijesni i povijesni arheološki nalazi. Srednjovjekovna povijest Radoboja vezana je uz feudalni sustav selišta koji se nalazio tada u blizini grada Krapine. Radoboj je tijekom novog vijeka, posebno u 18. i 19. stoljeću bio prostor na kojem plemićke obitelji podižu svoje kurije, spominju se kurija Prašna kod Lopatica, Šašinovec u zaseoku Košutići i kurija u Jazvinama. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća na području Radoboja djeluju rudnici sumpora i ugljena.  U Radoboju je prvi puta primijenjen stroj za rafiniranje sumpora, koji je u svijetu nadaleko poznat kao radobojski stroj. Usporedno s rudarenjem rudari su utemeljili 20. 10. 1833. godine rudarsku školu, želeći na taj način svojoj djeci pružiti lakši život. Sa tog mjesta je vidljiv vrh Strahinjščice. Na Strahinjščici je dosad zabilježeno preko 1000 biljnih vrsta i podvrsta pa je njeno uže područje odabrano kao jedno od 94 botanički važnih područja u Hrvatskoj. Strahinjščica je jedan veliki orhidejski vrt jer su na tom području zabilježene čak 32 vrste i podvrste orhideja.

Na 8. kilometru smo napokon dosegli i vrh naše rute, nakon bezbroj uzbrdica, 425 m/nm, nakon jedinstvene table koja je označavala uspon od svega 20%!!

Nakon nikada dužih i sporijih prvih desetek kilometara na jednoj ruti, dugačkom nizbrdicom i nešto ravnice oko ružnih kamenoloma, kojima je ranjena prekrasna priroda i već opisana planina, nakon nešto više od sat vremena smo bili nadomak Lepoglave, na našem 16. kilometru.

Lepoglava se nalazi nedaleko dviju trasa europskih auto–cesta: ZagrebGraz te Zagreb–Budimpešta. Kolijevka je znanosti, umjetnosti i kulture, koju su stvarali pavlini, već od 1400. godine. Ime Lepoglava (Lepoglawa) u dokumentima prvi put se spominje 1399. godine, a već sljedeće 1400. godine grof i ban Herman II. Celjski osniva samostan pustinjaka sv. Pavla “sub” Lepoglava, što se najvjerojatnije odnosi na srednjovjekovni grad na brdu, gdje se nalazi crkvica sv. Ivana.

Rad Lepoglavskih pavlina bio je raznovrstan i bogat: bili su stvaraoci hrvatske knjige, odgojitelji, savjetnici, kipari, slikari, promicatelji umjetnosti i kulture i ostavili su neizbrisiv trag u životu Hrvatske. Povrh svega dijelili su sudbinu hrvatskog naroda – bili su veliki rodoljubi. Među brojnim pavlinima mnogo je onih, koji zaslužuju da ih se spominje i pamti. To su: Hilarion GašparotiNikola RangerIvan KrištolovecAndrija Egger i drugi.

No, najznačajniji su, svakako Ivan Belostenec, autor Gazophylaciuma (“kinčene komore, ali nešto gdje je spravljen kinč “) – riznice leksičkog blaga. Ivan Ranger, barokni slikar, koji je oslikao kapelu sv. Ivana na Gorici, sv. Jurja u Lepoglavskoj Purgi, Kamenici, Višnjici, te središnji samostan i župnu crkvu u Lepoglavi, pa je lepoglavska crkva.

Sredinom 19. stoljeća, točnije 1854., pavlinski samostan pretvoren je u kaznionicu koja je i danas središnja kaznionica Hrvatske. Tijekom Drugog svjetskog rata, tamo je bio logor Lepoglava. Tek 2001. godine, nakon stoljeća i pola, pavlinski kompleks odijeljen je od kaznioničkog i predan u vlasništvo i upravi Biskupiji varaždinskoj.

Kaznioničko razdoblje od 30.-ih do 90.-ih godina 20. stoljeća, obilježeno je velikim povijesnim događajima i političkim previranjima.

Na 17. kilometru smo prvi puta prešli malu riječicu Bednju, i okrenuli nazad prema zapadu, prvo državnom cestom, da bismo nakon nekoliko kilometara skrenuli uzbrdo kroz mala sela i bezbrojne voćnjake jabuka. Na 20. kilometru smo se popeli na prekrasanu visoravan sa pogledom na Ivančicu. Ivančica ili Ivanščica najveća je i najviša planina Hrvatskog zagorja, a s istoimenim vrhom (1061 m) i najviša planina u Hrvatskoj sjeverno od Save. Smještena je jugozapadno od Varaždina i proteže se u smjeru zapad-istok, a omeđena je vodotocima Bednje, gornjeg toka Lonje, Krapine i Velikog potoka.

Nakon kratkog spusta i povratka na državnu cestu, opet nas je famozni Komoot odveo u stranu, ali ne i stranputicom, jer došli smo u centar legendarne Bednje, gdje smo naravno u čudu slušali lokalne stanovnike kako se sporazumjevaju jezikom nama nepoznatim, no bilo je simpatično to nakratko čuti i otići putem prve okrjepe i stajanja nakon 28 kilometara.

Centar Bednje

Otišli smo u slijepu ulicu naše rute, sa ciljem da vidimo nama već jako poznat dvorac, gdje sam godinama, u obližnjem hotelu držao seminare iz timskog rada, komunikacije i sličnih disciplina bitnim za ljudske faktore, čime se u “pravom životu” bavim. Bila je prevelika i za ovo pandemijsko doba nepoželjna gužva, tako da smo ipak odabrali mirniju terasu hotela. Trakošćan je nastao krajem 13. stoljeća u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini. Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima. Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine.
Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država. Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Juraju Draškoviću (1525.-1587.), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje. Tako je konačno 1584. Trakošćan stekla obitelj Drašković. 1954. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske.

Uslijedio je relativno brži povratak na preostalih 20 kilometara, uspon preko Velikog i Malog Goreneca, sa vrhom u Gornjem Jesenju, gdje je završilo preko 700 metara jučerašnjeg uspona. Tamo smo “maznuli” po krafnu, jer je bilo već oko 14:30 i davno prošlo vrijeme ručka. Uslijedilo je gotovo 10 kilometara zasluženog spusta i pravca ravnicom uz poznati i već spomenuti muzej naših predaka u Krapini do mjesta gdje smo ostavili naš bike carrier, koji nas toliko vjerno služi godinama.

Eto, ovo pišem sa predivne terase, naše mobilne kućice u Kampu Mediteran u Klenovici, kod Novog Vinodolskog, no to je dio priče o kojoj ću pisati narednih dana, a i o Krku…ma o svemu i svačemu, a već za dva tjedna, u nedjelju 20.9. naš prvi brevet, utrkica na 100 kilometara Gravelman…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.