Dok smo se još aktivno bavili trčanjem i trenirali i do šest puta tjedno, najčešće su vikendom slijedile dužine, u svrhu priprema maratona. Takvi treninzi se zovu često “back to back”, u smislu da su dva (ili više) treninga naslonjena jedan na drugi, dan za danom, ili čak jedan prvog dana predvečer, a drugi odmah ujutro sljedećeg dana. Takvim načinom treninga se podiže izdržljivost i navikava tijelo na svakodnevne napore, što je potrebno i korisno kod mojih poznanika ultramaratonaca i ultratrail trkača koji neke utrke trče doslovno danima, po 24 i više sati odjednom.

U našem slučaju, niti su kilometraže kao kod naših znanaca (100+ kilometara za vikend), niti visinska razlika, gdje oni nerijetko naprave 3000-4000 metara uspona i silazaka u nekoliko sati. Mi smo ipak rekreativci, sa 50+ godina i nešto plus kilograma i svrha našeg čestog boravka u prirodi je da pokušamo očuvati čist razum u ovim čudnim vremenima pandemija, potresa, pa sada i rata. Kada god to vremenske prilike dopuštaju (ne idemo više baš za onom da nema lošeg vremena već samo loših izgovora ili opreme) nastojimo odhodati sat, dva, tri ili više, bez obzira na tempo, visinsku razliku ili broj pređenih kilometara. Jedine logističke pretpostavke su da do starta možemo sa jednim od naših automobila, da negdje u blizini postoji okrjepa (ako ne, nosimo sa sobom) i da stignem u smjenu, ako je to u danu kada radim istu (kao jučer i danas).

Jučer

Poljanice – Rancerje – Preseka – ispod Rancerja – Prekrizje – Poljanice

Kao što je vidljivo iz gornje desne mape, odlučili smo doći do polazišta mnogih naših ruta i lige koju smo organizirali sa trkačima iz bivšeg kluba, do Kleti Poljanice, lovačkog okupljališta i mjesta gdje možete uvijek dobiti tanjur toplog gulaša od divljači sa lovačkim okruglicama od kruha. Sa okrjepom u mislima, krenuli smo niz klanac kojim su mnogi i ove zime trčali i nizbrdo i uzbrdo, mi svojim tempom, do Prekrižja Plešivičkog, od kuda biramo smjer prema OPG Oslaković i usponu, kojim osim do Rancerja, gdje smo se mi zaputili jučer, možete nakon Preseke stići do Oštrca. Sve su to uobičajene i omiljene planinarima lokacije koje vikendom budu prilično nagužvane. Ipak, jučer je bio petak i nismo sreli gotovo nikoga. Vrijeme je bilo izmišljeno, sunčano, možda više temperaturom blisko siječnju ili veljači, a ne početku ožujka, no, ne smeta, usponom se brzo ugrijete i počinjete raskopčavati. Djelomično, kao što se vidi na fotografijama, bilo je i snijega, zaostalog od prije nekoliko dana, kada je uobičajeno da na visinama iznad 500 mnv pada snijeg umjesto kiše.

Vrh Rancerje (748 mnv), u stvari je velika zaravan, sa privatnim rančem, koji je ograđen u stilu nekog westerna, a sam vrh obilježava metalni stup, iako mnogi misle da je vrh na cesti dvadesetak metara niže, gdje stoji standardna tabla, međutim očito je što je vrh, a što je samo put do blizu istog. Taj put vodi dalje prema Oštrcu, i planinarskom domu Željezničar, do kojeg treba još nekih tridesetak minuta. MI smo odlučili na prijevoju Preseka skrenuti nizbrdo ulijevo, prema Belom Brigu ili Stražniku, ili puno dalje Japetiću, no naš cilj je bilo proći jednim putem kojim nekako još nismo, koji vodi natrag na Prekrižje, a neposredno ispod samog vrha Rancerje. Nakon nekih 40 minuta bili smo na Prekrižju, a u lovačkom domu na toploj okrjepi za još desetak minuta više. Ukupno nam je jučer trebalo nekih sat i 46 minuta za 380 metara uspona i nešto više od šest kilometara. Više nismo htjeli s obzirom da sam jučer išao u popodnevnu smjenu.

Dovoljno za prvi dan od dva u nizu.

Danas

Smerovišće – Slani Dol – Mali Lovnik – Slapnica – Dumić restoran

Danas, s obzirom da idem “tek u noćnu smjenu”, slobodno smo si dopustili dužu rutu od jučerašnje sa dosta dijelova kojima nikada nismo išli, što sve češće biramo da se ne bismo ponavljali. Tako smo došli rano jutros do poznatog restorana u Smerovišću, kod Dumića, najavili se za ručak, ostavili automobil na praznom parkingu za goste, koji ćemo to postati, i krenuli lagano nizbrdo, prema Samoboru, jer uspon prema Slanom Dolu je počinjao nešto niže od uobičajenog. Tu smo putem koji je ucrtan na našim vjernim kartama u aplikaciji Komoot koju koristimo za sve outdoor aktivnosti, počeli brz uspon do pitoresknog mjesta na hrbtu gorja (cca 250 metara u 1,7 km). Selo neobičnog imena smješteno na 500 m nadmorske visine, udaljeno je 7 km od Samobora. U selu se nalazi kapelica Sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Na dan njegove svetkovine u svibnju održava se proštenje i slavi se dan sela. Za lijepa vremena iz ovoga mjesta pružaju se pogledi na gore sjeverozapadne Hrvatske (Medvednica, Ivanščica, Strahinjčica). Mi smo došli sa istočne strane sela i uputili se kroz cijelo mjesto do početka planinarskog puta prema Malom i Velikom Lovniku i Sv. Bernardu.

Prošavši pored kuće naših prijatelja koji rade širom svijeta i ne mogu trenutno uživati u svojem prelijepom selu, baš nasuprot njihove kuće, došli smo do izletišta Gogo, koje je bilo otvoreno, na suncu, i njihov mačak nas je umilno pozvao da sjednemo. To smo i učinili, popili kavicu na glavnoj seoskoj ulici, a na odlasku kupili i pušlek (liker od tridesetak trava koji oni spravljaju) kao i njihov bermet. Neka nam se nađe u ruksaku sa mnogim drugim korisnim stvarima koje uvijek nosimo sa sobom.

Čekalo nas je još nešto malo uspona, planinarskim putem koji vodi do već spomenutih vrhova, širokim i ne odveć blatnim makadamom, pravim planinarskim autoputem. Tako smo stigli do velike visoravni, prekrasne livade sa lijepom, pretpostavljamo lovačkom kućom na sred te zaravni, a gdje se već prema sjeverozapadu jasno vidi Mali Lovnik, no daleko ljepše i jasnije se vide prema jugu, i Oštrc, Podjelak i Japetić. Nakon novog načina planinskog fotografiranja koje je daleko efektnije i vidljivo na nekoliko posljednjih postova, nastavili smo još neko vrijeme prema Malom Lovniku, no ne i na njega, tako da smo danas dosegli najviše 576 mnv. Otprilike isto koliko nam je visoko jučer bio start?!

Nakon našeg vrha dana, okušali smo se jednom nemarkiranom stazom, koja nas je trebala dovesti do sela Slapnica. I je! Ne previše zahtjevnim spustom, s obzirom da nije bilo snijega, a blato se već osušilo dovoljno da ne predstavlja problem, stigli smo do zanimljivih oznaka, koje su napravljene kao da su stare, a baš i nisu. A onda smo ugledali simpatičnu klet, što smo od vlasnika saznali, staru oko 250 godina! Gospodin Kruhan, odmara iznad sela Slapnica, na, kako je rekao da su geodeti izmjerili, 448,5 mnv, iako na rukom rađenoj tabli pišu koordinate i “442 m”. Pokazao nam je ljubazni domaćin svoju pečenjaru, ponudio nas jednom od rakija koje proizvodi u vrlo ugodnoj i obnovljenoj kleti iznad sela. Inače, iz priče se ispostavilo, da je njegova šogorica iz Bregane i da su vlasnici pekarnica Zemljič, a Renata se udala za Kruhana. Svijet je mali! A gospodin inače živi preko puta pekarnice kod starog samoborskog autobusnog kolodvora. I ima dobru rakiju od kruške!

Nakon ugodnog razgovora, sada smo već požurili, jer smo se naručili na ručak kod Dumića, čekala nas je najbolja pohana piletina nadaleko, a imali smo proći kroz selo Slapnicu uz istoimeni potok, koji je svojim uređenim koritom išao sve do Smerovišća. Inače ovo nije jedini potok Slapnica, ima jedan daleko poznatiji u Žumberku, o kojem sam već pisao, koji ide od Draganovog mlina uz poznate slapove Vranjak i Brisalo. No ovaj nije taj, ali je simpatičan i vodi vas sve do izletišta Dumiću, čija ljetna terasa se nalazi iznad samog potoka.

I to je to za danas, odradili gotovo isti uspon, nešto više kilometara i 2 sata i dvadeset minuta na svježem zraku. Ukupno, “back to back”, nešto više od 15 kilometara sa nešto manje od 800 metara uspona. Naši znanci to pretrče ispod dva sata, ali zasigurno gotovo ništa od ovoga što smo opisali i doživjeli, ne dožive, a uglavnom gledaju pod svoje noge da ostanu na istima.

No, svakome gušti po želji, probali smo i jedno, sada uživamo u potpuno drugačijem, i nastavit ćemo!