Virovi. Otočki Virovi.

Ilok. Principovac. Šarengrad.

Kako nas ništa ne bi iznenadilo u projektu koji vodim za prijatelja Zvonka Madunu Makija, koji će prehodati lijepu našu između najistaknutijih točaka, već jučer, tri dana prije starta, logistički dio tima je stigao u Ilok. Da ništa ne prepustimo slučaju, smjestili smo se u Hotel Dunav nasuprot kojeg stoji oznaka koju naš Maki treba dotaknuti, odstatirati za koju fotografiju i krenuti na svoj dugohodački put. O hotelu možemo potvrditi sve što je na služenoj stranici: “Njegova atmosfera je magična, u isto vrijeme privlači putoholičare, ali i lokalce koji rado navraćaju na kavu i čaj. Od 2005., kada je otvoren, postao je jedan od najatraktivnijih hotela Srijema i Slavonije, vole ga sve generacije, ugostio je putnike sa svih strana svijeta, omiljeno je odredište individualaca i poslovnjaka, obitelji s djecom i parova, biciklista, strastvenih gurmana i ljubitelja srijemskih vina…” Da ništa ne bude samo na službenoj recenziji uzeli smo ribu za brzi ručak, a polagano uživanje uz fiš sa ribom bez kostiju za večeru…i domaća graševina, da lakše klizi.

Od oznake sa fotografije niže, kroz prekrasnu aleju platana, Makijev put kreće lagano uzbrdo, kroz mirno predgrađe istočnog djela Iloka, pored židovskog groblja, ispod obilaznice koja vodi prema Bačkoj Palanci, usponom do ceste 4199, koja vodi do graničnog prijelaza Principovac, pored istoimenog Ladanjskog imanja Principovac. Nadomak središta povijesnog i vinskog grada Iloka, na pejzažnom brežuljku odakle se pruža zadivljujući pogled na Ilok, Srijem i Bačku smjestio se dvorac Principovac. Izgrađen je još 1864.godine kao ljetna rezidencija kneževske obitelji Odescalchi koja je ovdje boravila u vrijeme lova i berbe grožđa. Sada je u vlasništvu Iločkih podruma.

Nakon kraćeg predaha na ladanju, krenuli smo prema graničnom prijelazu koji vodi prema Šidu u Srbiji. Svega nekoliko stotina metara prije istog, na desnu stranu nalazi se cesta koja vodi kroz šumu, na 7. kilometru A1 podsekcije CLDT-a. Postoji ograda, koja se može otvoriti, a iza koje se nalazi prekrasna šumska cesta, kojom se uz samu granicu dolazi do mjesta Babska. Tako će naš Maki krenuti u nedjelju, u društvu koje za sada držimo kao iznenađenje, reći ćemo samo da je domaća snaga iz Iloka. Eto, toliko za jučer, ja sam nastavio inspekciju okolice biciklom, sve do Šarengrada, koji nije na ruti krajobraznog hodanja, no dio je lijepe naše i divota koje imamo.

Spačvanske šume.

Kada jednom prošećete šumom i udahnete svježi zrak, postat ćete ovisni o njezinoj ljepoti. Tu ćete spoznati kako uistinu zvuči tišina i uživat ćete u tom ugodnom spokoju. Kažu, najljepše su šume u Slavoniji. Nekada neprohodne prašume, močvarna područja uz Savu, Bosut i Spačvu i danas su prekrivena nepreglednim šumama u kojima raste hrast lužnjak. Oduvijek su se divili njegovoj ljepoti, cijene njegovu kakvoću, a najljepši primjerci i danas rastu u Spačvi, najvećoj cjelovitoj šumi slavonskog hrasta lužnjaka u Europi. Promjer mu je do 2,5 metra, može narasti do 50 metara i živjeti do dvije tisuće godina. Pravilnost godova, njihova podjednaka širina, elastičnost, finoća, lakoća obrade, prekrasna zlatnožuta boja i trajnost njegove su odlike. Od njega su se po čitavoj Europi gradili crkveni krovovi, vrata i prozori, poznate građevine poput neogotičkog parlamenta u Budimpešti ili Nove
vijećnice u Beču, a u barriqueu od slavonskog hrasta i danas odležavaju najbolja vina. Daju mu karakter koji privlači i nadahnjuje, baš kao i spačvanska šuma
pjesnike, pisce i umjetnike. Upućeni tvrde kako je ekološki učinak šuma hrasta
lužnjaka nekoliko puta veći od gospodarskog. Izračunali su da za vrijeme vegetacijskog razdoblja hrast lužnjak po jednom hektaru troši nekoliko tisuća
tona vode koju ispušta u zrak. Volite li brojke, oduševit će vas podatak kako se
spačvanska šuma prostire na površini od 40 tisuća hektara, čak je dva puta veća od glasovite francuske hrastove šume Fontaineblau. Za usporedbu, Park je prirode Lonjsko polje površine 36 tisuća hektara, a Nacionalni park Plitvička jezera 23 tisuće hektara.

Virovi.

Slavoncima i Srijemcima omiljeno izletište, Virovi su za ostatak svijeta još uvijek dobro čuvana tajna. Vodu skupljaju iz šuma u Spačvanskom bazenu u području Otoka i Bošnjaka, a zahvaljujući podzemnim vodama nikad nisu presušili. Nisu ni jezero, ni potok, ni rijeka. Stručnjaci kažu kako se od njih razlikuju posebnim hidrodinamičkim, geološkim, klimatskim, fizičko-kemijskim i biološkim osobinama i, k tome, većim dijelom godine imaju karakteristike močvare s močvarnom vegetacijom u njihovom priobalnom pojasu. U vrijeme se velikih kiša u proljeće i jesen vodostaj podigne, a Virovi nađu prirodnu vezu s rijekom Spačvom i preko nje s Bosutom i Savom. Oni koji su mjerili kažu kako je površina Virova 79 četvornih kilometara, dugi su nešto više od 18 kilometara, dubina varira ovisno o godišnjim dobima, široki su oko 60 metara, a u zelenim oazama Ralje i Živačine i više od stotinu metara. U njihovim vodama plivaju šaran, linjak, štuka, som, karas, sunčani karas, bjelica, grgeč, deverika, žutooka, keder i čikov, a od sisavaca vidra. Zbog neobične ljepote, bujne vegetacije i bogate faune, otočke Virove nazivaju malim Kopačkim ritom.
Spačvanski bazen, a time i Virovi, dio su ekološke mreže Natura 2000 zemalja članica Europske unije. Mi smo danas odlučili to sve vidjeti uživo i prokrstariti lagano biciklističkom stazom “Virovi”, koja prolazi kroz srce parka i pored Bioekološko-edukativnog centra Virovi, a također i kroz mjesto Otok.

Virgrad.

Mladi je virgradski knez sa svojom pratnjom došao u susjedni grad Otok isprositi lijepu kneginju. Njezinim je roditeljima rekao kako ne može bez nje živjeti. Kneginjin se otac, oholi i iznimno bogati otočki knez, uvrijedio na tako siromašne prosce i rekao mladiću da se može nadati ruci njegove kćeri tek ako doplovi u Otok s nakićenim galijama, krcatim darovima. Kako doploviti po tvrdoj zemlji? Pitao se virgradski knez. Dugo je razmišljao i konačno okupio sve svoje kmetove, čitavu vojsku, iskopao širok i dubok kanal od Virgrada do Otoka koji se ubrzo napunio
vodom iz okolnih šuma Spačvanskog bazena i Save. Knez je sagradio i nekoliko galija, nakitio ih cvijećem, vijencima, maramama i narodnim ruhom pa slavodobitno doplovio u Otok u prosidbu. Ovaj je put uspio, a kanal napunjen vodom ostao je do danas u narodu poznat kao Virovi. Ova se legenda još ponegdje može čuti u selima oko Otoka i Bošnjaka, netko u pričanju nešto doda i nakiti, ali upravo je u tome prava čar.

Duboko su u spačvanskoj šumi između Otoka i Bošnjaka i danas uz Virove vidljivi ostatci starog Virgrada, arheološkog nalazišta i zaštićenog spomenika kulture.
Istraživanja su pokazala da je tu još u 12. stoljeću bila srednjovjekovna utvrda s trostrukim opkopom. Grad se prvi put spominje 1428. kao posjed Ivana Alšana,
desetak je godina kasnije, kada je u vlasništvu braće Talovaca, značajna obrambena utvrda i središte kojem pripada čak 39 sela, a vjeruje se da je uništen između 1477. i 1536. u osmanlijskim prodorima u ove krajeve. Od nekadašnjeg je starog grada kružnog oblika, sagrađenog od drveta, nabijene zemlje, opeke i kamena, s visokom palisadom od hrastovih trupaca, ostao sačuvan samo središnji plato i dva unutrašnja opkopa.

Otok u zelenom moru.

Tamo gdje završava šuma počinje grad. Nije to tipična urbana sredina prepuna ljudi koji nekud žure, s kolonama automobila, visokim neboderima i zgradama. Naprotiv, potpuno je drugačiji. S dušom malog mjesta, slavonski smiren, srijemski ležeran,
bez buke i stresa. Nanizane kuće, sokaci i šorovi, ćuprije i kapije. Srdačni i topli ljudi, svatko svakog poznaje, pravo osvježenje, posebno ako ste navikli na velika turistička središta i metropole. Mijenjao je stanovnike i gospodare: Rimljane, Gepide,
Gote, Langobarde, Avare, Slavene, Mađare, Bugare, Franke…, Hrvati su došli krajem petog stoljeća i uspjeli odoljeti političkim previranjima i ratovima. Otok se,
kažu povjesničari, prvi put spominje u 13. stoljeću, u vremenu koje slijedi postaje značajno trgovačko središte sve do dolaska Turaka 1526., kada ulazi u sastav kadiluka sa sjedištem u obližnjim Nijemcima. Nakon više od 170 godina Turci su se povukli iz ovih krajeva, a raseljavanjem je stanovništva nešto južnije od starog naselja nastao novi Otok. U ovom je gradu u drugoj polovici 19. stoljeća rođen svećenik i etnograf Josip Lovretić, autor monografije Otok i zapisa o životu i običajima ovoga kraja. Tu je veći dio djetinjstva proveo iznimno cijenjeni dramatičar,
novelist i romanopisac Josip Kosor. Otočkog je porijekla i izumitelj, književnik, matematičar i slikar Petar Matoš koji je živio u New Yorku, a velika mu je želja da posjeti svoj zavičaj ostala neostvarena. Nazivaju ga Gradom roda i Vratima spačvanskog bazena. Jedni kažu kako je službeno ime dobio zbog šumskog okruženja, drugi zbog nekad čestih poplava Bosuta i Save nakon kojih bi se voda još dugo oko njega zadržala. Kako god bilo, danas je jedna od posljednjih mirnih gradskih oaza pa mu Otok baš lijepo pristaje.

Suvara.

Svjetski raritet, i to nije floskula! Suvara, tradicionalni mlin na konjski pogon iz 19. stoljeća otočki je simbol, ponos Srijema i Slavonije, atrakcija kojoj se dive turisti, ljubitelji tradicijskog graditeljstva, arhitekti, etnografi, povjesničari umjetnosti, mjesto koje morate posjetiti kada dođete na istok Hrvatske. Struka ju je proglasila registriranim spomenikom najviše kulturne vrijednosti, etnomuzej je na otvorenom,
jedina je očuvana i obnovljena građevina ove vrste na jugoistoku Europe. A nekada nije bilo tako. Uz nju su se žitarice mljele u još sedam takvih mlinova na području Otoka. U ovim je krajevima izgradnja suvara započela sredinom 18. stoljeća uredbom carice Marije Terezije o demontiranju vodenica zbog reguliranja vodotokova i uspješnije obrane od poplava. Vodenice su usporavale povlačenje vode nakon poplava, protok vode rijekama, ali i slobodnu plovidbu. Često se preko
njih krijumčarila sol i širile zarazne bolesti, zimi bi ih okovao led, a u proljeće i jesen do njih se teško dolazilo blatnjavim putevima. Zapravo, sve ono što su mogle suvare, vodenice nisu. Za razliku od vodenica, suvare su se najčešće gradile u naseljima, do njih se moglo u svako doba godine, svatko je znao svoj red, mljevenje je bilo jeftinije nego u vodenicama, a brašno se dobivalo od vlastite žitarice. Gradile su ih imućnije obitelji, udružene u zadruge, u gradnji su sudjelovali najbolji majstori pa je ova otočka pravo remek-djelo tradicijske arhitekture.

Toliko za danas, a sutra specijal iz grada heroja.

ZO

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.