I tak…današnji plan je bio iskoristiti početnu količinu energije za konstantni uspon sa polaznih 560 m/nm do današnjeg peak-a od 977 metara nad morem, koliko se izdiže Pliješ nad Panonskim morem ili barem njegovom bivšom razinom. Nakon današnjeg vrha slijedilo je 9 kilometara laganog spusta nešto poznatim, ali i mnei nepoznatim stazama, što je davalo posebnu draž. No, krenimo od početka…

Parkirali smo kod mjesne pošte, nedaleko vrlo živahnog gradilišta budućeg Posjetiteljskog centra Sošice. 4. listopada 2018. održana je svečanost u „Kući Europe“ kojom je Javna ustanova „Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje“ najavila početak projekta vrijednog više od 27 milijuna kuna, koji sufinancira Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj, u okviru Operativnog programa “Konkurentnost i kohezija”. Projekt predstavlja ulaganje u Park prirode „Žumberak – Samoborsko gorje“ s ciljem izgradnje novog centra za posjetitelje kojim bi se unaprijedio sustav posjećivanja i edukacije, sa svrhom održivog korištenja prirodne baštine. Ulaganjem se nastoji povećati privlačnost i raznolikost ponude Parka razvojem infrastrukture i programa, podići razinu znanja posjetitelja o Parku kroz unaprjeđenje edukativne komponente te stvaranje potencijala za razvoj turističke ponude lokalnog stanovništva. Ono što smo danas mogli vidjeti već izgleda prilično obećavajuće, zajedno sa stanicom za 10 e-bikeova, koji su već bili u funkciji prošle sezone.

Krenuli smo asfaltom prema Sopotama, no već na prvom raskrižju smo planirano krenuli lijevo prema 2 km udaljenom Planinarskom domu Vodice, koji se nalazi uz lokalnu cestu, koju smo više puta presjecali prilikom vrlo strmog uspona do doma na 835 m/nm. Planinarski dom na Vodicama (835m) izgradilo je planinarsko društvo Dubovac iz Karlovca. Nakon otvaranja Karlovačke transverzale, danas obilaznice, 1958. godine pokazala se potreba za smještajem na polovici staze (staza je bila duga 76 km) u blizini Ječmišta. Radi izvora pitke vode za lokaciju novog, isprva zamišljenog planinarskog skoloništa, izabran je lokalitet Vodica. Gradnja doma započinje 18.07.1959. godine uz velik trud i zalaganje većine članova Društva. Dom je predan na upotrebu tijekom 1961. godine. Godine 1977. godine pristupilo se dogradnji i proširenju doma na Vodicama sa ciljem da se uvede struja i voda i omogući spavanje za 70 planinara. Nažalost planovi nisu u potpunosti uspjeli pa je kapacitet doma cca 50 ležajeva bez struje i vode u samom objektu. Tijekom 2003. godine postavljen je novi poljski WC, a 2004. godine dom je kompletno oličen.Sada su u tijeku aktivnosti oko sređivanje imovinsko pravnih odnosa oko doma i zemljišta na kojem je izgrađen. Nakon toga planira se ponovno uređenje doma. Kao prioritet postavljeno je uvođenje struje i vode u dom. Nakon toga bi se pristupilo uređenju spavaonica u tavanskom prostoru, izgradnji sanitarnog čvora i tuš kabina u prizemlju i proširenju dnevnog boravka. Željeni kapacitet doma je i oko 50 ležajeva u dvokrevetnim i četverokrvetnim sobama.

Nakon kratke okrjepe i presvlačenja nakon početnog žestokog uspona krenuli smo na završnih 150 metara uspona do današnjeg peaka – vrha Pliješ. Krajolik se lagano mijenjao, šuma se razrijedila i iznad 900 metara nad Jadranom, prešla je u grmove borovice, omiljene biljke svih džinoljubaca. Obična borovica (kleka, brinj, brinje, smrika, lat.Juniperus communis) je razgranan grm visok 1 – 2 m ili stablo visoko i do 12 m. Listovi su igličasti, bodljikavi, vazdazeleni, 1 – 2 cm dugi, smješteni po 3 u pršljenu. U pazušcima listova razvijaju se sitni dvodomni cvjetovi. Cvate u travnju i svibnju, a plodovi dozrijevaju u jesen sljedeće godine. Obična borovica ili šmrika je začin prisutan u europskoj kuhinji, naročito u kuhinji alpskih zemalja. Njome se začinjavaju jela od kiselog kupusa i meso, naročito divljač. Dobro se kombinira s biberom, majoranom i lovorom, ali i voćem. Drvo borovice koristi u proizvodnji sitnog namještaja i za rezbarenje, zbog lijepih boja drveta, koje se od svijetložute, pri kori, mijenjaju u crvenosmeđu u sredini. Od plodova se proizvodi poznata ljekovita rakija brinjevača. Pred Božić se grančice borovice stave iznad vrata štale da otjeraju vračeve i vještice. Nakon još sat uspona, stigli smo do Pliješa.

Naravno, ovaj vrh i lijepu rutu smo opet savladavali sa našim novim hiking buddies – Danijelom i Gavinom. Planinski hrbat što sa sjeverne strane zatvara Sošićku dolinu ima dva vrha koji su zbog širokih vidika planinarski vrlo zanimljivi. Zapadno je Pliješ (977 m), a istočno Ječmište (976 m). To su ujedno i najviši vrhovi istočno od Svete Gere. Južna strana ovog hrpta je strma i šumovita, a kada se stigne na vrh, s druge strane se prostiru lijepe livade, pa su zato i rado posjećivani od strane ljubitelja pitome i idilične prirode. Vrh Pliješ je označen metalnom cijevi na kojoj je pričvršćena metalna kutija s upisnom knjigom, a ispod nje je zavaren žig. Na samom vrhu je pričvšćena tabla sa smjerokazima prema drugim planinarskim odredištima. S vrha nema posebno dojmljivih vidika. S ove pozicije smo krenuli jedinim preostalim planinarskim putem, kojim Taca i ja još nismo išli, onim koji vodi prema Svetoj Geri, ali i Sošicama, ako se skrene prema selu, točno na pola puta između Pliješa i Sv. Gere, do kojih ima 1h:20min, na koju god stranu krenuli sa te pozicije, nešto manje od 3 kilometra iznad Sošica. Do te pozicije smo došli solidnim makadamom, koji smo odmah vidjeli kao potetnim za neku buduću biciklističku rutu u proljeće.

Slijedilo je završnih 3 kilometra, ali samo kakvih. Naime, tim putem su brojni hodočasnici proteklog vikenda išli na Svetu Geru. Tradicionalno na zadnju nedjelju u siječnju Žumberački vikarijat i Zagrebačka nadbiskupija zajedno organiziraju zimsko hodočašće na Svetu Geru. Ovogodišnje hodočašće održano je 27. siječnja. za planinare i zaljubljenike u žumberačku prirodu, ali iznad svega vjernike. Boga mi, sigurno ih je prošlo podosta, jer mi smo bukvalno šljapkali i klizili nizbrdo kroz 5-6 cm duboku žitko blato, nakon otopljenog snijega, kojeg je bilo samo na nekim sjeverno orjentiranim lokacijama.

I tak…nakon gotovo četiri sata lijepog hodanja, čavrljanja o svjetskim destinacijama sa vrlo ugodnim Škotom iz Slanog Dola, praćeni sa našim boljim polovicama, stigli smo do polazišta, no ovoga puta sa zapadne strane Sošica, uz potok Suvaja, u kojem smo i oprali naše nepromočive, ali vrlo blatne hodalice. Ovaj potok je bio od izuzetnog značaja za stanovništvo ovog kraja jer je imao od sela Boići do Reštova sedam mlinova i nikada nije ostao bez vode. Danas se nešto događa s njim jer povremeno potpuno ostaje bez vode. 

Ulaskom u Sošice završili smo našu 13 kilometara dugu rutu sa nešto manje od 500 metara uspona za nekih 4 sata. Pristojna šetnja! Zahvaljujući svome smještaju u središnjem dijelu Žumberka i najprostranijem polju cijeloga brdskog masiva, Sošice su od davnih povijesnih vremena bile jedno od najvećih Žumberačkih naselja i najizrazitije središte Žumberka. Prvi pisani dokument u kojim se spominje ime ovoga mjesta je Bernardova darovnica iz 1249. u kojoj su Sošice (Sussiz) navedene još pet Žumberačkih naselja, koja su stoga najstarija pismeno potvrđena naselja nastala na području Žumberka.

U Topografiji Karlovačke vojne krajine (mjestopis iz 1835., Franjo Julije Fras) piše da su Sošice časnička straža s grkosjedinjenom župnom crkvom i jednom katoličkom kapelom, selo s 35 kuća i 461 stanovnikom od kojih su 145 katolici, 316 grkosjedinjeni. Ovdje je osim toga 1769. godine carsko-kraljevska trivijalna škola i općinski žitni magazin. Na putu prema Sopotama nalaze se dvije špilje od kojih jedna vrlo značajna zbog svoje okomite dubine. U Sošicama je plemeniti (feudalni) posjednik Radić. Po najnovijem popisu stanovništva iz 2011. u Sošicama živi 76 stanovnika.