Svi znamo za Trakošćan u Zagorju – isprva utvrdu iz 13. stoljeća nazvanu Zmajevom stijenom, a koja je tijekom stoljeća izrasla u bajkoviti dvorac. On i okolno naselje spadaju pod 25 naselja općine Bednja. Općine koja dijeli naziv s najdužom rijekom izvora i ušća u Hrvatskoj. Općine u kojoj je zimi hladnije nego u Gorskom kotaru i Lici, te čiji govor svi rado slušaju, iako ga rijetko tko razumije. Baš tamo je bilo naše današnje polazište, nešto sjevernije od Zmajeve stijene, u zaseoku Meljan.

Cilj našeg pohoda je bilo obići oba planinarska doma na Ravnoj gori i naravno vrh iste, iako je ravna, i pokazat će se, teško je odrediti baš najviši vrh takve ravnine, ali je lakše isti promašiti ako ne pročitate sve potrebno prije polaska. Inače nam je, uz dužno poštovanje ovoj vrlo zanimljivoj i najsjevernijoj planini Hrvatskog Zagorja, plan bio malo se opustiti nakon Velebita od prošlog tjedna, ili točnije od prije pet dana.

Ravna gora smjestila se u gornjem porječju rijeke Bednje i smatra se posljednjim ogrankom Alpa. Omiljeno je izletište rekreativaca te se ovdje možete odlučiti na planinarenje kao mi, paragliding ili alpinističko penjanje po stijenama Velike pećine. A zahvaljujući planinarskim domovima, možete ovdje ostati i cijeli vikend. Gore postoje dva uzletišta za paraglajdere te se Ravna gora smatra najatraktivnijom lokacijom za slobodno jedrenje u ovom djelu Hrvatske. Vidikovac na vrhu (na koji smo uputili jedne ljude iz Osijeka, ali ne i sebe) pruža prekrasan pogled na dvorac Trakošćan prema kojem vas vode pješačke staze.

Prema Bednji i Trakošćanu, a ponad cvetlinske kotline, ova gora ima gotovo alpski oblik, zahvaljujući atraktivnim stijenama poznatima kao Velike pećine (ili u narodu zvane Švecova pećina). One se redaju jedna iza druge u šest redova i uzdižu na visinu od kojih stotinu metara, a njima vode staze za alpsko penjanje. Prema zapisima iz 1834. godine, pećina Sveciana se zapalila te gorjela 14 dana, rigajući vatru po planini i stvarajući izbačaje ognja. Otad, Velike pećine izazivaju pozornost i strahopoštovanje ljudi u njihovom podnožju.

Dakle, krenuli smo iz zaseoka Meljan, jednim od mogućih prilaza ovim ograncima Alpa, koje smo vidjeli već dva kilometra dalje. S obzirom na moju filozofiju stvaranja kružnih staza i ovdje sam vođen logikom odlučio da idemo gore zapadnim i južnim obrocima, prebacimo se prema sjeveru i istoku i vratimo prema jugu, što je i vidljivo iz naše odrađene trase na gornjoj mapi. Preporuka sa stranica Hrvatskog planinarskog saveza su: “Najljepši je prilaz od Trakošćana koji je i sam atraktivna izletnička točka. Postoji više varijanti puta pa se jednostavno može izvesti kružni izlet, s usponom jednim, a silazom drugim putom.”

Kao što rekoh, i moja filozofija planinarenja. Odavde postoji nekoliko varijanti puta prema vršnom dijelu Ravne gore. Lijevo put vodi prema Paskovoj kleti, zaselku Šveci i Velikim pećinama (postoji varijanta uspona klinčanim putom, ali i lakši šumski put od Paskove kleti), a desno najkraća varijanta preko Meljana. Mi smo odabrali put gore pored Paskove kleti, pa do Planinarske kuće Pusti duh, zatim skroz do lažnog vrha Ravne gore, udaljenog 2 kilometra od Pustog duha, povratno do Filićeva doma i onda strmo dolje do Meljana.

Kod Paskove kleti je počela kiša, i procijenili smo da će kratko potrajati, tako da smo poslušali poruku na klupi i pečinili si. Oko 10″ od križanja u Kotarščaku je kod Paskove kleti raskrižje gdje desno odlazi planinarska staza kroz zaselak Paski do planinarske kuće Pusti duh, a lijevo nastavlja široki put izohipsom prema zaselku Šveci iznad Cvetlina. Nakon uspona od nekih 15-20 minuta izašli smo na greben, u biti put po hrptu gore. Od mjesta gdje markacija izlazi na greben 3″ lijevo je planinarska kuća Pusti duh, a 5″ desno kapela Sveta Tri Kralja i još 5″ dalje Filićev dom (PD Ravna gora Varaždin). Mi smo (s)krenuli lijevo.

Planinarska kuća Pusti duh nalazi se u predjelu lijepe borove šume, 500 metara sjeverozapadno od vrha na kojemu je razgledna piramida. Nalazi se na 672 mnv. To je romantična zidana prizemnica uređena u lovačkom stilu. Ova lijepa građevina sa prekrasnom okućnicom, prema informacijama na stranicama Planinarskog saveza Hrvatske, počet će raditi vikendima od 1.3. do 31.10. Došli smo nekoliko dana prerano, no vrijeme je bilo izmišljeno lijepo i sunčano i nije nam nedostajalo nikakvo društvo, a pogled je spektakularan. Uhvatio sam prave Alpe u daljini sa novom kamerom svog S22 Ultra (korišeno 30x povećanje). Tu smo predahnuli nakon sat vremena hodanja, prevaljenih dva kilometra i popetih oko 300 metara.

Brzo smo se vratili do tri minute udaljenog razkrižja, gdje je sada moglo ravno do piramide za pet minuta (koju nećemo nikako vidjeti), nego smo skrenuli lijevo prema nizbrdici do ceste koja iz sela Kamenice vodi do oba doma, piramide i crkvice. Spuštali smo se nekih petnaestak minuta, sišli ispod 550 metara nad morem, da bismo lijevo od dobrog makadama kojim ćemo se sat kasnije spuštati, krenuli naš uspon prema našem vrhu Ravne gore. Sve markacije su tako i pisale: “vrh Ravna gora”, ali se ispostavilo da je to samo njegovo ime, ime vrha, ne i vrh gore?!

Naime, malkice prekasno, navečer kada sam pripremao ovaj tekst, pročitao sam o našoj zabludi: “Ravna gora je najsjevernija i uz Kalnik najzanimljivija planina Hrvatskog zagorja. KT HPO-a na Ravnoj gori je razgledna piramida na vrhu Ravne gore (694 m), u neposrednoj blizini crkve Sveta tri kralja. Piramida je visoka 11 metara. Zanimljivo je da se na šumovitom grebenu u si. dijelu Ravne gore postoji vršak visok 686 m koji se pod imenom »vrh Ravne gore« nalazi u planinarskoj obilaznici “Najviši vrhovi hrvatskih županija”, premda taj vrh nije najviši vrh Ravne gore niti najviši vrh Varaždinske županije. Zabuna je nastala jer u nekim zemljovidima nije označen najviši vrh Ravne gore (na kojemu se nalazi razgledna piramida) već kota 680, koja se odnosi na nadmorsku visinu na kojoj se nalazi crkva Sveta Tri Kralja.” Barem nismo jedini! No, ne žalimo, jer nama je cilj provesti vrijeme na zraku, u prirodi i napraviti pri tome nešto kilometara. Da smo znali za pravi vrh, vjerojatno bismo popeli barem 200 metara manje i prešli nekih 4 kilometra kraće danas, a to nije bio cilj.

Na ovom lijepom dijelu naše rute i usponu do 686 metara visokog vrha sa imenom vrh Ravna gora, imali smo predivne vidike prema zapadu i sjeverozapadu, pa osim već spomenutih udaljenih Alpa i Triglava, moja kamera otkriva Ptuj i Ptujsko jezero kao na dlanu. Nastavili smo se ravnati kroz lijepu šumu, većim dijelom crnogorice, do odvajanja prema samom vršku, koji se nalazi u šumarku da ne pruža niti neki vidik osim što je lažnjak kao vrh. No, dosegli smo ga, popeli se, spustili natrag do šumske staze i neće nas više vidjeti. Na putu prema dolje, širokim i održavanim makadamom, prošli smo pored predivne šumske brvnare, vjerojatno odmorišta, ispod koje je pucao pogled na pravi vrh Ravne gore, crkvicu i oba doma, jer se sve nalazi unutar jednog kilometra.

Nakon spusta na već poznato raskrižje makadama, na 550 mnv, ovoga puta smo skrenuli lijevo, pa se počeli penjati dobrom cestom, sjevernom stranom padine prema istoku i kilometar i pol udaljenom Planinarskom domu Filićev dom. Znali smo da dom radi samo vikendom, no tamo je bio lijep plato sa klupama i mjesto za odmor nakon tri sata hodanja i skupnjenih preko 600 metara uspona u nekih 7,5 kilometara. Ostao je samo spust strmom stazom do Meljana.

Planinarski dom Filićev dom stoji na glavnom grebenu Ravne gore, oko 500 m istočno od vrha s piramidom. Prije je nosio nazive »Anka Ivić« i Ravna gora, a popularno se naziva još i Veliki dom. U prizemlju je velika blagovaonica sa 80 mjesta, na katu je 12 soba i na mansardi 6 soba. Dom je pogodan za smještaj velikih skupina te za škole i tečaje. Ova građevina na 660 mnv je bila divno osvježenje! S obzirom da su škole na nekom raspustu ovaj tjedan, jedna grupa lokalnih izviđača je sa domarom Srećkom dogovorila boravak i svi su tamo kroz tjedan, što znači da je dom bio otvoren! Velebitsko pivo mi je leglo kao budali šamar, a valjda smo zato i “zaboravili” obići pravi vrh udaljen samo pet minuta, već smo krenuli ravno nizbrdo dolje!

Spustom djelomično dosta strmim i kamenitim obroncima Alpa, gdje smo čak sreli i posebnu vrstu patuljastog zagorskog nosoroga, spustili smo se u Meljane, gjde nam je preostalo još oko kilometar do našeg crossover hihglandera sa kojim idemo na sve outdoor aktivnosti, bilo na planinarenja ili na skore biciklističke rute lijepom našom, ali i Slovenijom (nakon dvije godine!), gdje idemo na cikloturistički odmor krajem ožujka.

Došavši do auta, mislili smo rutinski otići do bistroa podno dvorca Trakošćan na neku brzu okrjepu, s obzirom da smo doručkovali još u 8:30 jutros, no na naše razočarenje, informacija sa Google Maps-a o radnom vremenu istog je bila netočna, točnije nema radnog vremena, jer radila je samo suvenirnica, ne i bistro! Vratili smo se ponovno do Bednje i krenuli do dvadesetak kilometara udaljene Krapine, koja nam je ionako bila usput i posjetili lokalnu pizzeriju Picikato, u samom centru Krapine. Za svaku preporuku i kvaliteta i cijene. Nakon cijelog dana u prirodi, oko 18 sati smo stigli u naš Samobor.

Čitajte nas i dalje…