Neposredno nas je naš dragi Milan uputio na ovu rutu, spomenuvši u jednom komentaru Poganu jamu, no doći ćemo do toga. Gotovo već 12 mjeseci češće smo u vanjskim aktivnostima nego ikada, kako bismo u ova luda, ne više novonormalna, nego jedina vremena koja imamo, sačuvali koliko toliko zdrav razum. Borimo se sa općim ludilom boravkom na većim nadmorskim visinama i šetnjom po najbližem mogućem Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje, skupljajući sjećanja i lijepe prizore za kišne dane.

Gorsko-planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja jedan je od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Život ovdje nikad nije bio lagan. Jedini način bilo je živjeti u skladu sa zakonima prirode. Kroz tisućljeća prisutnosti ljudi su ovdje uspjeli očuvati tu ravnotežu – vizure tradicionalnih sela, pašnjaka i polja još uvijek skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva. Upravo taj mozaik očuvanog tradicionalnog krajobraza uz veliko bogatstvo flore i faune, geološke osobitosti te vrijedne arheološke nalaze ono je što danas privlači izletnike, planinare i zaljubljenike u prirodu. U prostoru se prožimaju dinarska, alpska i panonska obilježja.  Krški su oblici dinarsko „lice“ Parka, alpski su strmi i oštri planinski grebeni, a panonski izgled daju mu valovita pobrđa. Najviši se planinski greben nalazi uz sjevernu granicu Parka. Zbog teže pristupačnosti tu je bilo i najmanje ljudskog utjecaja pa je ovaj dio Parka tako ostao najbliži svom izvornom obliku. Najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske žumberačka je Sveta Gera (1178 m). Šumski proplanak na njezinom vrhu mjesto je nekadašnjih stočnih sajmova, a danas je poznato odredište planinara i hodočasnika. Japetić je, sa svojih 879 metara nadmorske visine, najviši vrh Samoborskog gorja. 

Za našu jučerašnju avanturu, odabrali smo sjeverni dio Parka, tik uz slovensku granicu (a i preko iste). Nakon sat vremena vožnje dobro poznatom, slabo održavanom, asfaltnom cestom preko Grdanjaca, Stojdrage i Budinjaka, stigli smo do Petričkog sela. 1551. godine u popisu Uskoka koji su bili u vojnoj službi pod zapovjedanjem kapetana Ivana Lenkovića spominje se Jacob Schimunouitsch kojemu se kao selište navodi dobro Petritschauass. Iza tog u 17. stoljeću to dobro sa tri selišta dobiva u leno  Petar Delišimunović. U cjelovitoj topografiji Karlovačke Vojne krajine nadglednika krajiških škola Frassa iz 1835. stoji: da  selo 1830. godine broji 9 kuća i 108 katoličkih stanovnika. Svi stanovnici su (feudalni) posjednici pl. Delišimunovići. 1907. godine selo je izgorjelo, tada je u njemu bilo 23 numera i preko stotinu stanovnika. Jedina kuća koja nije izgorjela je kuća Petra Delišimunovića (rakijašnica, kasnije zadruga), jer je u najvećem dijelu bila izgrađena od čvrstog materijala, umjesto slamnatog krova (škope) imala je crijep. Selo je  danas u sastavu općine Žumberak sa sjedištem u Kostanjevcu. Ovdje smo napustili glavnu cestu i krenuli desno uzbrdo, novom, vrlo uskom asfaltnom cestom, koja vodi skroz do sela Grič, koje je bilo naše polazište i odredište, 15ak kilometara dugačke kružne rute.

Grič spada pod općinu Žumberak i gkt. župu sv. Petra i Pavla iz Mrzlog Polja. Ovo selo se nalazi na nadmorskoj visini od 780 metra i danas je najviše naseljeno mjesto na Žumberku, smješten je na južnim padinama Uskočke gore. Po zadnjem popisu Grič ima 14 stanovnika, a po mjestopisu iz 1835. godine stoji da je to selo s 5 kuća i 61 stanovnikom, od kojih 12 katolika, a 49 grkosjedinjenih.

Ostavivši našeg crosshighlandera ispred napuštenog štaglja na ulazu u selo, zaputili smo se uzbrdo, i nakon nekoliko minuta bili već preko 800 m/nm, što je i najniža nadmorska visina na kojoj smo jučer boravili. Slijedio je blagi uspon prema gornjoj makadamskoj cesti, iznad sela Grič, koja vodi skroz do slovenske granice i uz istu ide okolo, nama ususret, skroz do mjesta gdje smo se zatekli nekih dva sata kasnije, gdje unutar dvadesetak minuta hoda, možete doći do Pliješa, ili do planinarskog doma Vodice, o kojem sam pisao nedavno.

Nakon malo više od kilometra, došli smo do križanja, gdje cesta ide dalje lagano uzbrdo i desno, a mi smo nastavili u pravcu, preko zaleđenih lokvi kolskog puta, koji je prešao u stazu, dobro markiranu, put jedinog vrha na našoj ruti, Ječmišta (976 m/nm). Prva dva kilometra je blagi uspon da bi posljednji kilometar bio nešto strmiji sa cca 140 metara uspona.

Do Ječmišta smo došli nakon jačeg sata hodanja i pređenih oko 3 kilometra. Planinski hrbat što sa sjeverne strane zatvara Sošićku dolinu ima dva vrha koji su zbog širokih vidika planinarski vrlo zanimljivi. Zapadno je Pliješ (977 m), a istočno Ječmište (976 m) (iako na tabli piše 978 m?). To su ujedno i najviši vrhovi istočno od Svete Gere. Južna strana ovog hrpta je strma i šumovita, a kada se stigne na vrh, s druge strane se prostiru lijepe livade, pa su zato i rado posjećivani od strane ljubitelja pitome i idilične prirode. Ovi vrhovi su vrlo pristupačni jer se pod Pliješom nalazi planinarski dom na Vodicama (830 m), od kojeg se uspinje brdska cesta do gotovo 900 m nadmorske visine.

Vrh Ječmište je označen metalnom cijevi na kojoj je pričvršćena metalna kutija s upisnom knjigom. Na samom vrhu je pričvšćena tabla sa smjerokazima prema drugim planinarskim odredištima. Pored ove cijevi, u kamen, ugrađena je i manja cijev s metalnim krovićem ispod kojeg se nalazi žig. S vrha nema otvorenih vidika, osim onoga prema Noršić selu i vrhu Svete Gere.

Kao što je uspon u posljednjem kilometru bio nešto strmiji, tako je prvi kilometar u smjeru Pliješa i PD Vodice, bio nešto strmijeg silaska po otopljenom snijegu i novonastalom blatu, koje će se ovog, gotovo proljetnog vikenda, vrlo vjerojatno osušiti. Izmjenjivali su se blagi brežuljci, usponi po širokim livadama i predivne zaravni, sve na preko 900 m/nm i pogledima u daljinu, do maglom obavijenih sela i Japetića i Oštrca u daljini prema jugoistoku. Sunce nas je obasjavalo od trenutka kada smo prošli Divlje vode, dakle nakon nekih 200 m/nm i nije prestajalo cijeli dan jučer. Bilo je iznimno ugodno. Sljedeća dva kilometra smo prošli već dobro poznatom stazom, kojoj smo već dva puta išli do Pliješa. Nakon prolaska pored nebrojeno mnogo grmova borovice, stigli smo do dobrog makadama, koji dolazi od PD Vodice i nastavlja prema sjeveru sve do granice sa Slovenijom i krivuda kilometrima po istoj (granici), dok je ispred nas bio put do vrha Pliješa, do kojeg bi sa tog mjesta bilo dvadesetak minuta. To nije bio naš izbor, već makadamom prema Sloveniji. Tu smo nakupili dva sata hodanja i 6 prijeđenih kilometara.

Sljedećih šest kilometara, većinom ravno, sa ponekom promjenom elevacije, bili smo oko izohipse sa oznakom 900 m/nm, uz nebrojeno mnogo bukvi sa jedne i visokih borova sa druge strane. Cesta koja je obilježena novim markacijama jedne od biciklističkih staza iz i do Sošica, kao i starim oznakama kilometara, ali nismo shvatili od koje polazišne točke, no nekih 19-24 kilometra od polazišta. Tu smo se odlučili vratiti čim dovoljno zatopli i osuši se sada blatan, vlažan i djelomično zaleđen makadam. Naravno sa biciklima, u rano proljeće, zasigurno, već početkom travnja.

Malo po malo, nakon tri i po’ sata hoda, stigli smo do jednog od željenih viewpointa naše današnje rute, a o kojem sam čitao na portalu punkufer.dnevnik.hr. Također, Romeo Ibrišević, sa kojim nas je upoznao prijatelj Milan jednom prilikom, napravio je nekoliko fotografija jedne zanimljive kućice, koju smo uspjeli pronaći jučer, iako nije baš uz put, morate znati da postoji i uputiti se sa makadama prema njoj. Gospodin Pero Miljenović, za prijatelje Pero, jedan je od rijetkih, ako ne i jedini hrvatski ugostitelj koji svoj smještaj iznajmljuje potpuno besplatno. Njegova lovačka kućica smještena je „usred ničega“ na granici sa Slovenijom. U blizini Pogane jame na 980 metara nadmorske visine čuvana je tajna izletnika, lovaca, planinara i zaljubljenika koji dolaze u idilični žumberački kraj. Ključ je uvijek ‘pokraj otirača’ – kućica je otvorena za sve putnike namjernike i fotografe koji se lako izgube u žumberačkim prostranstvima. Pokraj kućice je slikoviti izvor, a voda nakon otprilike 300 metara utječe u veliku špilju nazvanu Pogana jama.

U samu jamu se jučer nismo uputili, što zbog umora, što zbog opreza na snijegu i ledu na toj dubini (visini). Ostavili smo nešto i za najavljenu biciklističku avanturu koja će uslijediti u travnju. Vrata kućice otvorena su svima, a lovci i izletnici znaju da se ondje mogu odmoriti i prespavati. Prespavati može deset ljudi, ali morate znati da je to robinzonski odmor. Kupaonice nema, tek WC. Na raspolaganju je i pečenjara te rakijica, koju donosi redovito sam vlasnik.

Nakon kraće okrjepe, s obzirom da smo bili u pokretu nešto manje od 4 sata i prešli oko 12 kilometara, nastavili smo završni dio rute, posljednja tri kilometra, gotovo sve nizbrdo, istim makadamom, skroz do odvajanja udesno, prema selu Grič. Selo se tada već lagano opraštalo od ugodnog sunca, koje je oko 15:30 lagano zalazilo iza vrhova iznad, dalje prema zapadu, no ipak nam dopustivši da se presvučemo i uputimo na pedesetak minuta spuštanja žumberačkom cestom prema našem Samoboru. Predivna ruta, odlično proveden dan na Žumberku. Ovdje bih zaključio sa izjavom nekoliko puta spomenutog Romea: “Ako vas napusti žena, prevari muž, ili velegrad ispljune na marginu, ponesite vreću za spavanje i posjetite Žumberak.”

Svakako to učinite, često, i ako nemate nekih brutalnih razloga, nego…baš zato!