Skoči do sadržaja

Dva mala, dva velika i jedan posljednji…

Nekako nenamjerno, no kao i sa biciklom prošle sezone, tako smo pomalo krenuli izvan našeg Parka, krenuli smo planinariti u gostima, za sada ispada nedjeljom, nazovimo tu novonastajuću seriju “nedjeljom na vašem brdu u gostima”. Prošle nedjelje to je bila Strahinjčica, dok je jučer izbor pao na Petrovu goru.

Petrova gora se nalazi u Karlovačkoj županijiRepublika Hrvatska. Pruža se smjerom sjeveroistok–jugozapad, duljine 25 km. Različita su tumačenja postanka imena Petrovac, kao i Petrova gora. Po narodnoj predaji gora je dobila ime po posljednjem hrvatskom kralju Petru Svačiću koji je navodno baš tu 1097. godine poginuo u boju s mađarskim osvajačima. Legendu potvrđuje zapis mađarskog povjesničara Simeona de Keze iz 1385. da je tu poginuo posljednji kralj srednjovjekovne hrvatske države, a na to upućuje i više toponima kao što je Kraljev grob na istočnim padinama Petrovca.

Staro hrvatsko ime za Petrovu goru je bilo Gvozd, što je označavalo šumu, a već od oko 1200. godine Mađari je počinju nazivati Petur Goz ili Petrova gora. Pri tome valja istaknuti da je na padinama i obroncima Petrove gore obitavalo neusporedivo više ljudi nego nakon turskih prodora. Nekoć su livade i oranice sezale mnogo bliže Petrovcu, a tuda je uvelike rodila čak i vinova loza.

Ima, međutim, i povjesničara koji osporavaju pogibiju kralja Petra na današnjoj Petrovoj gori, tvrdeći da se bitka odigrala na planini Moseć u Dalmaciji koja se tada zvala Petrova gora, dok se današnja Petrova gora zvala – Gorica i, nešto kasnije, Slatska ili Zlatska ili jednostavno Zlat gora. Taj naziv gora je dobila vjerojatno po starom imenu današnjeg naselja Topusko, koje se po izvoru ljekovite vode nazivalo Zlat ili Slat, odnosno Slatina. Ime je sačuvano, iako iskrivljeno, u toponimu zaseoka Slavsko polje smještenom na sjevernim obroncima gore uz cestu Vojnić – Gvozd.

Za početak i kraj naše rute smo odabrali Lovački dom Muljava, koji se nalazi u općini Vojnić, za što smo se trebali voziti sat i četvrt od Samobora. Lovački dom Muljava nalazi se 33 km od Karlovca, u smjeru Vojnića, na obroncima Petrove gore. Nalazi se na prostoru okruženom stoljetnim bukovim šumama te je zbog prirodnih ljepota idealno mjesto za odmor i rekreaciju. LD Muljava otvorenog je tipa i pruža usluge smještaja u osam soba sa ukupno 27 ležaja. Uz poštivanje svih epidemioloških mjera, dok radi i moram reći, ima odličnu ponudu, prvenstveno divljači, što je i logično za lovački dom, u vlasništvu Hrvatskih šuma. Ima dovoljno mjesta za parking ako dođete na vrijeme. Mi smo bili tamo u 10:00 i krenuli na našu rutu dugu 11 kilometara, sa planiranih nešto više od 400 metara uspona, redom: Rimskim putem, Petrovac, Mali i Veliki, sa Kraljevim grobom i starim gradom između, te za kraj Veliki pa Mali Velebit (vrlo pretenciozna imena za vrhove od 400-injak metara visine). Krenimo redom.

Odmah pored samog lovačkog doma, nalazi se početak zanimljive, ne previše zahtjevne poučne staze – Rimskog puta. Poučna staza „Rimski put“ kružnog je oblika i duljine 2.600 metara, a nadmorska visina staze kreće se od 230 do 320 metara. Staza počinje i završava kod Lovačkog doma Muljava, a prolazi kroz gustu šumu bukve, hrasta kitnjaka i kestena. Na stazi se nalaze informativne ploče koje prikazuju općenite teme ekologije i planeta. Uz stazu su postavljene drvene klupe i stolovi kao i drvene stolice u obliku gljiva. Kod informativne ploče s temom biosfera nalazi se „šumska učionica“ za terensku nastavu učenika. Obilazak staze moguće je laganom šetnjom za sat i 15 minuta. Mi nismo pratili silazni put, nakon nekoliko stotina metara po širokom šum(ar)skom makadamu, gdje su nažalost aktivnosti šumarije uništile i razrovale dobar dio planinarske staze, a i markacije su srušene zajedno sa velikim bukvama. Srećom, mi ne ovisimo o oznakama na lisu mjesta, jer koristim već dulje vrijeme aplikaciju Komoot i za planiranje i za realizaciju i praćenje rute, jer treba mi samo GPS signal, no žalosno je bilo to vidjeti jučer, a sve je češće na svim našim rutama, u bilo kojem dijelu naše lijepe.

Nakon prolaska šumskog rovišta, tako ću ga nazvati od nekih kilometar, put se počinje nazirati i sa najzahtjevnijim dijelom uspona, posljednjih 100-ak metara visinske razlike za savladati do Petrovca i monumentalno zapuštenog spomenika na samom vrhu. Najviši vrh Petrove gore nosi ime Petrovac. Petrovac je dvojni vrh. Sa vršne zaravni izdižu se dva humka, niži na sjeveroistoku, ali položajem istaknutiji, Mali Petrovac (507 m.n.m.) i jugozapadni i viši za 5 metara, Veliki Petrovac (512 m.n.m.). Zanimljivo je, međutim, da većina pisanih izvora navodi da je Petrova gora visoka 507 metara, zanemarivši tako njezinu stvarnu visinu, odnosno najvišu vršnu kotu. A upravo ona krije dokaze o najmanje 700 godina dugoj povijesti Petrovca. U narodu i povijesnim izvorima uvriježeno je da se viši vrh (na kojem se nalaze ostaci pavlinskog samostana) naziva Mali Petrovac, a niži vrh (na kojem je spomenik NOB-u) Veliki Petrovac. Najnovijim zemljovidom (TK 25) je prikazano obrnuto te je viši vrh obilježen kao Veliki Petrovac, odnosno niži vrh kao Mali Petrovac. Inače, do posljednjih mjerenja najviši vrh Petrove gore bio je visok 507 m (prostor spomenika), dok je prostor pavlinskog samostana imao visinu 502 m. Po novim mjerenjima ta visina sada iznosi 512 m.

Dakle, po posljednjim saznanjima, došli smo do spomenika, na Malom Petrovcu, na 507 m/nm, dakle do prvog malog iz naslova. Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna je monumentalni spomenik podignut na Petrovcu. Autor spomenika je kipar Vojin Bakić. Izgradnja spomenika završena je 1982. godine. Vojin Bakić je nakon spomenika kod Kamenske još jednom, 1970. godine, osvojio natječaj za veliki projekt. Radilo se o podizanju spomenika narodu Banije i Korduna, regija koje su bile jedna od većih ustaničkih antifašističkih žarišta u Hrvatskoj, te u spomen velikim stradanjima tamošnjeg srpskog stanovništva. Spomenik je bio građen cijelo desetljeće, sve dok konačno nije bio završen 1982. godine.

Spomenik je arhitektonsko-plastičko djelo, izrađeno od armiranog betona i obloženo pločama od nehrđajućeg čelika, a podignut je na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore. Osim što vrši funkciju reprezentativnog djela, u unutrašnjosti spomenika bio je uređen muzej u kojem se nalazio stalan postav vezan uz Narodnooslobodilački pokret ovog kraja, dok je oko spomenika bio uređen kompleks za rekreaciju. Smještanjem muzeja, spomenik je zapravo dobio edukativno-izložbenu funkciju. Na vrhu spomenika nalazi se vidikovac s kojeg puca pogled prema SlovenijiBosni i Zagrebu.

Akademik Tonko Maroević napominje da je Bakiću za inspiraciju poslužila skulptura »Razrezane površine«, čime zapravo hoće reći da je to bio Bakićev svojevrstan „korak unatrag”, pošto je uzor za dizajn spomenika vidio u svom djelu iz sredine 1970-ih. Već je početkom 1980-ih Bakić osjetio zamor u svome stvaralaštvu, tako da je i to jedan od razloga viđenja uzora u starijoj skulpturi. Nakon 1991. spomenik i spomen-kompleks su zapušteni, muzej je nakon 1995. devastiran, a i do dan danas traje oštećivanje spomenika. Ljudi skidaju i odnose skupocjenu oplatu od nehrđajućeg čelika, dok lokalna i državna vlast ne provodi nikakve sankcije protiv počinitelja unatoč prosvjedima antifašističkih udruga. Ovdje smo bili otprilike na četvrtom kilometru naše rute, koja je imala tri uspinjanja. Slijedio je spust makadamom do Kraljevog groba, nekih 1200 metara.

Starohrvatska Slatska gora ili »gora gvozdena« (još jedno staro hrvatsko ime, a čuva se u nazivu mjesta Gvozd) u današnjem suvremenom hrvatskom jeziku značilo bi »gora šumovita«. Gora je poslije dobila ime Petrova gora po posljednjem narodnom kralju Petru Svačiću. Krajem jedanaestog stoljeća, 1097. godine, na tom prostoru sukobile su se mađarske čete ugarskog kralja Kolomana s vojskom posljednjeg kralja hrvatske krvi. U toj bitci kralj Petar Svačić bio je ranjen i ubrzo umire od zadobivenih rana. Legenda i narodno kazivanje govore da je kralj Petar Svačić pokopan na mjestu poznatom kao »Kraljev grob«.

Petar Svačić rodio se u gradu Kamičku na lijevoj obali rijeke Krke, nedaleko od Roškog slapa. Ruševina grada u kojem su se nekoć uzdizali njegovi dvori tamošnji ljudi i danas nazivaju Svačice. Kao kralj stolovao je u Kninu. U povodu 900. godišnjice njegove smrti na Visovačkoj brini, na vrhu kanjona rijeke Krke, postavljen je i 13. rujna 2002. otkriven brončani spomenik koji ga prikazuje u pozi ratnika sa štitom i mačem. Na Petrovoj gori je obilježeno mjesto zvano Kraljev grob koje je po narodnoj predaji njegovo počivalište. Svečano otkrivanje bilo je 15. svibnja 2006. godine.

Kralj Petar Svačić vladao je samo četiri godine (1093. – 1097.), ali je u tom kratkom razdoblju učinio mnogo: spriječio je uništenje hrvatske državnosti. Njegov prethodnik na prijestolju kralj Dmitar Zvonimir nije ostavio nasljednika, jer je njegov sin Radovan umro mlad. Njegova udovica, kraljica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava I. Arpadovića željela je da on preuzme hrvatsko prijestolje. Voljom većine hrvatskih velikaša na prijestolje dolazi Stjepan, Krešimirov nećak, posljednji izdanak kraljevske kuće Trpimirovića. Budući da nije bio u cvijetu mladosti, nakon samo dvije godine vladavine umire kao Stjepan II. Nakon njegove smrti izbili su neredi: Zvonimirova udovica Jelena i dio hrvatskog plemstva pokušali su ponovno na prijestolje dovesti Jeleninog brata Ladislava. No, i Ladislav umire a na njegovo mjesto dolazi Koloman, koji je odlučio osvojiti hrvatsko prijestolje.
Njegovi su poslanici došli pred hrvatski sabor. Bilo je određeno da se kralj Petar Svačić mora odreći hrvatskog prijestolja, te je na taj način Koloman postao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Prešavši Savu i Kupu u proljeće 1097. godine Koloman se uvjerio da svi Hrvati ne dijele isto mišljenje. Na Gvozdu mu se suprotstavio kralj Petar Svaćić, a Hrvati su se našli na dvije strane, jedni su se Kolomanu suprotstavljali, a drugi su mu pomagali. Porazom u tom boju i smrću samog kralja Petra Hrvati su izgubili svoju samostalnost sljedećih 900 godina.

Nakon napuštanja ovog povijesnog mjesta i polovine naše rute, krenuli smo na drugi uspon, kroz šumu, opet djelomično razrovanu prolaskom nekog šumarskog gusjeničara, sve do odvajanja udesno prema ostatcima starog samostana i najvišeg vrha Petrove gore, Velikog Petrovca.

Na vršnom dijelu Petrove gore, nalaze se ostaci pavlinskog samostana i crkve. Arheološki su djelomično istraženi 1988-1989. godine. Taj se samostan (i crkva) nekada zvao samostan Svetog Petra na Zlatu, kako se u doba njegovog osnivanja, oko 1303. godine zvao vrh, a moguće je i čitava Petrova gora pa i njezina bliža okolica. Postoji i mišljenje da su ga još ranije osnovali pripadnici kršćanskog reda templara.

Tu su gotovo stoljeće i pol u miru pustinjačkog života živjeli “bijeli fratri”. Položaj samostana na “krovu” gore bio je s(p)retno odabran i u odnosu na opskrbu vodom. U neposrednoj blizini izdašno je Strožansko vrelo. Samostan je prvi puta stradao od Turaka već 1455. godine, no djelomično je obnovljen i u njemu će redovnici živjeti još gotovo stotinu godina, sve do polovice 16. stoljeća, kada je posve napušten.

Na istom mjestu, nad ruševinama samostana, bio je u krajiško doba podignut čardak – granična stražarnica. Prvi čardak je sagradio u drugoj polovici 16. stoljeća – od preostale lađe samostanske crkve – vlasnik starog grada Steničnjaka, grof Franjo Nadasdy, za zaštitiu imanja od turske opasnosti. Od 1573. na tom su položaju stalne straže novog vlasnika Steničnjaka, zapovjednika krajiške vojske, a kasnije i tvrđave Karlovac, generala Ivana Auersperga. Straže se po izgradnji Karlovca, odnosno dovršenja Turnja 1584., sele uz most preko Korane. Ipak, potiskivanjem Turaka na istok, 1645. Petrovac iznova dobiva čardak, branjen ogradom od trupaca i jarkom. Obnovljen je 1717. godine, a napušten potkraj 18. stoljeća.

Bitke za prevlast nad Petrovcem i Petrovom gorom nastavile su se i u 20. stoljeću. Tijekom 2. svjetskog rata u Pišinom gaju radila je legendarna Središnja partizanska bolnica, koju su činile drvene kuće, ali i zemunice. U blzini je groblje gdje su pokapani borci poginuli u boju, ali i preminuli ranjenici. Bolnica tijekom rata nije otkrivena.

Nakon obilaska ovog vrijednog ostatka naše prošlosti, uputili smo na stotinjak metara udaljen, vjerojatno i stvarno, najviši vrh naše rute i samog Petrovca, dakle prvi veliki iz naslova, Veliki Petrovac (512 m/nm). Prije samog vrha, nalaze se putokazi prema Malom Velebitu i Muljavi, udaljenima sat, odnosno sat i pol hoda (da šumarija nije “preuredila” podlogu). Sam vrh Petrove gore ne pruža nikakav pogled, za razliku od obližnjeg spomenika i napuštenog telekomunikacijskog tornja, koji se znatno izdižu iznad krošanja stabala i pružaju odlične i daleke vidike. Označen je drvenim stupom.

Krenuli smo na naš drugi spust, ostavivši posljednjega, malog i velikog da bismo osvojili drugog velikog i malog u nizu, za što nam je trebalo sljedećih sat i pol. Odmah po napuštanju lokacije starog samostana, doživjeli smo i najuzbudljiviji i najljepši trenutak naše avanture. Naime, preplašivši se ljudskih bića, iz zaklona je iskočio i protutnjao pored nas na desetak metara, brzinom na kojoj bi mu pozavidjeli naši brdski trkači, a mislim da bi čak i Milan pokleknuo pri toj brzini, lijepi odrasli primjerak srndaća, nestavši ispod obližnje padine. Šuma je inače, brižnim djelovanjem šumarije, prilično razrjeđena i dobro je vidljivo sve unaokolo, i ovisi samo o reljefu i eventualnim uzbrdicama ili nizbrdicama. Tako smo sretni da smo vidjeli šumsko živo biće, nastavili djelom blatom, djelom asfaltnom cestom koja negdje vodi, do novog makadama, sa kojeg se odvajao put prema našim Velebitima.

Skrenuvši oštro udesno, nakon dobro označenog puta prema Malom Velebitu, u stvari nema nikakvog obilježja gdje je i koliko ima do istog, kada govorimo o Velikom Velebitu (464 m/nm), i prema GPS-u, to je bila jedna bukva na prokopanom šumskom putu. Vidljiva je na grnjim fotografijama, u srednjem redu, desno. Nastavili smo još desetak minuta, sa očekivanjem da će posljednji vrh na našoj ruti biti bolje označen, što je i bio slučaj, prije nego smo krenuli u polusatni strmi spust do odredišta rute, lovačkog doma.

Nakon spusta od nešto manje od 200 metara visinske razlike kroz lijepe stazice, još smrznute i osnježene, došli smo do udaljenog kraja posjeda oko samog planinarskog doma i omiljene discipline za kraj rute, preskakanja potoka. Srećom, prošlo je bez pranja blatnih La Sportivinih zimskih hodalica, a mogli smo ih baš i oprati, i slijedilo je laganih 300 metara do našeg CrossHiglandera, gdje smo se presvukli i otišli u već dobrano napunjeni lovački dom, na čijoj su terasi gladni planinari pohrlili nadoknaditi spaljene kalorije, pa nismo niti mi bili drugačiji…i vrijedilo je…preporučujem! Sve!

dnevnikjednogrunnera Prikaži sve

“If you want to run, run a mile. If you want to experience a different life, run a marathon.”

Emil Zatopek

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

<span>%d</span> blogeri kao ovaj: