Došao je red na novi u nizu izleta hiking u gostima. Gledajući nepresušan izvor informacija, knjigu koja mi stoji u stoliću u dnevnoj sobi Planinarski vodič po Hrvatskoj, autora Alana Čaplara, odlučio sam da odemo u Gorski Kotar, taj dragulj naše nam lijepe i da posjetimo nekoliko prekrasnig mjesta koje svaki ljubitelj prirode sigurno ima ili je imao na bucket listi (ili dramatičnije, lista mjesta koja morate vidjeti prije smrti). Od mnogih mjesta u Gorskom Kotaru, ima nekih koja još nismo posjetili, ili barem ne strukturirano i smišljeno sa obilaskom svega što spada u spomenutu listu. Jedno od takvih bisera je i mjesto Skrad i sve što se nalazi u bližoj okolici, uključujući: Zeleni vir, Vražji prolaz, Muževu hižicu, Skradinski vrh i vidikovce ispod istog. Tako smo, uz pristanak naših hiking buddies Danijele i Gavina da nam rade društvo, otišli skinuti sve to sa liste željenog. Išli smo jučer, u četvrtak, kada nismo očekivali sresti neku značajnu količinu izletnika i zaljubljenika u prirodu. Do Skrada možete doći ili starom državnom cestom prema moru, ili većim dijelom autoputom, gdje postoji izlaz za Skrad i opet, stižete u ovo mirno goransko mjesto za nekih 90 minuta lagane vožnje.

Skrad

Općina Skrad jedna je od manjih u Gorskomu kotaru: prostire se na samo 53,85 km2 i ima, prema popisu iz 2001. godine, ukupno 1333stanovnika. U njoj su 32 manja ili veća naselja i zaseoka, od toga u 7 danas više nema stanovnika. Raseljavanje stanovništva, poglavito mlađeg, u potrazi za zaposlenjem, životna je konstanta već više desetljeća ne samo u Općini Skrad nego i u cijelom Gorskom kotaru. A sustavno smanjivanje broja stanovnika u skradskoj općini potvrđuju i podaci utvrđeni popisom stanovništva 1991. godine. Tada je u ovoj općini bilo ukupno 1549 stanovnika.

Skrad, središnje općinsko naselje, danas ima ukupno 836 stanovnika. Smjestio se uz Lujzinsku cestu – staru, u novije doba moderniziranu cestu – i željezničku prugu, prometnice koje povezuju unutrašnjost Hrvatske s Rijekom preko Gorskoga kotara. Uz važne prirodne pogodnosti, i povoljan prometni položaj tijekom prošlih je razdoblja znatno i poticajno utjecao na razvitak Skrada.

Prvi jasni i pouzdani podatci o postojanju Skrada potječu iz 1694. godine. Novija istraživanja, međutim, dokazuju da je za današnje područje Skrada taj toponim upotrijebljen već 1641. godine, ali tada, po svoj prilici, naselja još nije bilo. Pouzdano se zna da je 12. lipnja 1694. godine osam kmetova dobilo od vlastelinstva, kojega je sjedište bilo u Brodu na Kupi, zemlju i osnovalo naselje.

U XVII. stoljeću, kad su u ove krajeve prestale provale turskih pljačkaških družina, život se počeo vraćati u razorena sela. Zrinski, koji su 1577. godine rodbinskim vezama preuzeli od Frankopana brodsko vlastelinstvo, počeli su svoje opustjele posjede oko Broda na Kupi naseljavati novim kmetovima. Povratnici su ovamo donijeli kajkavski dijalekt. Tako je istisnuto čakavsko narječje kojim se ovdje govorilo prije turskih provala. Kajkavskim dijalektom, tzv. goranskom kajkavštinom, i danas govore stanovnici ovoga kraja. Nastojanjima Zrinskih da obnove brodsko vlastelinstvo treba zahvaliti što je u XVII. stoljeću obnovljen i Skrad.

Znatno brži razvitak Skrada otpočeo je kada je kroz mjesto sagrađena Lujzinska cesta koja je povezala Karlovac s Rijekom. Gradnja te je ceste bila posljedicom sve većeg prometa i trgovine što su se odvijali između unutrašnjosti Hrvatske i Kvarnerskog primorja. Graditi su je počeli 1803. godine od Rijeke prema Karlovcu. Već 1809. bila je dovršena do Netretića blizu Karlovca. Nastavak radova prekinuo je rat u koji je Europu, pa tako i Austrijsku Carevinu, uvukao francuski car Napoleon I. Francuska je vojska zaposjela dio hrvatske do desne obale Save i Skrad se tako u jednomu kraćem razdoblju našao u Francuskom Carstvu kao dio Ilirskih provincija. U to razdoblje pada i dovršenje ceste do Karlovca. Učinili su to Francuzi jer je nova cesta s vojničkoga gledišta bila za njih silno važna. Prema Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi Lujzinska je cesta dobila ime. Francuzi su otišli 1813. godine, ali je ime ceste ostalo sve do danas. U novije je vrijeme opsežnije rekonstruirana i asfaltirana. Tako modernizirana predana je prometu 1954. godine.

Za razvitak Skrada ni jedan događaj do tada nije toliko značajan kao dovršenje Lujzinske ceste. Novom se cestom odvijao živ promet. Procjenjuje se da je njome dnevno prolazilo i do 1000 zaprežnih vozila. U prijevozništvo (kirijašenje) uključivalo se lokalno stanovništvo, a u Skradu je otvoreno prenoćište za putnike, sagrađene su staje i spremišta za stoku i vozila što su prometovala cesto. Po jednoj predaji, zbilo se to 1820. godine, ali je pouzdanije da se to dogodilo 1841. godine. Ta masivna zgrada, sagrađena u baroknom stilu, u kojoj je bila gostionica s prenoćištem, i danas postoji i pod zaštitom je Konzervatorskog zavoda u Rijeci kao jedna od vrijednih povijesnih građevina u Gorskomu kotaru. Postupno su se u Skradu otvarale gostionice i prenoćišta u pojedinima domaćinstvima. Skrađani su tako vrlo rano naučili poslovati sa strancima pa im ugošćavanje putnika nije od tada bilo strano.

Novi, važan poticaj za napredak Skrada zbio se 1873. godine kad je dovršena željeznička pruga, koja je također prošla kroz Skrad, povezavši unutrašnjost Hrvatske s Kvarnerskim primorjem i lukom Rijekom. Skrad se tada našao na dvjema prometnicama koje su, svaka na svoj način, obilježile život i razvitak i njegov i okolnih naselja tijekom XIX. i u XX. stoljeću.

Zeleni vir

Krenimo redom. Nakon parkiranja u centru Skrada, pored napuštenog trgovačkog centra, krenuli smo preko Lujzinske ceste i nastavili nekoliko stotina metara, kada nas je trasa vodila desno, pa preko željezničke pruge i onda vrlo brzo u šumarak pa šumu, stazom koja se vrlo brzo spuštala, uređenim serpentinama prema sve bučnijem prirodnom kotlu Vražjeg prolaza i nedalekog kanjona potoka Jasle i slapa potoka Curka i veličanstvenog špiljskog portala Zelenog vira. Do staze koja s jedne strane vodi prema impresivnom slapu i smaragdnom jezercu, a sa druge strane nastavlja lagano nizbrdo, pored struktura male hidroelekrane i planinarskog doma. Za prvi predivan prizor, trebalo nam je nekih tri kilometra spuštanja na blizu 400 m/nm, gdje se nalazi predivno djelo prirode.

Zeleni vir (345 m) je snažan izvor u dnu plitke spilje što se nalazi podno sedamdesetak metara visoke, živopisne slojevite stijene niz koju se, kao kakva bijela zavjesa, ruši potok obasipajući ulaz tisućama kapljica. Ime je dobio po smaragdno – zelenoj boji vode jezerca čiji se izvor u spilji i ne primjećuje. U početku drveće zaklanja vidik, ali nakon kraćeg hodanja ugledat ćete masivnu stijenu u čijem podnožju zjapi ogroman otvor špilje. Na samom ulazu dobrodošlicu će Vam poželjeti sedamdeset metara visok vodopad koji čini potočić što se s vrha slojevite obraslom mahovinom i niskim raslinjem obrušava u provaliju poput vodene zavjese. naći se u predvorju ogromnog špiljskog prostora školjkastog oblika promjera tridesetak metara i približno tolike visine. U najmračnijem djelu špilje izvire potok Curak, a izgradnjom uređaja za usmjeravanje vode u podzemni kanal i malom branom stvoreno je jezerce. Njegova smaragdno zelena boja ili vir očito su dali ime izletištu, koje je prozvano Zeleni vir. 70 metara visoki slap potoka Curka koji se ruši pred sami portal sa vodom iz špiljskog jezera tvori rječicu Iševnicu. Nakon nikada dovoljno vremena za divljenje ovim prirodnim fenomenima, nastavili smo laganom stazicom i stepenicama nizbrdo, uz strukturu male hidrocentrale, do sljedećeg predivnog jezerca i samog planinarskog doma Zeleni vir, koji se nalazi na proširenju gdje se spajaju spomenuta Iševnica i potok Jasle iz Vražjeg prolaza. Nasuprot doma je hidroelektrana “munjara” Zeleni vir, pokrenuta 1921. godine.

Hidroelektrana Zeleni vir

HE Zeleni vir protočna je, visokotlačna derivacijska hidroelektrana snage 1,7 MW koja koristi vode potoka Curak koji pripada slivu Kupe. Hidroelektrana se sastoji od zahvatne građevine, dovodnog kanala, vodne i zasunske komore, čeličnog tlačnog cjevovoda, strojarnice te odvodnog kanala. S proizvodnjom električne energije HE Zeleni vir započela je 1921. godine. Ukupna raspoloživa snaga je 1,7 MW instalirana u 2 agregata, od kojih se svaki sastoji od generatora koji je preko horizontalne osovine pogonjen sa Francis turbinom. Nazivna snaga po generatoru iznosi 0,9+0,8 MW. Ovom raspoloživom snagom godišnje se prosječno proizvede 7,39 GWh električne energije.

Vražji prolaz

Nakon kratke okrjepe, krenuli smo uz spomenuti potok Jasle. Put je jasno označen i ne treba Vam posebnih uputa. Prolaskom kroz simbolična vrata Vrajžeg prolaza laganim korakom nastavljate hodati čvrstom stazom uz potok Jasle. Staza je u početku blago položena, ali već nakon nekoliko koraka nailazite na prvi most preko potoka, a sutjeska kojom se krećete postaje sve uža. Kad ste prošli i drugi mostić, naići ćete na nekoliko stuba, a staza koja se blago penje nešto je uža i usječena u kamenu liticu. Lijevo i desno uzdižu se visoke stijene, a sutjeska je sve uža. Hodajući petnaestak minuta po toj stazi, osluškujući žubor vode i cvrkut ptica, odjednom će Vam se učinit da ste došli do kraja udoline. No kada ste stigli u neposrednu blizinu, iza jednog zavoja ugledat ćete nešto što će Vam zasigurno zaustaviti dah, a Vi ćete zastati u nevjerici i čuđenju jer ste se našli na ulazu u kamenu sutjesku koja nije bez razloga dobila naziv Vrajži prolaz. Mnogi ga smatraju jednim od najdivnijih predjela u našoj zemlji. Tu se kroz usku guduru, negdje jedva dva metra široku, među vrletnim stijenama visokim i stotinu metara, probija divlje šumeći gorski potok Jasle. Zapjenjena voda valja se preko kamenih pragova, vrtloži se i prska na sve strane. Milenijima je voda dubila kamenje i prokrčila sebi ovaj prolaz koji zapanjuje svojom snagom vodene stihije i divljinom vrletnih stijena. Na metalne nosače, usječene u živu stijenu, postavljani su mostići i stube kojima se prolazi. 

Vrajži prolaz koji je u prošlosti nazivan i Vrajža provalija, pjesnici su opisivali i kao Danteov put u pakao. Prvi je put otvoren za javnost 1934. godine, a prije toga bio je meta planinara koji su njime prolazili penjanjem uz pomoć klinova i drugog planinarskog pribora. Od osnutka do danas doživio je mnogo rekonstrukcija i preuređenja u interesu sigurnosti posjetitelja.

Na izlasku iz kanjona Vrajžeg prolaza nakon što ste prošli sve mostiće, stube i dio staze u tvrdoj stijeni, doći ćete na mali proplanak gdje ima više svjetla i prostora. Tu je i malo sklonište, natkriveni prostor gdje se izletnici mogu skloniti za lošeg vremena. Kratko ćete se odmoriti, razgledati okolicu pa ćete zasigurno poviše potoka Jasle, koji tuda protječe, zapaziti taman otvor u stijeni do kojega vodi uska staza.

Muževa hiža

Taj taman otvor u stijeni ulaz je u špilju zvanu Muževa hižica. Stazom i improviziranim drvenim stubama lako ćete doći do ulaza u podzemni svijet što u Vama zasigurno stvara posebno uzbuđenje jer ne događa se često da zavirite u mračnu utrobu zemlje. No da biste se upustili i u tu avanturu, morate pripremiti prijenosne svjetiljke ili baklje. Bez priručne rasvjete nemoguće je duble ući u tu špilju koja je duga približno 200 metara. Na njezinom je kraju dvorana s malim jezercem. U tom je jezercu dr. Langhoffer pronašao čovječju ribicu, rijedak primjerak naše faune. U špilji ima i nešto stalaktita i stalagmita. Poželjno je ponijeti i nešto toplije odjeće jer je temperatura u špilji oko 8 stupnjeva.

Ova je špilja davno otkrivena, a prema narodnoj predaji tu se za vrijeme turskih provala sklonio dio stanovništva ovog kraja. Prema povijesnim podacima, najpogibeljnije bile su 1528., 1778., 1585. godina kad su turske čete opljačkale ove krajeve, Dio stanovništva odveli su u ropstvo, jedan dio prebjegao je preko kupe u Kranjsku, a dio se posakrivao po šumama i špiljama, Na čelu grupe ljudi bio je ‘muž’ – muškarac pa je tako i nastao naziv špilje Muževa hižica.

Uspon: vidikovac Perić i Kavranova stijena

Napustivši ove prirodne ljepote, u grotlu kanjona gorskih potoka, započeli smo relativno naporan uspon prema Skradu, kružnom rutu, ovoga puta kroz šumu starih bukovih stabala i relativno sparni zrak (kasnije smo shvatili da je bilo 25 C). Izmjenjivala su se srušena stoljetna stabla, prostrane stazice, promatralište za ptice, sve do izlaska na neke šumske puteve, koje bismo nekada mogli posjetiti u biciklističkoj verziji i pruga. Došli smo do pruge, nekih kilometar dalje nego što smo je prešli u silasku. Uz glavnu zgradu željezničke postaje Skrad došli smo do Lujzinske ceste i jed(i)nog otvorenog bara sa terasom. Bilo je vrijeme za presvlačenje u kratke rukave i jednu bocu hladne, okrepljujuće žute tekućine, prije uspona prema vrhu, ali po odluci većine, ne i do vrha, već do najzanimljivijeg djela uspona, dva vidikovca, vidikovca Perić, te Kavranove stijene.

Na samom početku uspona, prvo na što naiđete je spomenik palim borcima NOB-a, iznad kojeg se nalazi lijepa, uređena mjesna crkva, crkva Sv. Ante Padovanskog. Mjesna crkva svetog Antuna Padovanskog izgrađena je 1694. godine nakon što su tadašnji stanovnici od brodskog vlastelinstva dobili obližnje posjede te na njima izgradili današnju crkvu. Prolaskom pored crkve, markirani put i table vas vode kroz dvorišta i uličice gornjeg djela mjesta i ubrzo dolazite do jedne od tabli koja vas upućuje da je na 2 minute hoda izvor rijeke Dobre. Dobra je hrvatska rijeka ponornica. Izvire iz dva izvora: kod Bukova vrha i kod Skrada (selo Gornja Dobra kraj stare ceste Zagreb – Rijeka). Duljine je 107,9 km. Od izvora do Đulinog ponora u Ogulinu, ima naziv Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra, te duljinu od 51,2 kilometra. Zanimljivo je, što se vidi na napisu iznad izvora, da napominju da voda nije za piće??

Polagano se asfaltirane uličice pretvaraju u šumske puteve i uz prilično pitomu i pristupačnu šumu, prolazimo pored prvog vidikovca, Kavranove stijene, kojoj ćemo se Gavin i ja vratiti, a svi zajedno nastavljamo uspon na nekih 840 m/nm, što je bio i naš top jučer, s obzirom da smo odlučili da ne idemo do samog Skradinskog vrha na 1043 m/nm. Nakon gotovo 4 i pol sata od polaska prema donjim ljepotama skradskog kraja, stigli smo do predivnog, čistog proplanka sa liticom na kraju i masivnim stolom i klupama da se planinar namjernik može odmoriti, sjesti i diviti pogledu. Pogled se pruža skroz do Slovenskih Alpa, na lijevu stranu se vidi Snježnik, u zaleđu Rijeke, a na desnu stranu i bliže slovenske planine i zanimljiv vrh Kuželjska stena. Također smo prodiskutirali gdje smo sve prošli u prva četiri sata, jer je sve vidljivo kao na dlanu.

Nakon kraćeg zadržavanja, okrjepe, trošenja nešto megabajta naših kamera, odlučili smo se vratiti dolje drugim putem, Komoot je sugerirao kružnu stazu, no na terenu je stanje nešto drugačije i nema markacija ili su izblijedile, a šuma nije očišćena i nema tragova prolaska ljudi, barem ne u skorije vrijeme. Tako da smo uskoro, nakon prolaska nogometnog igrališta na najvišoj nadmorskoj visini na kojoj sam uživo vidio isto, krenuli šumskim putem dolje, pa asfaltom, no Gavin i ja smo odlučili pogledati Kavranovu stijenu (800 m/nm), koja se vodi kao još jedan vidikovac, nažalost, također napušten i neodržavan, kao i staza koju smo otkrili, jer je opisana u Čaplarovoj knjizi. Čak sam našao i staru, odbačenu tablu koja usmjerava put neosvojenog Skradskog vrha.

Brzim spustom pored izvora Dobre, crkve Sv. Ante Padovanskog i spomenika NOB-a, došli smo do naše, ovoga puta, cestovne krstarice A7 i uputili se do obližnjeg pitomog mjesta Bosiljeva, u ulici Bosanci, gdje se nalazi lijepi obiteljski restoran, koji je radio i nudio svježe proizvode sa ražnja. I to je valjalo!

Do sljedeće prigode, ovoga puta prošli smo gotovo 12 kilometara sa oko 700 metara uspona, ali i vrlo zahtjevnog spusta ovoga puta.