Prije svega, iz poštovanja prema ovako veličanstvenoj planini, nekoliko riječi o Velebitu. Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1757 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m). Naš plan, s obzirom na planirani smještaj u Baškim Oštarijama, bio je načeti, ali samo načeti, Srednji Velebit: počinje na prijevoju Veliki Alan iznad primorskog naselja Jablanac, a završava na prijevoju Oštarijska vrata preko kojeg vodi cesta Karlobag – Gospić. Dužine je oko 24 km, a najveće širine do 20 km.
Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a Sjeverni Velebit i Paklenica su proglašeni nacionalnim parkovima. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi.
Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.
Naš plan za uhvaćena dva dana koja sam imao u rasporedu kao slobodno, bilo je odraditi dvije rute sa ukupno dvadesetak kilometara u dva dana, jednu počevši od našeg smještaja u Hostelu Baške Oštarije, a drugu, malo ozbiljniju startati na Premužićevoj stazi, sa dva-tri vrha preko 1000 metara nad morem, kako smo već krenuli ove godine. Idemo redom!
Dan prvi, četvrtak, 17.2.2022.; u oblaku
Terezijana – Debela Kosa (972mnv) – Kubus – Basača (1089mnv) – Prpa – Kubus preko livada – Terezijana – Baške Oštarije
Na 926 metara nadmorske visine, na jednoj od najljepših planina, smjestile su se Baške Oštarije, mjesto neodoljive ljepote i svježeg zraka u kojem se spajaju mediteranska i kontinentalna klima. Baške Oštarije nalaze se dvadesetak kilometara od Karlobaga s jedne strane i gotovo isto toliko od Gospića s druge strane. Nažalost, nema direktnih autobusnih linija ni vlaka do Baških Oštarija. Ako nemate auto, možete autobusom ili vlakom do Gospića, no najjednostavnije je autom, lijepom, dobrom državnom cestom D25.
Ovdje postoji rekreacijski centar. U svojoj ponudi imaju razne rekreativne programe, a neće vas razočarati svojom gastronomskom ponudom. Odlično je to što svoju hranu uzgajaju i proizvode na vlastitom imanju. Osobito je zanimljiva sirana otvorena prije neke četiri godine (vratit ćemo se na to kasnije). Posebno su nas zainteresirali zanimljivim i ne tako skupim smještajem u hostelu. Noćenje po osobi je 75kn plus boravišna pristojba.
Danas smo, moja supruga Tatjana i ja, planirali nešto kraću rutu nego sutra, no dolaskom ovdje, na nekih 4 stupnja C, u oblaku i sa vjetrom od 25-30 km/h odlučili smo prošetati do Kubusa (927 mnv), Terezijanom (cesta koja je u 18. stoljeću zavijugala preko velebitskih prijevoja kako bi trgovcima približila priobalje i unutrašnjost. Svoje ime cesta duguje majci cara Josipa II., koji ju je dao sagraditi – Mariji Tereziji), preko Debele Kose (972 mnv) pa onda vidjeli šta i (k)ako dalje. Trebalo nam je oko sat vremena do prekrasnog vidikovca sa kojeg se danas vidio samo oblak, u kojem smo bilo cijelo vrijeme. No, ne ide se svaki dan na Velebit.
Malo o Kubusu:
Spomenik gradnji ceste Karlobag – Gospić preko Velebita, kocka (Kubus, Ura) na četiri kugle, nalazi se na Oštarijskom sedlu ili Starim vratima, nadmorske visine 927 m s kojeg se pruža pogled na Karlobag, otok Pag i cijeli Velebitski kanal (no ne i ako ste u oblaku kao mi toga dana). Kocka je postavljena u vrijeme gradnje ceste od Gospića do Karlobaga (1844. – 1850.), točnije 1846. Do Kocke vode 33 stepenice. S jedne strane Kocke nalazi se natpis Ferdinandus I. Austrijski imperator MDCCCXLVI. Druga strana : „Der kulminations punchtdes neuen Carlobagenen Strassen zuges an der Sudlichen Grenzedes Velebit Gebirges bei Stara vrata ist uber der Adriatischen Meeres flasche Wiener fur erhaben“. CCXLVI.
Malo smo odmorili i ipak odlučili nastaviti planiranom rutom barem do prvog vrha (osim već osvojene Debele Kose), no posljednjih tjedana redom idemo preko 1000 mnv, pa je i danas bio takav cilj, Basača na 1089 mnv. Ne baš lagan uspon gdje na nekih 900 metara trebate savladati uspon od 172 metra (iako je to “šetnjica” nakon Velikog Konja i Ivanščice prije 12 dana). Uglavnom, došli smo sa južne strane i neposredno prije vrha izbili na makadam, kojim valjda neki “planinare” do Basače?!
Basača s nadmorskom visinom (1089 m), je vrh u Baškim Oštarijama koji se izdiže iznad Prpić polja. S njega se pružaju lijepi vidici na more i otoke, na vrhove srednjeg i južnog Velebita. Vrh je kamenita široka zaravan pošarana busenjima trave. Do njega dolazi široka makadamska cesta koja vodi od planinarskog doma Prpa. Na vrhu se nalazi raskrižje putova sa smjerokazom. Ovaj vrh poznat je letalište za paragliderom.
No, ne i danas, jer smo i dalje bili u oblaku. Spustili smo se makadamom pored spomenutog privatnog Planinarskog doma Prpa, koji je djelovao malo napušteno. Opet smo došli do Kubusa, ovog puta sa sjevera.
Dom je zapravo skupina bungalova koji imaju svoje ime (npr. Basača, Visočica, Kiza…), a koje je na rubu oštarijskog polja podigao i uredio Vlado Prpić iz HPD-a “Prpa”. Opremljeni su i uređeni u planinskom stilu, stalno su otvoreni i pružaju mogućnost noćenja. Jedan je bungalov uređen kao kapelica Gospe od Velebita. Dom Prpa, smješten na razmeđi srednjeg i južnog Velebita, idealno je polazište za brojne atraktivne planinarske ture. Dom je sjedište istoimene planinarske udruge “Prpa” utemeljene 2001. godine u Baškim Oštarijama, na 750. obljetnicu povijesnog grada Karlobaga, kome općinski i pripada. Aktivno se bavi popularizacijom planinarstva i ekologije, zaštitom prirode, te očuvanjem kulturno povijesne i etnološke baštine. Cilj udruge je da hrvatsko planinarstvo dosegne zasluženi ugled i da dolazak u prirodu postane bar djelić kulturnog života hrvatskog čovjeka. “Prpa” nije samo planinarska udruga već i udruga domoljuba i istinskih prijatelja. “Prpa” je jedna velika obitelj ponosna na svoj Velebit.
Od tuda smo Terezijanom, ispod Debele Kose došli do križanja puteva i za svega petnaestak minuta bili u hostelu, gdje smo se nagradili kasnim ručkom, kiseli kupus, krumpir i domaće kobasice, uz Velebitsko pivo. I onda, da se sve to ne primi, lagano na kavicu na rivu u Karlobagu, koja je u izgradnji.
Lijep i sadržajan dan, od oblaka do nestvarne bonace u maloj luci na 0 visine nad tim istim morem.
Sutra krećemo sa hodnjom od Ravnog Dabra na komadu Premužićeve staze, prema Visibabi…
Dan drugi, petak, 18.2.2022.; na suncu
Ne pretjerano rano ujutro, nakon oporavka u vrlo urednoj sobi hostela, na toplom, sa odličnim grijanjem tijekom cijelog tjedna, što je razlika od domova koji rade samo vikendom, sišli smo na doručak za šampione (naravno jaja sa šunkom i sirom) i kavu prije polaska na polazišnu točku naše današnje rute, nekih 15 kilometara udaljenu Dabarsku Kosu. Dan je osvanuo, kao što je i pisalo u vremenskim prognozama, koje svaki ozbiljan planinar mora pratiti, sunčan, sa prognozom do 9-10 stupnjeva Celzijusa (kasnije, iza podneva) i sa vjetrom normalnim za ove visine na tisuću plus metara i Velebit.
Iz Baških Oštarija smo krenuli, sada već poznatom cestom koja spaja Gospić i Karlobag (D25), ugodnim okukama nizbrdo, pored Kubusa, sve do Sušnja Cesaričkog, na kraju joeg se odvaja cesta prema Ledeniku Cesaričkom i Ravnom Dabru, baš kod Hostela Čelina, koji dobro izgleda, no nismo našli vremena obići isti. Tu se nakon spuštanja od 100-150 metara, cesta ponovno počinje penjati do Dabarske Kose na 943 mnv. Pazite da držite cijelo vrijeme lijevu stranu ceste uzbrdo, jer ima dosta odronjenog kamenja po cijeloj desnoj traci. Nakon nekoliko kilometra izbijamo na zaravan, kojom prolazi Premužićeva staza (o njoj ćemo kasnije), ali i poznata ruta Via Adriatica, kojom ćemo mi ići kompletan današnji uspon prema Budakovom Brdu (ali ne i na njega, što ćemo PAMETNO odlučiti kasnije). To je izrazito sedlo gdje uzdužna cesta Šušanj-Bačić duliba-Kugina kuća-Štirovača prelazi s primorske padine u unutrašnjost Velebita, i prestaje asfalt. Tu smo, nakon oblačenja naših kvalitetnih La Sportiva gojzerica za teže terene i snijeg, popričali sa dva lokalna momka i jednom prekrasnom osmogodišnjom mješankom dobermana i nečeg lovačkog.
Promovirali smo i stranicu koju sam ljetos vodio https://svijetlastranaplanine.com/.
Dakle, cijelo vrijeme, sve do planiranog Budakovog Brda, preko Visibabe i Prikinutog Brda, ruta nam se poklapala sa rutom Via Adriatice, ali i Premužićeve staze, kojom smo išli prema sjeverozapadu prvi kilometar. Via Adriatica Trail je prva staza dizajnirana na ovakav način kao long distance trail u lijepoj našoj. Prostire se od Istre (Rt Kamnenjak) do Dubrovnika, na 1100 kilometara. Trasirali su je zaljubljenici u prirodu iz Planinarskog društva Aktiv Natura.
Staza povezuje naše najatraktivnije planinske masive, vrhove i predjele, od Istre, pa hrvatskim gorskim pragom, Velebitom, Dinarom, Svilajom, Kozjakom, Mosorom, Omiškom Dinarom, Biokovom, Pelješcem skroz do Sniježnice kod Dubrovnika, uz pogled na more i otoke gdje god je to moguće, a da se zadržava u visini planinskog pojasa. Staza je kombinacija postojećih označenih planinarskih staza, postojećih neoznačenih staza, šumskih puteva i makadama. Tamo gdje nije bilo drugog izbora, hoda se po lokalnim asfaltiranim cestama, ali uz minimalnu prometnu frekvenciju. Ljudi su stvarno napravili odličan posao, jer se mi nismo niti jednog trenutka osjećali izgubljeno (nismo nikada :-)), bez obzira ako ste na klasičnom markiranom planinskom putu, ili baš njihovom označenim plavim i bijelim VA.
Vratimo se našoj ruti. Nakon laganog uspinjanja Premužićevom, došli smo do odvajanja za Visibabu, gdje je pisalo da ima 30 minuta do vrha koji se izdiže 1160 metara nad morem. Odmah vam je jasno da će biti oštro, na dijelove alpinistički, i trebaju vam obje ruke i noge, i topla preporuka obavezno rukavice, s obzirom na potrebu hvatanja kamenja rukama. Ipak se nalazite u gostima u staništima nekih drugih domaćina, koji srećom u ovo doba godine spavaju, barem smo se nadali cijelo vrijeme.
Svakih nekoliko desetaka metara uspona, kada uhvatite dah, osvrnete se i već se nagrađuje svaki metar koji ste popeli u danu koji smo zaslužili, jer pogled puca na Pag, Kornate, Lošinj, Ilovik, Maun, Olib, Silbu, Ist, Molat, pa sve do Ancone i udaljenih vrhova Nacionalnog parka Monti Sibilini i Parka prirode Golla della Rossa e di Frasassi, koji bi se još i bolje vidjeli da smo bili nakon bure, kada je sve kristalno čisto.
Nakon sat vremena od napuštanja našeg crosshighlandera, kilometra šetnje laganom uzbrdicom po Premužićevoj slijedilo je odvajanje na nešto zahtjevniji kilometar (pokazat će se i tehnički najzahtjevniji uspon cijele rute) uspona do 1160 metara nad morem visoke Visibabe. Visibaba je neupadljiv vrh nad Ravnim Dabrom koji pruža jedinstven vidik na more i već spomenute otoke te na Dabarske kukove i Dabre.
Dalje se nastavlja laganim spustom, uglavnom kroz travnate dijelove, te se samo nakratko prolazi kroz dio bukove šume. Ovdje nas je, s obzirom da se radi o sjevernoj strani, dočekalo dosta leda i snijega koji se ne topi tako brzo i bilo je tehnički zahtjevno i oduzimalo nam je energiju. To je bilo nešto prije dolaska do Bačića kose i ruševina starog đačkog planinskog doma Škole narodnog zdravlja. Naime, u prvoj polovici prošlog stoljeća, Andrija Štampar je pokrenuo veliku kampanju promicanja zdravog načina života, te je i ovaj dom bio dio tog projekta.
Ovdje smo već sretali obilne ostatke velike nužde velikih životinja, kao i tragove šapa, no bile su pomiješane sa tragovima nekih kopitara, i u tom trenutku nismo bili sigurni kojih. A šape i izmet su definitivno pripadali medvjedima, kojih u ovom području ima dosta. Znate onaj osjećaj kada ste sigurni da vas netko promatra dok idete kroz bukovu šumu? Lagano smo se uspinjali sjevernom stranom prema Prikinutom brdu, sada već blizu 1200 metara nad predivnim morem u daljini ispod nas, kada smoi prvi puta naišli na njih.
Doslovno smo banuli iza jedne veće stijene i naletjeli na velike smeđe životinje! Srećom, nisu bili medvjedi, već predivni konji. Takve smo viđali na Velebitu iznad Novog Vinodolskog kada smo u rujnu 2020. penjali sa mora na 800 mnv, no ovdje na 1200 metara im se nismo nadali. Iz poštovanja prema ovim prekrasnim i plemenitim životinjama smo napustili stazu i zaobišli ih prema jugu na nekih dvadesetak metara, ne ometavši njihov ručak. Izbili smo na stazu nešto iznad, na otvoreni travnjak, izvan šume, zahvaljujući i opet vjernoj aplikaciji Komoot, u kojoj planiram sve naše avanture. No, dragi konji su nas nastavili pratiti na sigurnoj udaljenosti, gotovo do samog vrha Prikinutog Brda (1265 mnv).
Na četvrti kilometar današnje rute stigli smo nakon skoro 2 i pol sata uspinjanja i nakupili već preko 400 metara uspona, no zbog teškog terena, i hodanja prethodnog dana, odlučili smo da nećemo ići skroz na vrh, sada već lijepo vidljivog i obližnjeg Budakovog brda (1317 mnv), za koje bi nam trebalo još kilometar uspon ai isto toliko spusta do jedne od spojnih staza, kojima se prema jugu može presijeći do Premužićeve staze, kojom smo se trebali vratiti nekih 4 i pol kilometra, blago nizbrdo. Pogled sa vrha Prikinutog brda i njegovih 1265 metara nad morem ne treba posebno hvaliti i sada se već vidi ostatak puta na Budakovo brdo. Staza ide duboko dolje, pa onda ravno gore do vrha s popriličnim nagibom i to sve kroz prekrasni travnati pejzaž.
Na Solinama (1264 mnv) skrećemo lijevo nizbrdo u šumu. Ovdje je šuma već ozbiljnija. Sve je puno oborenih stabala koja treba preskakati, a granje razmicati rukama. Noge već pomalo klecaju, a i dalje ima dosta dijelova sa ledom i snijegom. I tak…odjednom sam sjedio na svom presavijenom previše, slabijem lijevom koljenu, jer je desna noga i štap u desnoj ruci, sve zajedno poletjeli uvis na ledu. Brzim utvrđivanjem štete sam shvatio da je bilo više neugodno i bolno, nego kobno, i znao sam da moram i mogu nastaviti dalje nizbrdo, dosta neugodnim spustom sa Solina do Premužićeve staze, koja se činila kao spas. Na koljeno nisam htio misliti dok jke god zagrijano i ne boli. Spustili smo u ovom kilometru sa Solina do Premužićeve preko 200 metara i preostalo je ovim planinarskim autoputom prijeći još četiri kilometra do Dabarske kose, lijepom južnom stranom, ispod Prikinutog brda i Visibabe, uživajući u pogledu na popodnevnmim suncem obasjane Kornate i mnoge ostalče, već spomenute otoke.
Napokon je došao red da nešto kažem o toliko spominjanoj i željenoj Premužićevoj stazi i zašto se tako zove. Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom.
Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Financirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka financijskih sredstava gradnja staze zastala je jednu čitavu sezonu, a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.
Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Nakon nekih manje od sat vremena, ugledali smo naš automobil na Dabarskoj kosi, gdje smo ga i ostavili i bio je vidljiv skroz do silaska sa vrha Prikinutog brda prema Solinama! Vjetar je sada već ozbiljno puhao i požurili smo na kasni ručak u hostel u Baškim Oštarijama.
Nakon ručka smo, kako smo i planirali, otišli još u tvornički dućan obližnje sirane, koja spada u poduzeće koje upravlja i hostelom i restoranom, koji radi svaki dan i vikendom. A tamo, osim što djeca mogu uživati upoznavajući našeg Magu i njegove prijatelje planinske konjiće, cijeli čopor velebitskih šarenih maca čuva ulaz u riznicu sireva i ostalih mliječnih proizvoda. Nude oni tako redom skutu, vrhnje, jogurt, sirutku i mlijeko, zatim ličku basu, te nekoliko vrsta sireva, škripavac, polutvrdi sir “Kubus” i tvrdi sir “Sveti Vid”, te “običan” ekološki proizvedeni, kao i sve ostalo, svježi sir. Jedan proizvod zaslužuje pojašnjenje zbog svoje neobičnosti – lička basa.
Lička basa, kraljica je autohtonih mliječnih delicija od domaćeg punomasnog mlijeka od krava. Basa je vrlo posebna po naravi tako da ju nije lako opisati ili usporediti s drugim mliječnim proizvodima. Možda basu najbolje opisuje usporedba – da podsjeća na svježi sir pomiješan s kajmakom/skorupom. Najčešće se konzumira kao namaz ili dodatak pečenom mesu ili povrću a posebno nadaleko poznatim ”Ličkim polama”. Sve ćemo to ovih dana obilno isprobavati, jer osim polutvrdog i tvrdog sira, ostali proizvodi imaju kraći rok trajanja od svega 7-10 dana. Nije problem!
Tu je naša velebitska dvodnevna avantura završila i uputili smo se prema Gospiću i autocesti prema Zagrebu. No, vratit ćemno se sigurno u ovaj predio, na granici srednjeg i južnog Velebita, jer ima toliko toga za obići, a ima se gdje i prenoćiti kod ljubaznih domaćina, i dobro okrijepiti u restoranu sa vrlo ugodnim osobljem i pravom domaćom hranom i nadaleko poznatim Velebitskim pivom, svih vrsta!
Za svaku preporuku!
Dnevnik jednog runnera - maratonca, hikera i bikera 