Novi uspon iz serije nazvane “Nedjeljom na vašem brdu u gostima” se dogodio u subotu, jer mi je nedjelja radna, tako da je posjeta intrigantnom i, kasnije ćemo to shvatiti, relativno zahtjevnom Kalniku bila u subotu. Vrijeme prekrasno, idealno za provesti nekoliko sati u prirodi, kisika u izobilju, dobre volje još i više, ovoga puta sa najvećim ruksakom sa svom, djelom i nepotrebnom opremom, i sa našim hiking buddies, Danijelom i Gavinom. Krenuli smo na devedesetak kilometara daleku vožnju do sela Vukovec. Vukovec je naselje u Hrvatskoj u sastavu općine Svetog Petra Orehovca. Nalazi se u Koprivničko-križevačkoj županiji. Čitanjem napisa na portalu planinarenje.hr našao sam zanimljivu rutu sa polazištem upravo na tom mjestu, usponom do Planinarskog doma Kalnik na 480 m/nm, no ja sam isplanirao daleko opsežniji nastavak sjevernom rutom iza prvih zubiju do 5. zuba, usponom do 7. zuba i vrha Kalnika pod imenom Vranilac, 643 m/nm, a zatim spust preko polja i kroz šume do Puste Barbare i Malog Kalnika, na 460 m/nm i povratka u Vukovec. Krenimo redom.

Obreške kleti

Na putu prema Kalniku između naselja Vukovec i Hižanovec nalazi se jedan od najpoznatijih etnoloških lokaliteta u Hrvatskoj. U potkalničkom je kraju poznat pod imenom – Ilica. Riječ je o naselju vinogradarskih klijeti smještenih u niz ispod kojeg se na pitomim obroncima Kalničke gore nalaze vinogradi njihovih vlasnika. Naselje ovih nevelikih klijeti izgrađeno je uglavnom u XIX. stoljeću i prvoj polovici XX. stoljeća, iako neki vlasnici tvrde da su njihove klijeti starije od dvjesto godina. To bi značilo da su podignute još krajem XVIII. stoljeća. Prvih četrdesetak klijeti u nizu su napravljene od drva, uglavnom hrastovine i bukovine, a u izvornom su obliku bile su pokrivene raženom slamom.

Danas je, nažalost, slamu zamijenio salonit, crijep ili neki drugi suvremeni materijal pa su klijeti izgubile dio svoje izvorne vrijednosti. Na drvene klijeti nadovezuje se niz kamenih sa sličnim dimenzijama i u istoj funkciji kao i drvene. Glavna im je namjena bilo čuvanje vina i svega onoga što je potrebno za njegovu proizvodnju. U svakoj se klijeti tako nalazi po nekoliko lagva (bačvi), neki zapremine i 1000 litara, zatim preša za grožđe, pute (drvene posude u kojima se tek ubrano grožđe prenosilo do klijeti), kace, moštalka (rašljasto pomagalo kojim se gnječilo grožđe u kaci), grebljica (drveno strugalo kojim su se bačve čistile od taloga), itd. Tu se mogu naći i demižoni, boce, mali stol i pokoji tronožac za domaćina i njegove goste. Na kraju Ilice je, vrlo prikladno, kapelica Sv. Martina.

Početni uspon do prvog vidikovca

Odmah preko puta kapelice, sa sjeverne strane, krenuli smo lokalnim asfaltom uzbrdo, kada počinje i prvi ozbiljniji uspon. Bez većih prepreka, pogledom prema sjeveroistoku, pruža se pogled prema još dalekom TV tornju na Kalniku i zubima oko njega. Nakon prva dva kilometra, sa ceste prelazimo na livadu i čvrstu, travnatu podlogu i kreće i najstrmiji dio početnog uspona sa nekih 600-700 metara probijanja kroz ne baš očišćenu, no ipak markiranu stazu do šireg šumskog puta, koji vodi do otvorenog prolaza u bodljikavoj žici posjeda, koji prema tabli na ogradi pripada Eksploatacijskom polju tehničko-građevnog kamena Vojnovec. Ružno! Ovdje smo preko velike, umjetno raskrčene čistine napredovali stazom, koja je ucrtana u najdražoj mi aplikaciji Komoot, no u prirodi više ne postoji, jer je netko, za svoje potrebe sagradio cestu, raznjevši dio brda, vjerojatno do drugog kamenoloma. Nekako smo prešli sve te objekte i popeli se do velikog vidikovca, sa kojeg se pruža pogled čak do Papuka prema jugoistoku. Ovdje smo bili već na 3,5 kilometra od starta i na gotovo 500 m/nm.

Na ovom dijelu rute reljef se zaravnao i praktično nije bilo uspona do samog Planinarskog doma Kalnik, a redale su se lijepe livade i prorjeđena i održavana, ali i ne (još) ogoljena šuma graba i bukve uglavnom. Bilo je dosta tragova kiše od prethodnog dana, u vidu svježeg blata, no podnošljive količine. Zanimljivi su i ostatci nečije kuće ili manje utvrde, zajedno sa grobom, valjda vlasnika, kroz koje vodi sama staza, kao i ostatci građevina iz brončanog doba (3500 pr. Krista), koje nalazimo na putu do doma.

Planinarski dom Kalnik

Prije samog planinarskog doma, do kojeg se praktično treba spustiti, iako smo išli na uspon do Kalnika, naišli smo i na feratu, kojih ima nekoliko u okolici doma, gdje zainteresirani mogu vježbati penjanje s pomoću postavljenih sajli i naravno upotrebom određenih, adekvatnih kopči.

Za one koje me čitaju, a nisu sigurni što je to, i malo pojašnjenje: ferata (tal. [via] ferrata: željezni put), u planinarstvu, osigurani penjački put obično u Alpama i drugim planinama. Sastoji se najčešće od metalnih nožišta i klinova pričvršćenih za stijenu (klinčani put), čelične sajle za osiguranje koja se pruža uzduž puta, ljestava i mostova.^[1] Tipično je položena strmim terenom zbog čega ima vertikale, provjese, a veći dio puta čine željezna pomagala što služe za hvatanje i savladavanje planinarskog puta. Zavisno od zahtjevnosti najtežeg dijela puta, gradira se skalama od 5 do 6 stupnjeva.

Napokon, nakon nešto manje od 6 kilometara stigli smo do planinarskog doma. Planinarski dom Kalnik sagrađen je između vrha Vranilca i ruševina staroga grada Velikog Kalnika, na rubu velikih livada, malo iznad zidanog Kraljeva vrela. To je velik dom s dvije velike blagovaonice i kuhinjom u prizemlju te 11 spavaonica na katu. Dom nudi kompletnu restoransku uslugu, a osigurava je Ugostiteljstvo Prigorje iz Križevaca. Slijedila je zaslužena okrjepa tradicionalnim štrudlama i žutom, točenom tekućinom, ličkog podrjetla sa pogledom na prekrasne osunčane ostatke starog grada Velikog Kalnika. A to je povijest za posebno poglavlje, nađeno na stranicama općine Kalnik, u kojoj smo gostovali.

Veliki Kalnik

Najimpresivniji dio planine Kalnik je predjel ispod najvišeg vrha Vranilca gdje na gornjem dijelu kalničkog hrosta na površinu izbijaju  gole vapnenačke stijene iz razdoblja mezozoika. Tu se nalazi i kompleks starog grada Veliki Kalnik sa kojeg prema jugu i jugoistoku puca jedan od najljepših vidika na prigorski valoviti pejzaž. Pogled izletnika i danas plijene ostaci  kula što su srasli sa strmim stijenama sv. Kataline. To su iste one kule što su postale prva prepreka mongolskom pohodu 1241, njihovom osvajanju ovog dijela svijeta. «A kada pogled skrene niz obronke», kako je zapisao Kukuljević, «stoje od nepamtećih vremena razsejana sela kalničkih plemića, koji po hrvatskom običaju od preko šest sto godinah kao slobodni, nezavisni župljani, pod svojim osobitom kalničkim županom sami sobom upravljahu». Jedna stara legenda o kalničkim šljivarima potaknula je Šenou da napiše djelo «Šljivari», a Mayera da napiše svoj povijesni roman «Mongoli u Hrvatskoj». Povijest je zabilježila da su Mongoli došli pod Veliki Kalnik u jesen 1241. godine. Kako ga nisu mogli osvojiti na juriš, odlučili su da dugotrajnom opsadom izgladne branitelje, predvođene junačkim knezom Filipom Bebekom. Glad i stalni napadi sve su ih više iscrpljivali. U najkritičnijim trenucima dolazi do izražaja ovdašnja mudrost i hrabrost. Tako nastaje legenda, koja zbori ovako:

«U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima, primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivove grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem Belom IV. Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju, kralj Bela IV, završava legenda, proglasio je  žitelje kalničkog kraja – plemenitašima, koje su ubrzo njihovi zavodnici, osobito križevački purgeri, podrugljivo nazivali – plemićima – šljivarima».

I u poveljama kasnijih Belinih nasljednika, primjerice Stjepana II, Karla Roberta, Ludovika I, Matije Korvina, Sigismunda i drugih, pa i nekih drugih visokodostojanstvenika, potvrđuju se prava kalničkih sitnih plemića. Ta prava dobrim dijelom vlasnici grada Velikog Kalnika i gradski kastelani najčešće nisu poštivali, pa je bilo pravdanja i sukoba. U prilogu postojanja plemićkog statusa Kalničana govori  i njihov službeni naziv u jednoj povelji iz 1362. godine, u kojoj se oni nazivaju «universi nobiles lobbagyones Castri majoris Kemluk». Da se radilo o masovnoj podjeli plemičkih titula potvrđuje i jedna listina iz 1398. godine o popisu nekih imanja i međa u prigorju Kalnika, kod čijeg utvrđivanja je sudjelovalo oko stotinu kalničkih plemića.

Kako se doznaje iz starih dokumenata, ime Veliki Kalnik najprije se odnosilo na područje istoimene Veliko kalničke županije, dok se sam srednjovjekovni  grad (castrum) spominje pod tim imenom 1243. i 1264. godine i to u kraljevom vlasništvu. Od 14. stoljeća podno castruma razvija se i srednjovjekovno podgrađe ili subordium pod imenom Brezovica, od kojeg se do danas razvilo naselje Kalnik. U nizu zanimljivosti iz bogate povijesti Velikog Kalnika može se istaknuti podatak da je u tamnicama grada četiri godine tamničio bugarski kralj Strahimir Aleksandrović od 1365. do 1369. godine. Njega je zarobio kralj Ludovik I. S spomenutim kraljem u Kalnik je došlo i više članova njegove pratnje. Međutim kad se kralj Strašimir nakon uspostavljenog mira i svojeg puštanja na slobodu vraćao natrag u Vidin, neki Bugari iz pratnje nisu htjeli s njim, jer su se poženili i udomaćili podno Kalnika. U jednoj povlji iz 1609. spominje se i brezovečki sudac Stjepan Bugarin, da bi se ovo prezime zadržalo na području Kalnika i Kamešnice sve do danas. Krajem 14. stoljeća u Velikom Kalniku boravio je i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund (Žigmund) i njegova supruga Barbara Celjska, koja je bila opaka i u ovdašnjem puku ostala je poznata pod nazivom «Crna kraljica». Turci također nikad nisu osvojili Veliki Kalnik, iako su ga napadali krajem 16. i 17. stoljeća, a 1565. su kod obližnjeg Obreža doživjeli i jedan od značajnih poraza.

Brojni kaniji vlasnici Velikog Kalnika na stijenama dograđuju i pregrađuju utvrdu, tako da ona sadrži građevinske elemente od romanike, gotike do baroka. U 17. stoljeću ovdje su vlasnici utvrde i imanja Draškovići i Orehovečki, pa kasnije Keglevići, Patačići i na kraju Ožegovići. Nakon prestanka opasnosti od Turaka te pogotovo nove sigurnosno – gospodarske organizacije u 18. stoljeću, tvrđava Veliki Kalnik gubi svoje značenje, a život se seli u naselje Kalnik i dalje i dalje u pitomo kalničko prigorje. Današnji ostaci grada iz više se faza, a osobito se ističe visoka kvadratična kula, koja je svoj definitivni oblik dobila u 16. stoljeću s jastučnim ugaonim kamenjem, lijepo uklesanim u prozorima i spiralnim stubištem u unutrašnjosti. U istočnom dijelu grada sačuvani su temelji kapele, a u 17. stoljeću prizidan je i barokni dvor.

Uspon na Vranilac (643 m/nm)

Nakon sata povijesti valjalo je poći do samog vrha tjedna, Vranilca, do kojeg se može, ako ste za to voljni i sposobni, a pomaže i ako niste stariji od recimo 40 godina i u odličnoj ste kondiciji, preko takozvanih 7 zubi, što je vrlo zahtjevno i piše da je potrebno sat vremena. Mi smo odabrali realniji, manje, ali ne i nezahtjevan uspon pored 5. zuba, pa onda djelomično i četveronoške, uz 6. i 7. do samog platoa sa TV tornjem, kojeg smo vidjeli sa samog starta u selu Vukovec, i naravno, nasuprot tornju, samog vrha Vranilac, na 643 m/nm. Definitivno jedan od teže osvojenih vrhova u posljednje vrijeme, sa nesvjesnim i potrebnim nalaženjem alpinističkih vještina, gdje se koriste svi raspoloživi udovi i glumite male medvjediće. Pogled sa platoa između 7. zuba i TV tornja je spektaluran i potpuno zaslužen. Teško za opisati i prikazati na priloženim fotografijama. A nismo niti znali što nas još čeka pri početnom spustu prema drugom (dužem) dijelu naše rute.

Nakon divljenja pogledu i vjetrenju na djelomično neugodnom (s obzirom na oznojenost) sjevercu, uputili smo se preko zgodnog “putokaza” koji je ugrađen u stijenu kao ruža smjerova sa naslovne fotografije, na spust do ceste koju je nepoznati izvođač (nama nepoznat) napravio između svoja dva kamenoloma. Koliko se bilo teško popesti, čak i četveronoške do samog vrha, ovdje je trebalo još više vještine za spustiti se na sigurne šumske staze, koje su vodile na udaljena polja prema Ljuba vodi, sasvim pitomim makadamima na našem putu do udaljenog dijela rute i Malom Kalniku koji je čuvao tajnu jedne Barbare.

Ljuba Voda i makadami prema Malom Kalniku

Uspon od planinarskog doma do Vranilovca i spust “na sigurno” na uobičajene planinarske staze i makadame, te šumske puteve za izvlačenje drva, trajao je preko 90 minuta, što je nevjerojatno za nekih 2 i pol kilometra, i govori o zahtjevnosti ovog dijela rute. No, svi smo ostali neozlijeđeni, zdravi i još uvijek dobre volje, iako je iza nas bilo isto koliko i ispred nas, dakle prošli smo tek pola, a bili smo na nogama već preko 3 i pol sata. No, znali smo da je drugi dio znatno lakši i uglavnom u spuštanju, no…

Kiša prethodnog dana, lagani umor i bezbroj laganih uspona sa blatom nakupljenim na otežalim nogama, lagano su kopnili entuzijazam i nekako sam razmišljao da zaobiđemo uspon na Pustu Barbaru i Mali Kalnik, iako nam je ruta išla neposredno pored istih. No, nismo htjeli odustati bez prilaza novim, manjim nego na Velikom Kalniku, no ipak stijenama i okomitim liticama. Na kraju sam se sam popeo do nekog dijela prema Pustoj Barbari, sa tenisicama punim blata, koje su klizile preko mahovinom obraslog kamenja i shvatio sam da to baš nije vrijedno rizika. Dodatno otežanje je bilo već 5 sati u pokretu. Spustili smo se drugom stazom u podnožje nekoliko desetaka metara visoke, okomite stijene. No, priču ćemo ispričati.

Pusta Barbara i Mali Kalnik

Vrh Pusta Barbara (460 m) stjenoviti je djelomično pošumljeni greben na planini Kalnik: nalazi se sjeverno od sela Deklešanec na goloj strmoj stijeni, sa sjevera jače obraštenoj. U okolici vrha nalaze se ostaci Starog grada Mali Kalnik. Istočno od vrha je grebenski niz stijena prolazan ali klizak, tuda prolazi planinarska grebenska staza.

Vrh je ime dobio po Barbari Celjskoj ženi Žigmunda Luksemburškog, koja je prema legendi, često boravila u Velikom i Malom Kalniku. Njezin suprug je ratovao širom Europe pokušavajući se izboriti za krunu Svetog Rimskog Carstva. U međuvremenu je njegova usamljena žena pronašla utjehu s ljubavnikom Sigismundom Neuhäuselom, zapovjednikom utvrda Veliki i Mali Kalnik. Kada je Žigmund saznao za nevjeru svoje supruge, njezina je ljubavnika dao ubiti, a suprugu je zatvorio u dvorac Melnik u Češkoj, gdje je poslije nekog vremena i umrla. Navodno je nekad ispod utvrde, iako to nije u izravnoj vezi, postojala i kapelica posvećena Svetoj Barbari, a ta je kapelica u međuvremenu potpuno srušena.

Finale

Slijedila su posljednja tri kilometra spusta kroz opet djelom blatne puteve i malo zarasle šikane, no podnošljivo za ovu sredinu ožujka. Ako nitko ništa ne poduzme, bojim se da se tuda neće baš moći prolaziti u svibnju kada vegetacija uznapreduje. Sve više nam se iz vidika gubio Mali Kalnik sa Barbarom, TV toranj i kalnički zubi su ostali daleko iza nas prema istoku, a naš CrossHighlander i još jedna čaša/boca žute tekućine u lokalu pred kojim smo parkirali, činili su se kao sve bliža opcija. Tako je završila preko 15 kilometara duga ruta sa preko 600 metara uspona i ovoga puta dosta teškog silaska, nakon punih 6 sati hodanja, što je stavlja u rang sa prošlogodišnjim usponom na Bjelolasicu. Potpuni respekt!