28 kilometara oko jezera Sabljaci, Oštarija i Ogulina sa pogledom na Klek

Naravno da nakon noćne smjene imam samo taj dan za odmor i onaj sljedeći i već kreće novi ciklus od četiri radna dana. No, kao što je moj izbor prihvaćanje takvog radnog ciklusa, tako je i moj izbor bio predložiti mojoj supruzi i pratiteljici u svim avanturama, Tatjani, da popodne, nakon kraćeg odmora odemo do “obližnjeg” Ogulina i jezera Sabljaci. Dobra odluka!

Pravi je biser Ogulina i cijelog tog kraja jezero Sabljaci, akumulacijsko jezero nastalo na toku Zagorske Mrežnice. Ovo jedanaesto jezero po veličini u Hrvatskoj mnogi zovu “ogulinskim morem” (170 ha). Ako ga pogledate s mjesta Prelesja iznad sela Desmerice, zaista vam se čini kao veliki morski zaljev. Sabljaci je umjetno jezero udaljeno svega oko 3 kilometra od Ogulina. Jezero Sabljaci je umjetno stvoreno jezero u svrhu akumuliranja vode rijeke Zagorska Mrežnica za potrebe proizvodnje električne energije Hidroelektrane Gojak. Ovo jezero je tunelom povezano s jezerom Bukovnik udaljenim oko kilometar i pol, odakle se nastavlja tunel prema Hidroelektrani Gojak, udaljenoj oko desetak kilometara od Ogulina. 

Zagorska Mrežnica je rijeka koja izvire kod sela Desmerice i Ogulinsko Zagorje, udaljena od grada Ogulina 7,59 kilometara zračne linije i skuplja se u umjetno jezero Sabljaci. Iz jezera Sabljaci se tunelom odvodi do jezera Bukovnik i dalje do Hidroelektrane Gojak, tako da je njena voda preusmjerena u rijeku Dobru (Mrežnica je ostala bez otprilike 40 % svojeg bivšeg porječja). U vrijeme većeg vodostaja, Zagorska Mrežnica odlazi svojim prirodnim koritom prema Oštarijama u kojima ponire. Oko izvora Zagorske Mrežnice smjestilo se slikovito naselje Ogulinsko Zagorje, spominjano još u Urbaru Modruškom iz 1486. Iz izvora Zagorske Mrežnice najveći dio Ogulina se danas snabdijeva pitkom vodom

Nakon što smo obišli gotovo tri četvrtine jezera, krenuli smo prema istoku, prema mjestu Oštarije. Namjerno smo prešli prekrasno očuvan kameni most, iako cesta ide okolo. Prekrasan kameni most preko Zagorske Mrežnice u Oštarijama sagrađen je tijekom francuske vladavine Ilirskim provincijama od 1809. do 1813. godine. U njega je ugrađen kamen oštarske crkve, tada nadaleko poznatog Svetišta Gospe od čudesa koja se nalazi u neposrednoj blizini mosta.

Ime je dobio po Napoleonovom maršalu Augustu Marmontu, upravitelju Ilirskih provincija. Most je s kosim silaznim prilazima dug 92 metara i ima 12 lučnih otvora. Od 1959. godine pruža se preko suhog korita Zagorske Mrežnice, čija je voda preusmjerena za potrebe hidroelektrane Gojak na Dobri. Obnovljen je nakon domovinskog rata 1998. godine.

Nastavili smo prema zapadu i do mjesta za okrjepu, gdje smo proveli lijepu večer nakon našeg uspona na Bjelolasicu prošlog studenog, ispred Hotela Frankopan, u centru Ogulina.

U samom središtu Hrvatske, na tromeđi Like, Gorskog Kotara i Korduna, pod velebnom planinom Klek, utemeljen je početkom 16. stoljeća grad Ogulin.
Nakon što su Turci 1493. godine opustošili obližnji srednjovjekovni grad Modruš (Tržan-grad), modruški knez i jedan od najmoćnijih velikaša svoga vremena, Bernardin Frankopan, dao je ponad litice kanjona rijeke Dobre izgraditi novu utvrdu, koja je uspješno odolijevala osmanlijskim napadima te je postala središnjom građevinom oko koje se formirao današnji grad Ogulin.
Vrijeme izgradnje ogulinske utvrde nije točno utvrđeno, no poznata je isprava Bernardina Frankopana koju je izdao oko 1500.-te godine kada je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja. Već tada je zapisano današnje ime Ogulina, za koje se pretpostavlja da potječe od latinskog izraza „ob gula“ što znači ždrijelo ili ponor.
Iako je ogulinski kaštel primarno izgrađen u vojno-obrambenu svrhu, ubrzo se u njegove zidine doselilo okolno stanovništvo tražeći zaštitu pred turskom opasnosti. Tako je već u prvoj polovici 16. stoljeća nastalo ogulinsko trgovište sa drvenim kućicama.

Već 1553. godine Ogulin dospijeva u ruke kralja Ferdinanda I., a 1570. godine postaje sjedištem 13. graničarske kapetanije koju se smatralo jednom od najvažnijih u cijeloj Vojnoj krajini. Ogulin je tako dobio vojnu posadu prije Siska i Karlovca.
Kakvo je značenje Ogulin imao u prvim stoljećima svoga postojanja svjedoče i povijesni zapisi iz toga vremena u kojima se ogulinska utvrda naziva „ključem Kranjske“. Stanovnici Ogulina bili su dobri vojnici, o čemu govori podatak da je Vuk II. Krsto Frankopan Tržački 3. ožujka 1622. godine izdao povelju kojom ih je za sva vremena oslobodio obveza prema knezovima Frankopanima, a sve zbog osobne hrabrosti i požrtvovnosti u borbi s Turcima.

U 18. stoljeću dolazi do promjena u društveno-ekonomskom životu u Vojnoj krajini. Tako se na području Karlovačkog generalata osnivaju četiri pukovnije, od kojih je jedna bila u Ogulinu. Od 1746. godine krajišnici postaju redovna vojska a Ogulin postaje sjedište 3. ogulinske krajiške pješačke pukovnije. Bio je to povod otvaranju Glavne škole s njemačkim nastavnim jezikom za dječake i djevojčice 1770. godine, iako je školstvo do tada bilo u rukama crkvenih ustanova. Godine 1776. osnovana je Njemačka škola sa zadatkom obrazovanja kadrova za potrebe krajiških vlasti.
Početkom 19. stoljeća dolazi do francuske okupacije ovog područja. Mirom sklopljenim između Austrije i Francuske 1809. godine u Beču, ogulinsko područje pripalo je Ilirskim provincijama. No, francuska uprava trajala je samo četiri godine, pa već potkraj 1813. godine Ogulin ponovno dolazi pod austrijsku upravu.
Godine 1873. dolazi do razvojačenja Vojne Krajine, kada Ogulin postaje središte Ogulinsko-slunjskog okružja. Prilikom upravne reorganizacije 1886. godine u Hrvatskoj i Slavoniji osnovano je osam županija, među kojima i Modruško-riječka županija sa sjedištem upravo u Ogulinu.
Značajne 1873. godine dovršena je i izgradnja željezničke pruge Zagreb – Rijeka koja je uvelike pomogla do tada gospodarski zaostalom Ogulinu u bržem razvoju obrta i trgovine, ali i demografskom oporavku.

Na više mjesta, već i sa uzvisina pored jezera Sabljaci, ali i na putu prema Ogulinu, pruža se prekrasan pogled na uspavanog diva ponad Ogulina, na Klek.

Klek je istaknuti stjenoviti vrh na istočnom rubu masiva Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Visok je 1.182 metra. Ima oblik 3-4 km dugog hrpta smjera sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do bila pokriven šumskim plaštem, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade.

S koje god mu se strane prilazi, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita, 200 m visoka stijena. Gledan s juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava, prema narodnoj predaji, vrh Klek je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina.

Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaci, a za lijepih dana vide se i Alpe.

Kao što kažu, slika govori tisuću riječi, a video? Uživajte!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.