Ne jednom, već dva puta na Oštrc, sa Starim gradom Lipovcem usput

Kada sam planirao (n)ovu rutu, čitao sam pustolovnu priču mojeg dragog prijatelja, poznatog svjetskog trekera, najboljeg trkača među svim svjetskim slikarima i inventora opakog SPO-a, o kojem izvještavaju mnogi sportski portali svakodnevno. Napisao je prijatelj Milan:”…danas sam odlučio ispenjati sjevernu stranu masiva…” On je opisivao nezamislivo teški uspon sjevernom stranom žumberačkog masiva koji vodi do Velikog Lovnika. Tamo smo bili relativno nedavno, ali sa južne strane koja je prava kamilica od uspona u odnosu na opisano. Ponukan takvom avanturističkom pričom, isplanirao sam da mi pokušamo, vrlo rijetko osvojenu, istočnu stranu uspona na Oštrc, koja započinje u živopisnom selu Braslovju, domu naše trail trkačice Mirjane i njenog bikera Franje. Braslovje je naselje koje se nalazi u sastavu Grada Samobora, Zagrebačka županija. Površina naselja iznosi 3,19 km². Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, naselje je imalo 345 stanovnika, a 101 obiteljsko kućanstvo prema popisu iz 2001. Parkirali smo našeg crosslander-a na jednoj napuštenoj parceli pri kraju ceste koja nigdje ne vodi, ali sa koje započinje staza posvećena jednom hrabrom planinaru Vjenceslavu Juriću– Juri, koji je uspio ono što smo mi pokušali jučer…i to kako, i koliko puta.

***Jurin put – iz Braslovja na Oštrc, teškom istočnom stranom***

Jedno od najvrjednijih obogaćenja koje dobivamo baveći se planinarenjem jest upoznavanje brojnih dobrih i dragih ljudi. Kretanje u prirodi i druženje s planinarima obogaćuje svakoga od nas, širi nam vidike i čini nas bogatijim i sretnijim ljudima. Neki se u planinarskom društvu zadrže kratko, neki budu aktivni po nekoliko godina dok ih život ne odnese na druge kolosijeke, no ima i ljudi koji planinarstvu i svom planinarskom društvu posvete doslovce cijeli svoj život. Baš takav, posvećen planinama i planinarstvu bio je neumorni Vjenceslav Jurić Jura. Rođen je 4. studenoga 1923. u Slavonskom Brodu, a planinarenjem se počeo baviti u ranoj mladosti. Jura je bio ne samo svjedok, nego i aktivni sudionik osnivanja Planinarskog društva Zagreb 1948. i Planinarskog društva “Željezničar” 1950. godine. U PD-u Zagreb bio je suosnivač markacijske i speleološke sekcije, a u PD-u “Željezničar” pročelnik seniorske sekcije, član uprave, tajnik i predsjednik. Prošao je sve domaće i brojne europske planine, a ne treba zaboraviti da su usponi u daleke planine bili teži nego danas jer prije pola stoljeća nije bilo tako jednostavno doći do planina. Međutim, više od svega volio je svoj Oštrc. Na Oštrcu je bio oko 1500 puta. Jurin put nas je vodio pored odvojka za tzv. Mali Oštrc ili Dražićin kamen, lijepi vidikovac na 578 m/nm, gdje smo skrenuli oštro lijevo i dalje uzbrdo, prema Planinarskom domu “Željezničar”, podno Oštrca.

Oštrc (752 m) je najviši vrh srednjeg grebena Samoborskog gorja. Karakterizira ga piramidalni oblik s strmim padinama. Dobro je vidljiv izdaleka i prepoznatljiv je po strmim padinama na obje svoje strane. Vršni dio nije pokriven šumom, a odlikuje se velikim strminama pa se s njega pružaju široki vidici. Na južnoj strani vrha je 15 m visoka stijena Flinka koja služi kao alpinističko vježbalište. Na sedlu pod vrhom smjestio se Planinarski dom Željezničar na 691 mnv. Vrh je popularno planinarsko izletište, te kontrolna točka HPO. Najkraći i najstrmiji put do vrha vodi iz sela Braslovja i za uspon je potrebno oko 45 minuta. Toliko je i nama trebalo za prvih 1200-1300 metara desetkilometarske rute. Kod doma je bilo prilično živo i nismo se zadržavali, već smo produžili prema Ptičjem vrhu, sa kojeg je odličan pogled na suncem obasjane padine Japetića i Žumberak prema zapadu, a za čistih dana vide se i Alpe, no danas je bilo nešto oblaka. Također, zbog dosta leda, nismo nastavili prema planiranoj Hofmanovoj stazi, već smo se vratili i odabrali okolni, nešto duži put, pored Velikog Dola, kojim ide i trening dionica duge staze Samoborske zimske trail lige.

Prolaskom pored odvajanja za Veliki Dol, krenuli smo se spuštati dobro poznatom stazom prema Šoićevoj kući, sunčanom stranom, sa Oštrcem na našoj lijevoj strani, jer smo prešli na zapadnu padinu našeg današnjeg fix pointa. Naime, ideja je obići ga sa potpuno druge strane i opet se popeti prema PD “Željezničar”, ali s juga, prekrasnim hrptom sa najljepšim vidicima, koji vodi od Šoićeve kuće prema Oštrcu i spaja se na makadam, nekoliko stotina metara prije samog doma. No, pođimo redom. Na polovini naše rute došli smo na najnižu točku zapadnog dijela naše današnje dionice, na odvajanje stare Šojkine lige, gdje smo toliko puta počinjali uspon prema Kovinšćici, pored odvojka za Stari grad Lipovec. Toliko puta smo tuda prošli, i nevjerojatno, ali istinito, nismo nikada bili tamo, na staroj gradini. Moja draga Tatjana je odlučila ne otići niti ovaj puta, no poslala je mene da to nabrzinu odradim sam, tako da smo se odvojili na početku uspona i jednim, za mene nekarakteristično brzim tempom (za mene, da ne skoče sada superbrzi prijatelji trail trkači), krenuo sam u osvajanje jedinog preostalog vrha sa spiska SPO, koji nisam obišao u ovoj koronskoj godini, od ožujka prošle, 2020.

Nakon provale Mongola koju je kralj Bela IV. uspio preživjeti zahvaljujući bijegu i pomoći brojnih plemića i pučana, među kojima su bili stanovnici trgovišta Samobora kao i Ivan Okićki, kralj je odlučio novim utvrdama osnažiti obrambene mogućnosti svog kraljevstva. Stoga je zaslužnim plemićima dozvolio izgradnju pa je tako knez Ivan u susjedstvu svoje veće utvrde Okića dao 1251. godine izgraditi manju kopiju, utvrdu Lipovec. Na 582 metra nadmorske visine Lipovec je smješten na vrhu čunjasta brijega, nešto skriveniji od pogleda od “starijeg brata blizanca” Okića. No, slični su tlocrtno, a i sudbina Lipovca je bila slična onoj Okića: prelazak iz jedne plemićke obitelji u drugu sve dok nije napušten tijekom 17. st. jer više nije odgovarao ni stambeno, a niti obrambeno. Danas je Stari grad Lipovec samo sjena svoje nekadašnje snage, ostale su tek legende o turskom groblju negdje u blizini, ostalom nakon Osmanlijskog pokušaja osvajanja, a ruševine su postale zanimljiv planinarski punkt. Odradih i 17. točku SPO u svega 12 mjeseci, no nekako nisam siguran da će mi to svemirska komisija SPO to priznati?

Kada sam se ogromnom brzinom sjurio sa stare gradine na dogovoreno mjesto susreta sa mojim hiking buddy-em (inače smo ovu rutu planirali sa Danijelom i Gavinom, koji su u važnoj misiji u Dalmaciji), tamo je bila i jedna obitelj, poznanica moje supruge sa suprugom i sinom, te smo sa njima krenuli u drugi uspon na Oštrc jučer, već spomenutom, atraktivnom, ali strmom stazom koja vodi od Šoićeve kuće do Oštrca, zaobišavši uobičajenu stazu nedaleko Belog Briga. Vrijedilo je svakog dubokog u(z)daha i maksimalnih 150 otkucaja u jučerašnjoj aktivnosti, jer vidik sa tog hrpta je naprosto spektakularan zimi, za ovakvih stabilnih, hladnih, ali sunčanih anticiklona, kakva vlada već nekoliko dana.

Završivši sa današnjim usponima, ostavivši poznanike koji su se vratili istim putem nizbrdo do svojeg vozila, nastavili smo pored, oko 15:45, gotovo pustog planinarskog doma i krenuli vrlo oprezno u završni spust, istom onom surovom stazom našeg dragog Jure, koja je jednako zahtjevna na putu dolje, zbog snijega i leda preko rijetkog kamenja ispod bijele podloge. Sunce se već sakrilo sa druge strane srednjeg masiva Samoborskog gorja i bilo nam je već pomalo dosta, no taman se bližio i kraj današnje rute, prepune prekrasnih vidika, sunca, svježeg (podebljanog sa nekoliko odbjeglih celzijevaca ispod 0) zraka, no vrijedilo je svih 3 i po’ sata. Ponovilo se!