To the Moon and back i druge priče (part two…final)

Tri dana, šest aktivnosti, jedanaest mjesta, 74.5 km i 1440 m elevacije

U prvom djelu ste mogli pročitati… da naš aktivni odmor ide dalje, od nedjelje smo stigli na kombiniranih 136 kilometara hodanja, planinarenja i bicikliranja sa 2415 metara uspona u šest dana, od čega smo više od pola učinili u posljednja tri dana, pa ću nešto kratko o svakoj i napisati, jer svaki gradić na Krku zaslužuje pažnju i ima svoju priču. Bez iznimke!

Ride: Njivice – Omišalj – Aerodrom – prema Čižićima – močvara i nazad

Za četvrtak su, kao i ostalih dana, u planu bile dvije aktivnosti, ovoga puta prvo bicikl, a nakon toga za popodne lagana šetnja Vrbnikom. Za jutarnju biciklističku rutu smo odlučili napasti na prednji sjeverozapadni krak otoka, potez između Njivica, do Omišlja, pa nazad preko Aerodroma Rijeka i kroz pašnjake i močvaru do koje se dolazi skretanjem na makadam sa ceste prema Čižićima. Krenimo redom!

Parkirali smo našeg CrossHighlandera na pust, potpuno nanovo uređen i označen parking Kampa Njivice, gdje kao i u ostalim mjestima na Krku možete sresti samo pokojeg lokalca koji sređuje vlastitu, ili gomilu radnika, bauštelaca, koji sređuju tuđe vikendice, vile i apartmane. Nakon kraćeg prolaska kroz kamp, izašli smo na glavnu krčku prometnicu, popularnu 102, koja se prostire od prije Krčkog mosta, sa kopnene strane, pa sve do Baške, u svoj svojoj dužini od 49 kilometara. Nakon dva i pol kilometra vožnje državnom, ne odveć prometnom cestom, skrenuli smo pored LPG terminala, starom cestom prema gradu Omišlju. Odmah u glavu 12% uspona za zagrijavanje, no Krk je cijeli takav, gore – dolje.

Omišalj je jedino naselje koje se u Riječkom zaljevu vidi sa svih strana. Na visini od 85 metara, na sjeverozapadnoj strani otoka Krka dominira gotovo tri kilometra dugim zaljevom. Takva pogodnost upala je u oči već pretpovijesnim stanovnicima, pa i život Omišlja traje već desecima tisuća godina.

Na suprotnoj obali poluotoka Ert, koji s jugozapada oivičuje zaljev, vjerojatno je u rimsko doba bio podignut Fulfinium, uz Kurikum (Krk) tada drugo važnije otočno naselje; drži se da je nestao u doba raspadanja Rimskog Carstva u 5. st. ili možda nešto kasnije. Sam Omišalj prvi se put spominje 1153 godine. Danas, kao jedno od najstarijih mjesta na otoku, Omišalj je važno glagoljaško i kulturno središte. Tu smo, u samom centru mjesta kupili okrjepu i nastavili niz ulicu, ponovno na nulu, do šetnice, koju potpuno rekonstruiraju, digli su beton, stavljaju se instalacije i nova ograda u dužini nekoliko kilometara , jedino što kvari vizuru je pogled na LPG Terminal…no more izgleda jako čisto.

Nakon vrludanja kroz velike kampove Omišalj i Pušća, naša ruta je vodila opet malo uzbrdo, do uključivanja na nešto prometniju 102 u tom trenutku, vjerojatno i zbog blizine mosta, jer se kasnije duž 49 kilometara duge trase, promet razlije po mnogim mjestima sa zapadne i istočne strane prometnice. Nakon nešto manje od tri kilometra, ostavili smo i Zračnu luku Rijeka sa svoje lijeve strane, i stigli do križanja i odvajanja na potpuno mirnu cestu prema Čižićima.

Sljedeća tri kilometra smo mirno i bez prometa klizili nizbrdo, starim, ispucalim asfaltom, između šikara i suhozida sa obje strane, sve do odvajanja prema makadamu dužine 3,5 kilometara kroz, s jedne strane pašnjake, a sa druge strane močvare, sve kontrolirano i odvojeno sustavom ustava i navodnjavanja, ali iz nekog drugog vremena, jer očito više nije u funkciji, no pašnjaci jesu. Gen boškarina čuva se i na Krku!

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Ivice Mrakovčića u Malinskoj na otoku Krku ima veliko stado krčkog, odnosno istarskog goveda. Obitelj se uzgojem boškarina bavi već 20 godina. Od dvije junice, u početku, zahvaljujući poticajima, danas brine o stadu od preko 70 grla. U svom OPG-u Ivica Mrakovčić uzgaja i ovce, proizvodi sir, ali najviše pažnje poklanja stadu istarskoga goveda. S ponosom ističe da je to jedno od najveći stada i u Istri i na otoku Krku, na otoku najveće, a na poluotoku jedno od dva najveća.

Nastavili smo u blizini jezera koje se nalazi nedaleko ceste. Jezero je smješteno nedaleko od Njivica, samo stotinjak metara od ceste koja spaja Omišalj i Malinsku. Kao najveće prirodno slatkovodno stanište otoka Krka, Jezero je iznimno važno radi očuvanja vrednota bioraznolikosti otoka Krka. Ponovno zahvativši komad 102-ke stigli smo do ulaza u Njivice, na malom rotoru ulica Draga i Primorske, gdje smo se spustili do terase vrlo ljubaznog domaćina, kojem nismo saznali niti ime, no počastio nas je kavicom i vodom, jer je otvorio (nadamo se) tek u petak. Time smo završili našu jutarnju rutu od 21,82 kilometra sa 306 m visinske. Slijedio je povratak autom u bazu u Krku i okrjepa u omiljenom grillu Oliva u kampu sa simpatičnim profesionalcem – konobarom Mladenom.

Walk/Hike: Vrbnik Okrug 5k (putovima kojima baš i ne idu turisti)

Nakon jutarnjeg bikinga, slijedilo je hodanje sa elementima hikinga, jer u Vrbniku, kojeg smo odabrali za popodnevnu aktivnost, u samo kilometar se izmjeni more, plaža, dakle morska razina, a 1000 metara dalje, već ste potpuno izvan ovog simpatičnog i neobičnog grada, na periferiji sa suhozidima i tek ponekim placem bez građevine, koja gleda na crikveničku i novovinodolsku rivijeru. Auto smo parkirali na javni parking, koji kao i svi ostali na Krku, još ne naplaćuje parkiranje, sve je free, jer turista baš i nema, samo domaći.

Vrbnik, bez sumnje, jedno je od najpoznatijih hrvatskih mjesta. Zahvaljuje to svojoj glagoljaškoj baštini i čuvenoj narodnoj pjesmi osebujne melodije i sadržaja koja je interpretirana i aranžirana u nizu varijanti “Vrbniče nad morem”.

I Vrbnik se poput drugih starih kaštela na otoku smjestio visoko, na gotovo 50 metarskoj visini, a na zaista osobitome mjestu na hridi što doslovce uranja u more. Uz Šilo u Dobrinjštini, jedino je veće mjesto na istočnoj obali otoka Krka. Prvi put se spominje 1100 god. Stanovnici su se najviše bavili poljoprivredom, manje pomorstvom i ribarstvom.

Danas je najpoznatiji proizvod Vrbničkog polja i Vrbnika uopće zlatnožuto vino- Žlahtina; postalo je glasovito i u širim hrvatskim razmjerima. Prema pričanju starijih mještana, prije nego što je vino steklo slavu, u polju su se uzgajale žitarice za prehranu obitelji koje su imale više članova, nego današnje. U takvim su uvjetima lozu uzgajali uz rubove polja jer nije bilo tržišta i vino se proizvodilo samo za vlastite potrebe. Od parkinga smo krenuli glavnom izlaznom, jednosmjernom cestom iz grada, no ubrzo smo krenuli uzbrdo, okomito i našli se na 100+ metara nad morem u svega 1000 metara hodanja. Prošli smo neke zaista impozantne vile, bez stanovnika naravno, i ubrzo se spojili na cestu kojom ćemo proći dan kasnije, u petak, na posljednjoj biciklističkoj ruti iz Dobrinja, preko Risike, prema Vrbniku. Istom smo nastavili do raskršća sa cestom 5183, koja spaja Punat sa Vrbnikom. Nastavili smo uz Hotel Gospoja, novoasfaltiranom prometnicom do odvojka prema sjeverozapadu, gdje smo ušli na makadam i obilje smilja i borovice.

Nakon djelomičnog trekinga, traila i čistog hikinga preko kamenja i suhozida, vratili smo se među lokane kuće, koje su tu od starine, ali i ponekom novinom, sa 6,10 ili 12 apartmana, koje zjape prazne no znate koji su kapaciteti po obilježenim, praznim parkinzima ispred istih. opet smo se nakon “osvajanja” vrha Čerenec na 119 m/nm, spustili do nule, u uvalu Zgribnica, koja je bila jedna od rijetkih plaža koje smo vidjeli u Vrbniku, odnosno uopće mjesta za kupanje ljeti.

Slijedio je novi uspon, u jezgru starog grada, gdje je sve apsolutno pusto, što ćemo kasnije saznati, radio je samo restoran Gospoja, na glavnom trgu i caffee do njega. Da bismo došli do željene kavice, u restoranu Nada, koji se ispostavio također zatvorenim, no dobili smo gratis kavicu od gazdarice, morali smo proći neke zanimljivosti po kojima je Vrbnik također poznat. Radi sigurnosti pučanstva sve stambene zgrade bile su smještene unutar zidina, a u samo mjesto ulazilo se kroz dvoja vrata: Vela vrata i Mala vrata ili Dverčića – mala, kamena vratašca koja su toliko malena da je prvo pitanje koje si postavite kada ih ugledate da li su nekada na Vrbniku živjeli patuljci. Čak i ako niste visoki morat ćete se poprilično sagnuti da bi uspjeli proći kroz ta vratašca. Stoga oprez kada prolazite kroz Dverčića – nemojte se zaboraviti sagnuti jer vam je u protivnom neizbježan udarac glavom u stoljetni kamen. Ta vratašca koristili su stari žitelji Vrbnika koji su kroz njih ulazili kada bi zakasnili i našli zatvorena glavna vrata koja su se nalazila na Placi. Glavna vrata nekada su se nalazila na južnome rubu Place, nadomak crkvice sv. Martina i njih su svake večeri stražari zaključavali i nosili sucu ključeve grada.

Nastavivši dalje, ulicom Gospoja, pored zavjetne crkve Majke Božje od zdravlja, koja je podignuta kada je gradom prohujala kolera, prošli smo pored spomenika Blažu Baromiću – prvom hrvatskom glagoljaškom tiskaru. Nakon toga smo nastavili jedinim logičnim i intrigantnim prolazom, jer morate proći i kroz Klančić, vjerojatno najužu ulicu na svijetu koja je u svojem najužem dijelu širine samo 43 cm. Uvucite trbuh i prođite! Kako kažu domaći: „Ne bojte se, još se nitko nije zaglavio pa nećete valjda ni vi.“

Vrbničan Mate Gršković u 19 je st kao sveučilištarac u Pragu dijelio sobu s budućim hrvatskim knjževnikom Augustom Šenoom. Jednom mu je prilikom ispripovijedio legendu o kući u ulici Smokovec u Vrbniku.  U njoj je jednom davno sa sinom jedincem živjela siromašna Jela. Pristala je Kugu na leđima unijeti u grad, jer joj je obećala da će njezine ukućane poštedjeti. Međutim, te je večeri Jelino dijete, mali dječak navratio susjedima da ne bude sam. Bolest je tu večer poharala sve kuće, poštedjela je Jelinu kuću kako je obećala, ali ne i susjedovu.

Tu je legendu Šenoa opisao u poznatom djelu ‘Kugina kuća’. U Vrbniku započinje radnja još jednog velikog Šenoina djela ‘Čuvaj se senjske ruke’.

Ubrzo, nakon kavice kod gazdarice Nade, stigli smo do velike pjace i parkinga na kojem je čekao naš CrossHighlander, i odveo nas do naše baze, prije starta posljednjeg aktivnog dana, a pokazalo se i poslejdnjeg sunčanog. Vrbnički krug je izašao na 5,64 kilometra sa 181 metar uspona!

Ride: Sv. Vid Dobrinjski – Gostinjac – Risika – Garica – Kras – Dobrinj

Na istočnoj strani otoka Krka smještena je općina Dobrinj s istoimenim središtem. Dobrinj se nalazi ne brežuljku visokom oko 200 metara i jedan je od srednjovjekovnih kaštela koji su u prošlosti bili središta pismenosti. Posebna vrijednost tog lijepog mjesta je spoznaja da se župna crkva sv. Stjepana spominje već u 12. stoljeću. O Dobrinju kao tadašnjem središtu glagoljaštva svjedoči niz dokumenata i glagoljaških natpisa.

Dobrinjština je stoljećima bila izrazito poljoprivredni kraj. Bilo je zastupljeno i stočarstvo, te maslinarstvo kao i iskorištavanje šumskog bogatstva. Mjesto je poznato i po živopisnoj narodnoj nošnji, folklornim manifestacijama, školi sopela ( krčki puhački instrument ) te tradicionalnoj domaćoj kuhinji. U ovom otočnom središtu prevladavaju autohtone kamene kuće i uske kamene ulice koje odišu prošlim vremenima.

Upravo grad koji smo posjetili i u prošla dva dolaska na otok Krk, odabrao sam za polazište i ishodište posljednje biciklističke ture za ovaj tjedan na otoku, jučer, u petak. Lokalnom cestom smo krenuli prema Svetom Vidu Dobrinjskom, malom mjestu na cesti prema Vrbniku, koju sam spomenuo i sa hodanja prethodnog dana. Smjenjivala su se lagana brdašca, pa spustevi, da bi uslijedio lijep spust, u prvom dijelu rute, od 8 kilometara, kroz Gostinjac, sve do raskršća u nizini punoj vinograda, koji već pripadaju općini Vrbnik, gdje je i Risika.

Risika se nalazi na istočnoj strani otoka, u unutrašnjosti. Od općinskog središta Vrbnika je udaljena 6,2 km, od Krčkog mosta je udaljena 26,8 km. Susjedna naselja su Gostinjac u općini Dobrinj te Garica u središtu otoka. Prvi put se spominje u oporuci Dese Banice 10. kolovoza 1284. g., ali je područje Risike bilo naseljeno još od ranijih vremena. Prema jednoj teoriji naziv su mjestu dali Dobrinjci prema nazivu za jednu zimzelenu biljku ( “risikovina” ). Romanist Petar Skok drži također da je naziv Risika, ali i obližnjeg zaseoka Paprate, izvoden iz naziva za biljke. Ime Risike izvodi iz naziva za biljku vrijes kojoj je u ikavskom obliku nadodan nastavak – ika (vrisika, pa risika). Nakon gore uslikanog raskršća, put nas je poveo preko svojevrsnog vijadukta kroz vinograde, a zatim je krenuo dugačak i zahtjevan uspon sa 100 m/nm na 285 m/nm, koji se smjenjivao sa blagim zaravnima gotovo 8 kilometara, no cijelo nas je vrijeme veselio spust prema Dobrinju, kojeg smo prošli autom na putu prema startu, nagiba preko 10%. Ovdje smo krenuli sa 10% uzbrdo, no išlo je bez problema, bez obzira na još uvijek početak biciklističke sezone.

Negdje na polovini spomenutog uspona smjestilo se naselje Garica, sa 149 stanovnika, u samoj sredini otoka, upravno pod općinom Vrbnik. Garica ima bogatu povijest, sa prapovijesnom gradinom – Krševanski vrh, zatim sa antičkim nalazištem Kampelje, i antičkom zidanom grobnicom u blizini naselja istog imena kao i naselje – Garica. U centru mjesta je obnovljena Crkva Sv. Petra (na fotografiji), obnovljena u 19. stoljeću. Nakon kratke okrjepe, nastavili smo do kraja uspona, kroz, barem uz cestu, prilično naseljeno i živo mjesto Kras.

Kras je naselje u unutrašnjosti otoka Krka, nalazi se u unutrašnjosti otoka, gotovo na njegovom zemljopisnom središtu,na području općine Dobrinj. Otprilike su jednako udaljeni od obalnih naselja Malinska, Šilo i Vrbnik – na nekoliko minuta vožnje. Na području Krasa živi 227 stanovnika. Prvi puta se spominje 30. prosinca 1230. godine u staroj glagoljskoj listini. Toponomastičar i romanist Petar Skok izvodi ime Kras od predlatinske, možda ilirske riječi „carsus“ iz koje se razvila hrvatska riječ kras, krš. U prošlosti je bio veće i naseljenije mjesto (preko 700 stanovnika u prvoj polovici 20.st.), ali se broj stanovnika smanjio emigracijom s otoka. Prolaskom Krasa i obližnjeg vrha Sveti Juraj, na 327 m/nm, krenuo je lijepi spust do poznate dvije okuke pod 180 stupnjeva na prolazu kroz Dobrinj. No mi smo ušli u ovaj zanimljivi, no daleko manje turistički iskorišten grad, ako usporedimo sa Vrbnikom, slične fizionomije, a i Dobrinj je udaljeniji od mora, možda je to razlog? i na daleko višoj poziciji, na nekih 200 m/nm. U svakom slučaju ime Dobrinj prvi put se spominje u Darovnici slavnoga Dragoslava, pisanoj hrvatskim jezikom i glagoljicom 1. siječnja 1100. godine.

Povijest Dobrinja neodvojivo je vezana uz povijest cijelog otoka Krka, čiji je i sastavni dio. Dobrinj je , uz BaškuVrbnik i Omišalj, jedan od najstarijih “kaštela” (ranosrednjovjekovnih gradskih središta), a koji su osnovani negdje u 7. stoljeću tj. još u vrijeme doseljavanja Hrvata u današnju domovinu. Ti su kašteli, uz već od prije postojeći grad Krk, najvjerojatnije podignuti na mjestu gdje su do tada živjeli Iliri o čemu svjedoče brojna ilirska nalazišta, a i sam položaj na uzvisini s pogledom na okolicu. O starini tih kaštela govore i arhaični oblici starohrvatskog tj. staročakavskog govora, u Dobrinju – čokavica. Međutim, za razliku od ostalih kaštela, Dobrinj nije smješten neposredno uz more te nije nikada imao bedeme što je možda i razlog da je više puta kroz povijest (u 16. i početkom 17. stoljeća) poharan od strane gusara i Uskoka.

Nakon poziranja iza župne crkve Svetog Stjepana, drugom dužom gradskom ulicom, prošli smo između pustih kuća i dvorišta do našeg vozila i vratili se na okrjepu u Krk, u našu Olivu, dakako. Krug od 17,80 kilometara sa 285 metara visinske.

Walk: Punat 5arda

Za kraj, kao što sam sam odvozio po buri prvu biciklističku rundu u ponedjeljak do Punata i nazad, tako smo i za posljednju aktivnost na otoku odabrali laganu šetnju po i oko Punata, djelom što je susjedni grad i najveća marina na Krku, a djelom jer naš novi predsjednik Kluba i prva dama ovdje imaju svoju ljetnu rezidenciju. No, nismo sigurni ako smo prošli pored iste, iako smo tamo prenoćili jednom prije mojeg drugog rješkog maratona. Mea Culpa!

Punat, smješten na istočnoj obali puntarske drage, duge više od tri i široke gotovo dva kilometra, smatra se jednim od mlađih krčkih naselja.Međutim, takvo se mišljenje vezuje uz činjenicu da su se događaji ovoga kraja tek unazad stotinjak godina sustavnije počela pratiti i bilježiti. Ranije je pripadao gradu Krku, a gotovo do samog Punta prostiralo se vrbničko područje.

No, stanovnici su ovdje u kontinuitetu od pretpovijesti. Tragova naseljenosti ima od pretpovijesti, preko Ilira, do Grka i Rimljana. Prema legendi, tijekom rimskih vremena postojao je most preko uskog ulaza u Puntarsku dragu prema gradu Krku. Navodno su, prema različitim zapisima, stanovnike na području Punta naselili upravo knezovi Krčki, kako bi zaštitili prilaz mostu i Puntarskoj dragi.

Danas je Punat jedno od najvećih hrvatskih nautičkih središta, i otočni centar maslinarstva. Govoriti o Puntu, a istodobno ne spomenuti i otočić Košljun, nezamislivo je. Jer, Punat i Košljun su vjekovima upućeni jedan na drugog, život fratara – franjevaca i Puntara međusobno je prožet. 

Stoga svaki posjetitelj obvezno zaželi posjetiti Košljun, što i omogućuju „barkajoli“ koji stalo održavaju 10-minutnu vožnju od Punta do Košljuna i natrag.
Iako je svega 750 metara udaljen od Punat i i vjekovno je vezan uz spomenuto mjesto, otočić Košljun katastarski pripada gradu Krku. Opseg otočića bujne vegetacije nešto je veći od tisuću metara, površina mu je 68 tisuća metara četvornih, a najviša točka je 6 metara iznad razine mora. Na ovoj relativno maloj površini registrirano je 540 vrsta biljaka i gljiva ( gotovo polovica zabilježenih u cijeloj Velikoj Britaniji ). Na Košljunu se nalazi franjevački samostan u kojem su redovnici kroz stoljeća sačuvali brojne vrijednosti.

Gotovo kao pravilo, kružili smo prvo rivom, gotovo dva kilometra uz prekrasane i prepune starih stabala, Kampove Pila i Maslinik. Zaokruživši kroz iste, počeli smo sa lagainim usponom kroz redove ulica pod pravim kutom, sa prekrasnim kućama za odmor i velebnim vilama, ispred kojih su djelom bili parkirani automobili registracija susjedne nam zapadne dežele. Kažu domaći da će veliki broj njih doći za Uskrs na otok, pa tako i u Punat. No, mi to nećemo vidjeti, jer smo danass, u subotu napustili ovu oazu stvorenu za hodanje, planinarenje i bicikliranje. Ovdje smo se uspeli do svih 50 metara iznad mora i gornje ceste, koja inače vodi do obližnje Stare Baške, koju jedinu nismo ovoga puta uključili u naše aktivnosti, drugi puta. Djelom cestom, a djelom kroz ogromnu, barem za moje pojmove, Marinu Punat, sa stotinama skupocjenih jahti na suhom vezu u obližnjoj suhoj marini Brodica, stigli smo brzo do kraja samo 5,23 kilometra duge šetnje sa 62 metra uspona. Inače spomenuta marina prima brodove do 40 metara dužine i za iste ima čak 14 gatova, kao i stotine manjih za one nešto manje brodice.

I tako smo u 11 aktivnosti hodanja, bicikliranja i planinarenja prešli 136,60 kilometara, i virtualno se popeli gotovo do najvećeg planinarskog doma u Sloveniji – Kredarice na 2514 metara n/m. No, nešto drugo je vrlo zanimljivo, isto se predlaže prolaz u 6 dana, a gotovo svaki dan smo, ne slučajno, dotakli neki dio te rute kroz cijeli otok Krk.

Camino Krk

Slijedom tradicije hrvatskih bratovština Sv. Jakova koji pomažu hodočasnicima na putu do Santiaga de Compostele od 1203. godine, Hrvatska bratovština sv Jakova započela s revitalizacijom srednjovjekovnih hodočasničkih ruta koje vode do Santiago de Compostele.

Otok Krk odabran je kao prva dionica hrvatske Camino rute koja je službeno označena žutim strelicama (prilagođena hrvatskim tradicionalnim simbolima). Bratovština sv. Jakova apostola iz Samobora započela je 2021. godine označavanjem Puta sv. Jakova u Hrvatskoj (Camino Hrvatska), kao dijela europske mreže puteva sv. Jakova. Nakon što je Bratovština realizirala „pilot projekt“ Camino Krk, koji je izveden 2019. godine, a i danas plijeni pažnju hodočasnika, nastavili su označavanjem dionica puta u drugim dijelovima Hrvatske. Ove godine u planu je označiti dionicu kroz Podravinu (Ferdinandovac – Ludbreg) te kroz Imotsku krajinu.

Ruta Camino Krk duga je oko 130 km, s preporučenim planom puta od šest dana. Spektakularni prirodni krajolik, šume, brda s predivnim pogledom, stari dvorci i crkve, napuštena sela, mali srednjovjekovni gradić i prekrasne plaže samo su dio onoga što ova ruta nudi. Svaki dan nudi jedinstvenu priliku za pronalaženje unutarnjeg mira, razmišljanje i otkrivanje te posebne vrste “Camino iskustva”.

U naših šest dana na Krku, prošli smo sličnu udaljenost, nismo imali namjeru pratiti originalnu Camino Krk rutu, no ako pratite moj blog, naći ćete neke podudarnosti, posebno kada vidite plan koji organizatori i kreatori predlažu.

Pokušat ću povući analogiju iz priloženog plana Camino Krk:

  1. dan: Krčka katedrala – Porat
  2. dan: Porat – Omišalj
  3. dan: Omišalj – Dobrinj
  4. dan: Dobrinj – Vrbnik
  5. dan: Vrbnik – Baška
  6. dan: Baška – Kornić (crkva sv. Jakova)

Naša prva “hodnja” bila je u nedjelju po gradu Krku, i pored spomenute Katedrale. Biciklom smo prošli kroz Omišalj, kao i Dobrinj, na putu prema Vrbniku, koji smo prehodali ukrug. Prije toga smo hodali pored poznatih oznaka i kroz Malinsku pored Haludova. Iz Baške smo se popeli do Mjeseca, srečući plave krugove putem na stjenama, a jedna od kraćih biciklističkih ruta išla je kroz Kornić, pored ishodišta Camina, kod crkve Sv. Jakova. Energija čista pozitiva, pametnom dosta!

Do novih avantura, oznake Camina sa naših hodanja i bicikliranja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.