Još dok smo prošle godine, početkom rujna, bili u kraju oko Krapine, znali smo da ćemo se ovdje vratiti. Tada smo lagano krenuli iz Krapine sa ciljem obilaska Strahinjčice sa južne strane u odlasku prema Lepoglavi te povratak preko Bednje, Trakošćana, sa sjeverne strane, iza ove jedinstvene, srednje visoke planine. Planina se prostire od zapada prema istoku između potoka Krapinice na zapadnoj strani, Krapine na južnoj strani, Velikog i Sutinskog potoka na istočnoj strani. Od Ivančice je dijeli klanac Očura, a od Brezovice klanac Sutinsko. Njezina duljina iznosi oko 21 km, a širina sa bočnim brežuljcima od 10 do 12 km, dok se širina grebena kreće od 1 do 4 km. Nema izrazitog vrha a najviša kota – 846 metara nalazi se na sjevernom grebenu nekoliko metara od stabla velike bukve. Kako je vrh – greben obrastao visokim stablima bukve sa njega nema dobrog vidika.
U profilu glavnog grebena od zapada prema istoku ističe se nekoliko uzvisina – vrhova: Slon 445 m, Gorjak 678 m, Goleš 685 m, Sušec – 846 m i Sekolje 738 m, a dalje od planine uzdižu se brdo Sv. Jakova – 474 m i Veternica – 511 m. Strahinjčica se nad Krapinom (176 m) uzdiže strmo u vis kao ogroman i oštro nagnut krov nad okolinom i daje cijelom kraju poseban izgled. Bokovi grebena su skoro okomiti, prekriveni su gustom šumom: sa južne strane prevladava hrast, a sa sjeverne strane bukva s niskim grmljem.

Danas je bio red da se posvetimo samoj planini, dakle Strahinjčici, sa strahopoštovanjem. Za polazište smo odabrali živopisno mjesto Radoboj. Šarolik i razveden krajolik koji se nadovezuje na južne obronke gore Strahinjčice, bogatstvo vinorodnih bregova, oranica, livada, ali i sve više zapuštenih parcela koje već duže vrijeme nije zaorao plug – današnja su slika Radoboja. A kako je bilo nekad? To je pitanje koje se često postavlja, ali koje ovdje ima svoj dublji smisao. Zašto? Umjesto odgovora protupitanje: Znate li da je u Radoboju vinova loza rasla i prije 13 milijuna godina? Jeste li čuli da su ovdje negdje, gdje putovi vijugaju među bregima, bili pravci kojima su tekle morske struje i kojima su plivala jata morskih riba, dupina? 

Prvi pisani spomen Radoboja datira iz 1334. godine, kada je zapisano da postoji ecclesia sancte Trinitatis de Radboa, tj. župna crkva Sv. Trojstva u Radoboju. Samo je naselje puno starije od spomenutog zapisa čemu nam svjedoče mnogi prapovijesni i povijesni arheološki nalazi. Srednjovjekovna povijest Radoboja vezana je uz feudalni sustav selišta koji se nalazio tada u blizini grada Krapine. Radoboj je tijekom novog vijeka, posebno u 18. i 19. stoljeću bio prostor na kojem plemićke obitelji podižu svoje kurije, spominju se kurija Prašna kod Lopatica, Šašinovec u zaseoku Košutići i kurija u Jazvinama. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća na području Radoboja djeluju rudnici sumpora i ugljena.  U Radoboju je prvi puta primijenjen stroj za rafiniranje sumpora, koji je u svijetu nadaleko poznat kao radobojski stroj. Usporedno s rudarenjem rudari su utemeljili 20. 10. 1833. godine rudarsku školu, želeći na taj način svojoj djeci pružiti lakši život. Prema popisu stanovništva iz 2001. Radoboj je imao 3513 stanovnika.

Naša ruta, već nakon 200 metara prolazi pored Muzeja Radboa. Povijest zgrade Muzeja Radboa usko je vezana uz školstvo u Radoboju. Zapisnik kanoničke vizite iz 1639. godine bilježi da u Radoboju već tada postoji osnovna škola, a oko 26 godina kasnije osnovnoškolska naobrazba prestaje, jer su župljani siromašni i ne mogu uzdržavati učitelja. Pretpostavlja se da su se tako radobojski đaci školovali u gradu Krapini. Pisanih podataka o prosvjetnoj djelatnosti na ovom području ne nalazimo sve do početka druge trećine 19. stoljeća. U Statističkom pregledu stanja pučkoga školstva 1805. godine u Hrvatskoj, podaci govore kako u to vrijeme u Varaždinskoj županiji djeluju škole samo u Varaždinu, Varaždinskim Toplicama, Krapini, Petrijancu i Vinici. Ondašnji ljudi već su tada shvaćali važnost školovanja u odnosu na mukotrpan život kakav su živjeli. U 19. stoljeću Radoboj postaje važno rudarsko središte Austro-ugarske monarhije, a rudari su ujedno i utemeljili rudarsku školu za svoju djecu. Školska zgrada s dvije učionice sagrađena je 1900. godine, a pet godina kasnije dograđen je stambeni objekt za učitelje. Zbog dotrajalosti 2009. godine počela je rekonstrukcija stare škole u kojoj je danas smješten Muzej Radboa.  Unatrag nekoliko godina zgrada je potpuno energetski obnovljena (toplinska ovojnica, stolarija, krovište). U njoj je instalirana prva dizalica topline u Krapinsko-zagorskoj županiji – moderan sustav grijanja i hlađenja. Na krovu zgrade instalirana je sunčana elektrana za proizvodnju električne energije.

Prilikom našeg prošlorujanskog obilaska oko Strahinjčice, spazili smo ovaj muzej i postojanje Puteva orhideja, kao poučnih staza. Planinarsko-poučna staza u svojoj dužini od 13,7 km prikazuje sve ljepote Radoboja i Hrvatskog zagorja. Na jednom lokalitetu, livadi Poljana moguće je pronaći 16 vrsta orhideja, dok je na području cijele staze stanište više od 30 različitih vrsta orhideja. Na Strahinjščici je dosad zabilježeno preko 1000 biljnih vrsta i podvrsta pa je njeno uže područje odabrano kao jedno od 94 botanički važnih područja u Hrvatskoj. Strahinjščica je jedan veliki orhidejski vrt jer su na tom području zabilježene čak 32 vrste i podvrste orhideja.

Odlučili smo napraviti kombinaciju uspona na najviši vrh Strahinjčice, vrh Sušec sa istočne strane, pored drugog najvišeg vrha Sekolje, koji nam je ostao iza leđa nakon 4 kilometra rute. Taj početni dio je nakon izlaska iz Radoboja bio priključivanje jednoj poznatoj planinarskoj obilaznici. Obilaznica je otvorena 17.09.1979. g. povodom 80. obljetnice Društva. Obnovljena je u toku 2010. godine. To je kružni put po vrhuncima oko Krapine koji povezuje Strahinjčicu i Brezovicu. Ime je dobila po dedeku Kajbumščaku iz istoimenog književnog djela Vladimira Nazora. Početak i kraj obilaznice je u sjevernom dijelu Krapine.

Ukupna dužina iznosi 24,5 km, visinska razlika 660m, ima 8 kontrolnih točaka; prva lovački dom, zadnja Hušnjakovo. Na mjestima kontrolnih točaka ugrađeni su metalni žigovi, a osim standardnim planinarskim markacijama trasa je dodatno označena slovom K.

I dok smo za sobom ostavljali Sekolje, najstrmijim dijelom rute smo prelazili preko prekrasnih grebena, koji su nas malo podsjetili na greben Bjelolasice, koji nam je još u friškom sjećanju od studenog prošle godine. Prelaskom još jednog neimenovanog vrha i laganim spuštanjem u dolinu slomljenih stabala nekom višom silom od sjekire, malim trekerskim off roadom prišli smo bukvama koje označavaju sam vrh Sušec, vrh Strahinjčice, 846 m/nm, gotovo na samoj sredini planine, nedaleko popularnog okupljališta planinara pod imenom Dedek i samog PD Strahinjčica, koji nažalost nije bio otvoren niti za prodaju pića, kao što su otvoreni domovi u našem gorju.

Nakon dva sata uspona do vrha naše rute, slijedio je lakši dio, spuštanjem do odmorišta sa najljepšom panoramom, koja puca skroz do Medvednice i Samoborskog gorja. To skupinu stijena zovu Dedek. Ima i legenda o tome. Spomenuta narodna predaja glasi: „Dedek i babica imali su unučicu. Njihova je kuća bila na vrhu brijega, a zdenac u jarku. Više puta slali su djevojčicu po vodu na bunar pri „pustači“. Jednog ih je dana unučica nešto naljutila, pa su joj rekli da im vodu u „rešetu“ donese. Djevojčica je otišla po vodu. Kad je vodu zahvatila, i tek što se od bunara malo udaljila, ona je kroz dno rešeta iscurila. Djed i baka ipak su očekivali da će im vodu donjeti, vjerujući u čudo. Kako nje nije dugo bilo, stanu unuku prokljinjati. I taman što su izgovorili: „Bog daj da zakameniš tam gde jesi!“, čudo se uistinu dogodilo. Unuka se pretvorila u kamen i u ljudskoj spodobi ostade stajati na „spašniku“, ali se istodobno okameniše djed, baka, kuća i sve što su imali“.

Spuštanjem svega 5 minuta od okamenjenog dedice, nalazi se Planinarska kuća na Strahinjčici, površine 200 m2, na dvije etaže, izgrađena 1940. godine, u vlasništvu PD Strahinjčica. Na padinama u neposrednoj blizini kuće, uređen je mini botanički vrt samoniklog bilja Strahinjčice. Do kuće vodi više markiranih putova i staza. U neposrednoj blizini kuće su prekrasne livade s mogućnošću rekreacije, a na udaljenosti 10 minuta hoda od kuće dolazi se na već spomenutu kamenitu glavicu koju planinari nazivaju Dedek s koje se pružaju prekrasani vidici na planinarsku kuću, Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje i planine susjedne Slovenije, a za lijepa vremena do Kamniških alpa i Snježnika. Ovdje smo predahnuli uz naš domaći ham and cheese cake i jogurt kupljen prije polaska (srećom), jer da smo računali na bilo kakvu okrjepu u ovom velikom (neradećem) domu, ne bismo se baš dobro proveli. No nas ništa ne može iznenaditi. Nakon kraćeg odmora slijedio je spust od jačih 5 kilometara, neobilježenim šumskim putevima za izvlačenje drva, djelomično se križajući sa zelenim putem orhideja, no na to smo navikli, jer sve rute uglavnom planiram u aplikaciji Komoot, koja uzima u obzir vrstu aktivnosti, a koristi sve postojeće puteve, igdje, ikada zabilježene.

Spustivši se do dobro poznate nam ceste od Krapine, preko Trškog vrha, prema Radoboju, sa zapadne strane, prešli smo posljednja dva kilometra, zaokruživši rutu na 13 kilometara za gotovo 700 metara uspona. Još jednom, prekrasno provedena nedjelja, na prosječnih 6 stupnjeva Celzijevaca, prikladno odjeveni, sa odličnim Saucony trail tenisicama, uživali smo sva četiri sata našeg planinarenja zagorskom ljepoticom. Za svaku preporuku!

I za kraj, naša ruta…