Već neko vrijeme se spremamo na istočni dio zagrebačkog brega, zagrepčanima omiljene Medvednice, no uvijek iskoči nešto drugo. Danas, iako je ponedjeljak, i baš zato što ne radi jedan od naših highlightsa, PD Lipa-Rog, odlučili smo u miru proći nekom od mnogo zanimljivih staza istočne Medvednice. Odlučili smo se malo, nama svojstvenima, nedirektnim rutama do današnjih ciljeva: polazak iz Planine Donje, uspon prema PD Lipa-Rog, ali ne direktno i strmo, već malo obilazno, pored Mačjeg kamena, pa stazom br. 1 do PD Lipa-Rog. U nastavku do pravog, višeg Roga, pa pored statue Alojziju Stepincu, kombinacijom staza i nemarkiranih kolskih puteva, do “blažeg i manje opasnog” uspona do Velike Peći i onda mirno nizbrdo do Planine Gornje i u krug do početne točke, crkve Svetog Jurja u Planini Donjoj. Krenimo redom!

Planina Donja je naselje u sastavu Grada Zagreba. Nalazi se u gradskoj četvrti Sesvete. Smješteno je u parku prirode Medvednica i to u istočnom dijelu. Planina se u pisanim povijesnim izvorima prvi put spominje već 1209. god. kao „mjesto koje se naziva Planina“ – locus qui dicitur Planina, dok se 1279. spominje kao Planina terra – „posjed Planina“. Iz tih izvora saznajemo da je početkom 13. stoljeća viteški red Ivana ili red Ivanovca – cruciferi sancto sepulchri – u podnožju gore Lipa podigao samostan i crkvu Sv. Jurja. Najnovija su istraživanja pokazala da je Planina pripadala križonoscima sv. Groba jeruzalemskoga – cruciferi de s. Sepulchro Jorosolinitano – srednjovjekovnom redu koji je imao svoje sjedište u Glogovnici. Planina je u srednjem vijeku bila zasebni posjed, najvjerojatnije templarski, koji je morao imati svoje središte, a sve upućuje na „umjetni“ brežuljak Gradec. Potkraj 19. st. su starci u Kašini pričali o „poganskom“ gradu kod Planine od čega je i danas ostao jedan zaselak nasuprot kapelici Sv. Juraja kojeg se naziva „po Gradom“, gdje je nekad bio i ribnjak.
Ne zna se kada je kapelica Sv. Jurja utemeljena, no prastara je i osnovana prije 1261. godine, kako mogu posvjedočiti oci Isusovci, posjednici planine do 1773. godine prema knjizi računa ostaloj od ove crkve(koja je nekada bila župna i snadbijevena oprostima za blagdan sv. Jurja). U tornju su dva zvona, kapela je opasana zidom. Da je kapela sv. Jurja sagrađena u 13. stoljeću svjedoči „bez sumnje masivni profilirani dovratnik glavnih ulaznih vrata“.

Prvi kilometar je protekao u oštrom usponu prvih 100 metara elevacije, gdje smo kod dobrog, vrlo utabanog makadamskog puta, koji prema jugu ide prema Čučerju, blago uzbrdo, a prema sjeveru prema Planini Gornjoj i Mariji Bistrici, krenuli obilaznim putem, stazom br. 28, do Mačjeg kamena i staze br. 1, kako bismo se spojili sa tim putem prema PD Lipa. Duži put, još nekih 1,7 km do Lipe-Roga, ali blažeg uspona. Inače, ovdje je dobro mjesto nešto reći o Medvednici.

Zelena planina koja čuva leđa gotovo milijunskom gradu. Čovjek je na Medvednici ostavio trag još prije 45 000 godina, kada su neandertalci obitavali u špilji Veternici. Danas je ona dom za 18 vrsta šišmiša. Ime planine čuva sjećanje da su ovdje u mnoštvu živjeli i medvjedi. A tisuću godina staro drvo tise možda u sjeni skriva crvenu gljivu – vještičje srce. Jer nekoć su se ovdje uistinu sastajale vještice, a kada su pale na tlo, na tom je mjestu iznikla crvena gljiva. Samo je ona mogla razgraditi smjelo vještičje srce. Medvednica je planina pobjednica u odolijevanju pritiscima urbanog okruženja koje je danas milijunsko. Zagreb je grad u koji se može ući kroz zaštićeno područje – Park prirode Medvednicu.

Razloge dolaska na Medvednicu vremena su mijenjala. Nekoć su preko Medvednice zagorski težaci nosili plodove svog rada na zagrebački plac, dok je danas Medvednica odmorište i zeleni izvor snage svima, a ponajviše gradskim ljudima. U „klimi bukve“ – kakva vlada na Medvednici – moguć je istinski doživljaj razlike svih godišnjih doba. Gole ili snijegom pokrivene zime. Zeleno svježeg proljeća. U zelenilu dozrelog ljeta. Najsnažnijih boja jeseni u šumskom buketu. Sve su to impresivne medvedničke mijene u bojama.

Planina koja se vidi s gotovo svakog gradskog prozora koji gleda na sjever stanište je malih životinja, glodavaca, ali i velikih papkara kao što su srna i divlja svinja. Ima i manjih zvijeri poput divlje mačke, lisice, kune i lasice. One su pravi noćni lovci Medvednice. Posebni stanari Medvednice su šišmiši. Tu ih je u Parku 24 vrste, od kojih je 7 na popisu vrsta Natura 2000, a jedna je nacionalno važna. Njihov su dom špilje, napušteni rudnici, kamenolomi, duplje drveća i potkrovlja kuća. U jednoj noći jedan šišmiš pojede do šestotinjak komaraca. Njihova korist uvelike premašuje mitove koji ih znaju koštati života jer ih se ljudi boje.

Inače da razjasnim naslov, dvije planine su jasne, ali zašto dva roga? Lipa je istaknuto bilo strmih strana koje povezuje dva istoimena vrha – Rog (742 m) i Rog (709 m). Prvi, viši, zarastao je vegetacijom i ne pruža vidik (baš i nije točno da je zarastao, ali nema vidika, osim u šumu), za razliku od drugoga Roga, na čijem se vrhu nalazi pl. dom i razgledna piramida. Vrh Rog ili Strmina (709 m), koji je KT HPO-a, zadnji je istaknuti vrh kojim na istoku završava središnji dio Medvednice.

Planinarski dom “Lipa” izgradilo je 1967. godine Planinarsko društvo “Lipa” iz Sesveta. Dom se nalazi na uzvisini zvanoj Rog na nadmorskoj visini od 709 m zbog čega dom ima puni naziv “Lipa-Rog”. Pored doma je 1970. godine postavljen stup s rešetkastom konstrukcijom i platformom – vidikovac (popularno zvan “piramida”). Danas je pogled bio prilično mutan, što možete vidjeti sa mojih panoramama, ipak sam se popeo kada smo već došli do tamo.

Nakon kratke okrjepe čajem od gloga, koji smo ponjeli, nakon odrađene jedva trećine puta, počeli smo se spuštati, pa zaravnali na cca 700 mnv, na putu prema pravom Rogu. Od PD Lipa-Rog prema Rogu smo se kretali i dalje stazom br. 1, sa koje se sa drugačijim, zeleno-plavim oznakama, odvaja jedva vidljiva staza prema višem blizancu Rogu na njegovih 742 mnv, što je bio i vrhunac današnjih visina, ali ne i uspinjanja i alpinizma, no o tome poslije. Oštrih par sto metara penjanja, na neugodnih 0 stupnjeva Celzijevaca, da bismo došli do kamena četvrtastog oblika, koji je cilj i nekih Upri Gelender utrka, o čemu postoji i dokaz na jednoj od fotografija.

Spust sa višeg Roga je jednako zahtjevan kao i uspon, no digitalna navigacija naše Komoot aplikacije ne vidi nikakav problem. I tu smo bili skoro na četvrtom od deset kilometara sa skoro svim usponima, osim jednog. No on će doći na red oko sedmog kilometra. Sada smo ulovili spajanje staze 29 i naše već tradicionalne jedinice i išli prema trećem highligtsu današnje rute, ako su PD Lipa i blizanac Rog bila prva dva. To je bila simpatična statua blaženog Alojzija Stepinca u bronci, sa zvonom. Također je to račvanje više staza, koje vode kojekuda, a nas je dalje čekala staza 33.

Inače, djelom smo prošli Stepinčevim putom, koji ovdje dolazi od Mirogoja, Remeta, pa preko Medvednice do Gorčice i Marije BIstrice. Vodi upravo nekadašnjim hodočasničkim putovima, kojima je nekada hodočastio naš nadbiskup Alojzije Stepinac Majci Božjoj Bistričkoj iz Zagreba, pa preko Medvednice u Mariju Bistricu,  nakon što je imenovan biskupom koadjutorom, i to najtežim putom! Ishodišta su bila uglavnom iz zagrebačke katedrale, po Novoj Vesi, preko Gupčeve Zvijezde, Ksaverskom i Gračanskom cestom, te kroz Gračane a dalje po novonapravljenom Leustekovim putom prema vrhu Medvednice!

Nakon kraćeg odmora i zvonjenja, za koje kažu da pozvoniš kada ti je teško pa će biti lakše, krenuli smo stazom 33, prema Gorščici i Mariji Bistrici, kao što idu i hodočasnici, prošli smo pored odvajanja za stazu 34, a odmah potom napustili stazu 33 i pošli nemarkiranim šumskim putem, koji je vodio do mjesta koje je dobronamjernik označio kao početkom uspona do Velike Peći (594 mnv), na lakši način, bez da se od PD Lipa-Rog ide djelomično liticom i provalijom sa jedne strane.

To smo svakako izbjegli, ali ne i opaki uspon. Dakle, prije nego se naš kolski put nastavio u stazu br. 32, koja vodi prema odvajanju prema Planini Gornjoj, bio je odvojak prema toj pećini koju smo ipak odlučili posjetiti. Na dijelove zasigurno preko 25% uspona, išlo je i četveronoške, i jako oprezno, ipak smo došli do te peći. Nije bilo domaćina i ništa se nije kuhalo. Sam put po stijeni do ulaza u Veliku Peć je opasan i naporan, nikako ga ne bih preporučio onima koji nemaju kondiciju ili se boje visine jer se ide uskim puteljkom uz stijenu, a s druge strane je provalija. Dolje je bilo još malo teže, ali uspjeli smo bez posljedica.

Preostalo nam je stazom 32 doći do mjesta gdje se staza spaja sa sazom 28 prema lijepom odmaralištu iznad Planine Gornje. Lijepo sređeno mjesto, sa instalacijama plina gotovo na svakoj kući, vodovod i autobusna linija do Sesveta, kao i do okretišta tramvaja u Dupcu. I naravno asfalt. A nas je čekalo još nekih dva kilometra istog za malo opuštanje nakon uzbudljivih uspona, kojih je danas bilo preko 600 metara na nešto više od deset kilometara u tri sata rute, efektivno. Za svaku preporuku!