Ličke ljepotice

Kako moji godišnji odmori ne mogu biti sačinjeni (samo) od ležanja na kauču i ispijanju kavica na prekrasnom nam gradskom trgu u Samoboru, već uvijek uključuju barem polovinu aktivnih dana i nešto stotina kilometara, tako je započeo i ovaj, marčanski. Prvo sam pomislio da bismo napokon mogli voziti bicikle po Pagu, no kako se približavao termin godišnjeg odmora u posljednja dva tjedna ožujka, a drugi dio je odavno bukiran u Sloveniji (Bled&Bohinj i krug od cca 100 km unaokolo), valjalo je smisliti nešto za početak. Pag je otpao zbog tko zna koje marčanske bure u nizu, a ideja je bila voziti bicikle. I tako, odluka je pala na dvodnevnu kombinaciju nezasitnog gledanja rijeke Gacke i njezinih vrila, prelazak preko prijevoja Homoljac i pogleda na Korenicu i Ličku Plješivicu, spavanje u Jezercu, i onda, danas obilazak Plitvičkih jezera i okolice.

Prije nego se bacimo na Gacku i vrila, nešto o našoj domaćici – Lici. Prema legendi, živjele su dvije sestre. Kad im je otac umro ostavi im u naslijeđe zemlje koje mi danas zovemo Likom i Krbavom. Bolesna sestra je putovala posvuda tražeći lijek svojoj bolesti. Tako dođe do Ribnika, sela u blizini današnjeg Gospića, ožedni i napije se vode, pa joj zdravlje krene na bolje. Vidi da joj voda čini dobro i da je lijek ili po štokavskoj ikavici “lik” za njenu bolest. Ljekovitu vodu prozva lika, a po vodi cijela zemlja koju je naslijedila dobi ime Lika.

Lika je gorska regija ili visoravan, okružena gorskim lancima; Velebit na jugu, Velika Kapela na zapadu, Mala Kapela na sjeveru te Lička Plješivica na istoku. Sjeverna granica prilično je neodređena jer Ogulinsko-Plašćanska dolina čini prijelazni prostor između Like i Gorskog Kotara. Cijelo područje može se okarakterizirati kao planinska zaravan raščlanjena manjim planinskim lancima u više cjelina (GackaLičko polje ili Lika, Krbava (regija) i Ličko Pounje). Ima veliko strateško i prometno značenje jer čini spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, stoga se Lika još naziva i “Kralježnica Hrvatske”. Kroz Liku prolazi državna cesta Zagreb-Split, s izlazom preko Maslenice na Zadar, autocesta Zagreb-Zadar-Split-Ploče, te željeznička pruga Zagreb-Knin-Zadar/Split. Kroz Liku protječu hrvatske ponornice, rijeka Gacka, rijeka Lika, rijeka Otuča, rijeka Krbava, rijeka Korenica (rijeka), rijeka Bogdanica, Jadova, Novčica, Krka, Krbavica, Dretulja, Bijela rijeka, Crna rijeka, Matica te u Lici još izvire rijeka Una koja protječe njezinim istočnim dijelom samo u gornjem toku.

Dan prvi: Gacka, vrila, Lička Plješivica, Jezerce

Gacka dolina veliko je krško polje omeđeno Velebitom prema moru, a prema unutrašnjosti Kapelom. Poljem dominira rijeka Gacka, koja izvire na jednom kraju polja i ponire na suprotnom. Po duljini Gacka je treća ponornica na svijetu. Njezin je izvorni tok dugačak 32 km, no nakon izgradnje HE Senj 1960-ih skraćen je na 11 km, budući da se na području grada Otočca veći dio vode za potrebe hidroelektrane odvodi tunelima u umjetno Gusić jezero. Zbog blagog pada nadmorske visine tok joj je miran i zavojit. Voda Gacke izuzetno je čista i bogata kisikom.

Stigli smo do Majerovog vrila automobilom, jer smo planirali odhodati lakši trail od Tonković vrila, kroz polja oko Gacke, pored crkve Sv. Franje u Vrilu – Sincu, pa pored Žagrović vrila, natrag do auta. Zato smo odmah došli do Majerovog vrila kupiti odlično brašno koje melje u svom mlinu gazda Jure Majer. Tijekom pošlog stoljeća na području izvora Gacke bilo je oko 60 mlinova koji su mljeli brašno. Izvorišno područje Gacke sastoji se od mnogih manjih izvora, no tri su najjača: Tonković vrilo, Klanac i Majerovo vrilo. Izvori imaju oblik jezeraca i vrlo su slikoviti. Tu se nalazi brojne stare mlinice – “malenice”, od kojih su neke obnovljene i uređene u tradicionalnom stilu. Osim mlinica, tu su i pile na vodu, stupe za stupanje i koševi za pranje sukna. Gačani su se rijekom kretali “plavima”, plovilima izdubljenima iz jelovih trupaca, koji su svojstveni za Gacku.

Danas je kompleks mlinova obnovljen, pa lokalne obitelji ponovno rade na njima. Gospodin Jure Majer ispričao nam je kako mu je potrebno 8 sati da samelje jednu vreću. Danas mu u tom procesu pomaže sin, pa se znanje i običaji prenose na sljedeću generaciju. Kupili smo brašno od pira, kukuruzno te raženo brašno. Ove prirodne ljepote zaslužuju biti zabilježene, pa sam posnimio ovo vrilo na jedan drugačiji način.

Nažalost, dolaskom do Tonković vrila, doznali smo da naše planirano mjesto ručka, restoran koji se tamo nalazi, ne radi već gotovo 2 godine!? Iako na Google maps-ima uredno piše da radi svakim danom, osim ponedjeljkom, a takva informacija stoji i na web stranici samog restorana. O, kakva zabluda! Tako da ne računate na ručak tamo, ali ima nešto novo, zanimljivo i okupirano, no kasnije o tome. Nismo se dali smesti i parkirali smo naš crosshighlander na zgodno mjesto i išli odraditi naš krug od nešto više od 5 kilometara.

Naša ruta je išla oko sela Sinac. Naselje Sinac jedno je od rijetkih u Hrvatskoj koje je formirano na samom riječnom izvoru, riječnim brzacima i slapištima čija se snaga koristi za rad mlinova, pilana, «stupa» i «košića». Smješteno je na rijeci Gacki, ponornici koja se ističe konstantnom čistoćom,
bojom i bogatstvom pastrva. Nastaje od nekoliko vrela koja narod zove vrila: Majerovog, Žagrović, Tonković i vrila Klanac. Iako, u razgovoru sa lokalnim čovjekom doznajemo, a to smo i primjetili, da pastrva nema u gornjem toku, kod samih vrila, a dalje jučer nismo išli. Iako je voda kristalno čista, i zasigurno nije zagađena?!

Posebno smo posjetili Žagrović vrilo i mlin obitelji Laškarin. Zgrada se nalazi na Žagrović vrilu uz drveni mostić kojim je povezana s obalom. Mlin je obnovljen 2002. g. i ponovno pušten u pogon nakon desetogodišnje stanke. Osim zgrade mlina obnovljen je i vanjski pogonski mehanizam (žlibovi, vreteno, žlice, trupina), dva unutrašnja postrojenja, a obnovljen je i bent – brana od kamena sa stazom na kruništu te drveni most s rukohvatima, koji ujedno povezuje ovaj i susjedni mlin obitelji Štimac. Zgrada je izvedena u 19. st. na starim temeljima. Mlin je prestao s intenzivnim radom 1980. g. i od tada je propadao. Već od sredine 20. st. obnova je bila nedovoljna, a izvođena je neprihvatljivim materijalima. Tako je za pokrov upotrijebljen lim, a dotrajala brvna zamjenjivana su daskom. U posljednjoj obnovi upotrijebljeni su izvorni materijali pa je zgrada izgrađena drvenom građom, brvnima, a pokrivena je izduženim daščicama, šimlom. U prvoj prostoriji, mliništu, obnovljena su dva mlinska postrojenja, a u mlinarevoj sobici su dijelovi starih postrojenja i pomagala za rad. Danas radi za obiteljske potrebe, a otvoren je i za razgledavanje posjetiteljima. U njemu su izloženi alati za održavanje i popravljanje mlinskoga postrojenja, za oštrenje mlinskog kamena te razne naprave i pomagala za rad u mlinu. I ovo, kao i Tonković vrilo snimio sam drugačije, za sjećanje.

I sada, ono što sam obećao, a prije nego smo prešli preko brda, put Vrhovina, pored Zipline-a Pazi Medo, Donjeg Babinog Potoka, pa i Gornjeg, bacili pogled na drugu stranu sa Homoljca, spustili se u Korenicu i otišli u naš Rustic Lodge, u Jezercu, morali smo nešto ručati. I onda smo se sjetili da smo gledali prilog na TV-u o čovjeku koji je radio po našoj obali, zatim otišao u Irsku, tako pekao pizze, čak postao i suvlasnik neke pizzerije i onda se vratio doma. I to u Sinac!

Naime Pizzeria Ruspante (Sinac 135) nalazi se stotinjak metara od mlina gazde Majera kojeg sam spomenuo i čije brašno smo kupili na Majerovom vrilu. Imaju lijepi, veliki parking sa lijeve strane, ako dolazite sa glavne ceste, od smjera Otočca, pa se prošetate pedesetak metara do, za subotu i otvaranje u 13:00 sati, krcatu pizzeriju. Pa tu se treba rezervirati!! U selu sa 630 stanovnika! Ali tablice automobila su bile iz cijele naše lijepe. Kakogod, ljubazno osoblje nam je našlo stol i naručili smo najneobičnije pizze koje nismo ikada do sada jeli, a svi sastojci su domaći i sa obližnjih OPG-ova. To im je politika kuće. Bravo!!

Tatjana je naručila pizzu imena Sinčeranka sa ličkom basom, dimljenom pastrvom i ostalim sastojcima, a ja sam naručio (na fotografiji) Lambizza by Ribafish sa ličkom basom, janjećim butom pečenim u krušnoj peći i ostalim odličnim sastojcima. Kažu gazde: “Mi smo obiteljska pizzeria na Majerovom vrilu u srcu Gacke doline.Radimo pizze i lasagne iz krusne peci po originalnoj Napuljskoj recepturi ali prvi u Hr sa domacim brasnom sa obliznjeg mlina i sastojcima od lokalnih OPG.” Bravo! Kažu vlasnici da vikendom izbace oko 250 pizza zimi, a ljeti i preko 300! Respect i za svaku preporuku! Nismo uspjeli sve pojesti i nekoliko slice-ova je taman dostajalo za večeru u našem apartmanu jučer navečer.

Uputili smo se već opisanom rutom, preko “brega” do koreničke strane i našeg današnjeg highlight-a Plitvičkih jezera, odnosno Jezerca. No, na prijevoju, iznad Gornjeg Babinog Potoka, ima jedno ugibalište, koje znam od prije, stali smo i nastale su gornje fotografije LIčke Plješivice, koja je, kao što se vidi još uvijek pod snijegom. Lička Plješivica je izduženi planinski masiv – greben čiji se manji dio nalazi na granici sa Bosnom i Hercegovinom kod Bihaća. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok u dužini 100 km od Plitvičkih jezera do izvora Zrmanje i dijeli Liku od Pounja. Istočne strmine Plješivice padaju u duboki kanjon gornje Une, a na zapadnoj strani su Koreničko, Lapačko, Kamensko i Krbavsko polje. Na sjeveroistočnoj bosanskoj padini se spuštaju kamene potočne doline Melinovac, Skočaj i Zavalje, te na ličkom jugozapadu kod Udbine, Kozja draga. Najviši vrh na jugozapadnom dijelu je Ozeblin (visina 1657 m, HPO), a na sjeverozapadnom Gola Plješivica (visina 1648 m). Plješivica pripada Dinarskom planinskom sustavu, izgrađena je najvećim dijelom od vapnenca. Kako joj je podloga vodo propusna na njoj vlada oskudica vode, u njezinu podnožju pojavljuje se više vrela ali i ponora, bilo na hrvatskoj ili bosanskoj strani. Najveća prirodna vrijednost Ličke Plješivice su bujne šume. Na nekim mjestima te šume prelaze u prave prašume. Najrazvijenije su šume bukve i jele. Posebno na onim mjestima gdje je pristup veoma otežan. Još jedna važna prirodna osobina Ličke Plješivice je u njezinom biljnom pokrovu. Najznačajniji su vrhovi Ličke Plješivice od sjevera prema jugu: Gola Plješivica (1.648 m) iznad Korenice i Plješivički kamen (1.616 m), pa najviši vrh Ozeblin (1.657 m), Rudilisac (1.611 m) kod Lapca, Kremen (1.591 m) iznad Bruvna, najjužniji Poštak (1.443 m) iznad izvora Zrmanje  – Knina i drugi njeni vrhovi niži ispod 1.400 m. Kremen i Poštak neki shvaćaju i kao posebne južnije planine.

Kako smo stigli u apartman već oko 15:10, bilo je dovoljno vremena da odemo do obližnjeg mjesta Mukinje, gdje se nalazi skijalište. Još od 80-ih godina prošloga stoljeća, u zimsku turističku ponudu Nacionalnog parka Plitvička jezera uključeno je i skijanje. Skijalište je smješteno uz državnu cestu D429, u naselju Mukinje. Udaljeno je oko 2,5 km od Ulaza 2 i hotelskog kompleksa Nacionalnog parka Plitvička jezera, odnosno oko 5 km od Ulaza 1 i poznatog restorana Lička kuća, u smjeru jadranske obale. Skijalište raspolaže s jednom vučnicom kapaciteta 400 skijaša na sat, koja ih vuče na proplanak, na oko 700 m n. v. odakle se skijaši niz nekoliko staza spuštaju u podnožje, na oko 640 m n. v. Dužine staza iznose približno 400 m. Osim skijanja i bordanja moguće je i sanjkati se niz padinu na koju se sanjkaši penju sami. Naravno, snijega nije bilo, no mi smo prošetali od hotelskog i apartmanskog kompleksa, prema Jezeru Kozjak i stanici P1, električnih brodova koji voze po ovom jezeru koje spaja donja i gornja jezera i najveće je po površini. Nije bilo puno ljudi, s obzirom da smo sišli dolje oko 16 sati, kada je već preporučeni kraj šetnji i aktivnosti po parku, koji smo zapravo posjetili danas.

Dan drugi: Plitvička jezera, selo Korana

Područje Plitvičkih jezera, proglašeno nacionalnim parkom, ubraja se u najljepše prirodne znamenitosti Europe. To je šumoviti planinski kraj kroz koji se, jedno ispod drugog, niže šesnaest prekrasnih jezera i jezeraca kristalne modrozelene boje. Vodom ih pune mnoge rječice i potoci, međusobno su spojena pjenušavim kaskadama i šumnim slapovima. Tijekom tisućljeća voda ovih jezera je kršila, nagrizala i otapala stijene i korita kojima je tekla. Plitvička jezera najstariji su i najveći nacionalni park Republike Hrvatske. Svojom iznimnom prirodnom ljepotom ovo je područje oduvijek privlačilo zaljubljenike u prirodu, pa je već 8. travnja 1949. godine proglašeno prvim nacionalnim parkom u Hrvatskoj. Proces osedravanja, kojim se formiraju sedrene barijere i stvaraju jezera, predstavlja jedinstvenu univerzalnu vrijednost zbog koje su Plitvička jezera dobila međunarodno priznanje 26. listopada 1979. godine, upisom na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Kako bi se obuhvatilo slivno područje Plitvičkih jezera, granice Nacionalnog parka proširene su 1997. godine i otad Park zauzima površinu nešto manju od 300 km2. Park je najvećim dijelom prekriven šumskom vegetacijom (81 %), manji dio prekrivaju travnjaci (15 %) i površine izmijenjene antropogenim djelovanjem (3 %), a vodene površine zauzimaju tek nešto manje od 1 % površine Parka.

Jezerski sustav Plitvičkih jezera čini 16 imenovanih i brojna manja, kaskadno poredana jezera. Zbog geološke podloge i karakterističnih hidrogeoloških uvjeta, jezerski sustav podijeljen je na Gornja i Donja jezera. Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Burgeti i Kozjak dvanaest su jezera koja čine Gornja jezera, formirana na nepropusnim dolomitima. Gornja jezera su prostranija, razvedenija i blažih obala u odnosu na Donja jezera nastala u propusnoj vapnenačkoj podlozi, usječena u uski kanjon strmih padina. Donja jezera čine Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod. Sustav Plitvičkih jezera završava impozantnim slapovima Sastavcima, podno kojih počinje tok rijeke Korane.

Zahvaljujući razvoju tehnologije danas je taj broj puno lakše odrediti nego u doba prvih kartografa ili putopisaca koji su pisali o Plitvičkim jezerima. Za to više nije nužno obići pješice svako jezero, izmjeriti mu dubinu, nadmorsku visinu i površinu, iako je vjerojatno zbog toga doživljaj neusporedivo slabiji, pa kada već raspolažemo svim potrebnim tehnologijama odlučili smo odrediti točan broj jezera.

Izračun je napravljen pomoću ortofoto snimaka jezerskog sustava iz 2018. godine. Snimanje je provedeno u ranoproljetnom dijelu godine prije listanja vegetacije pa se na snimkama dobro vide sedrene barijere i rubovi jezera.  Svako moguće jezero označeno je točkom, a zatim je pomoću DEM-a (digitalnog elevacijskog modela), proizašlog iz LIDAR snimke Parka, za svaku točku tj. za svako moguće jezero određena nadmorska visina. Sva jezera s visinskom razlikom od najmanje 5 cm su zatim  poligonski vektorizirana te im je izračunata površina. U ukupni broj jezera su uračunata sva ona s minimalnom površinom od 10 m2. Na ovaj način dobili smo ukupno 90 jezera!

S obzirom da smo imali za obići otvorenih pet jezera, četiri iz donjeg toka, i Kozjak koji je najveći i posljednji od gornjih jezera koja su barem do 1. travnja zatvorena za posjetitelje, na gornjoj fotografiji se vidi malo jezero Novakovića Brod, koje je drugo najmanje, poslije najmanjeg Velikog Burgeta, i dubine svega 3 metra. Do njega se vidi, dostupno, Jezero Kaluđerovac, na 505 mnv, površine 2,1 ha i dubine do 13 metara. između njega i slapova prema Novakovića Brodu, postoji prekrasna šetnica drvenim oblucima i put prema Velikom Slapu.

Veliki slap ili Slap Plitvice u Nacionalnom parku Plitvička jezera, visok 78 m do prvog jezerca u podnožju, odnosno 87 m do početka Sastavaka, najviši je slap u Hrvatskoj. Nalazi se pokraj Plitvica Sela na samom kraju Donjih jezera, u neposrednoj blizini ulaza 1 nacionalnog parka, sjeverno od velikih hotela. Potok Plitvica obrušava se uz grmljavinu vode, u jednom padu, preko litice od 78 metara, te zajedno s vodom iz donjih jezera tvori Sastavke koji se nakon 150 metara obrušavaju niz sedrenu barijeru i tvore rijeku Koranu. Veliki slap nalazi se u sklopu Donjih jezera te se smatra najljepšim od svih plitvičkih slapova. Nastankom se razlikuje od ostalih. Naime, dok su ostali plitvički slapovi nastali prelijevanjem vode iz jezera u jezero preko sedrenih barijera, Veliki slap je nastao obrušavanjem potoka Plitvice koji izvire 3 km zapadno u podnožju planine Preke Kose.

Prešli smo sa druge strane jezera Kaluđerovac i nastavili drvenom šetnicom prema slapovima koje stvara sljedeće jezero u nizu, jezero Gavanovac, koje se slijeva u Kaluđerovac sa 11 metara više visine nad morem, sa svojih 514 mnv. Ima površinu od točno 1 ha i dubine je do 10 metara.

Slijedilo je posljednje jezero u donjoj grupi – Jezero Milanovac, na 523 mnv, površine 3,2 ha i dubine do 18 metara. Za ovo jezero je karakteristično da ima i prekrasne desetmetarske slapove. Neću puno pričati, jer fotografije govore mnogo više.

I tako smo, malo po malo, za nešto više od sat vremena lagane šetnje i fotografiranja, prešli oko 3,5 kilometra i ugledali pristanište P3, sa kojeg polaze električni brodovi kapaciteta 100 putnika, kada se popune. Voze cijelo vrijeme po najvećem od jezera, Jezeru Kozjak, površine 81,5 ha i ujedno i najdubljem, sa 46 metara dubine. Nisu se zaustavljali na stanici P2, već su nas dovezli na P1, gdje smo bili već jučer u šetnji.

Nakon kratke okrjepe i kratkih nužnih potreba, jer ionako ništa drugo nije otvoreno (niti kavu ne možete popiti), odlučili smo se uputiti tzv. stazom K, iako je moguće ići samo stazama B, koje obuhvaćaju kompletna donja jezera, no staza K je kompletna staza od preko 18 kilometara kojom bi se išlo bez vožnje brodom, da su otvorena i gornja jezera (osim Kozjaka, koji je otvoren). Ta staza je zanimljiva, jer vodi pored jedinog otoka u jezeru KozjakŠtefanijinog otoka. Štefanijin otok je hrvatski jezerski otok. Nalazi se usred jezera Kozjaka na Plitvičkim jezerima, u istoimenom nacionalnom parku. Okružen je jezerom Kozjakom koje je kao sva iz skupine Gornjih jezera, veće i dublje, nastalo u otvorenoj dolini u trijaskim dolomitima. Narod je nekada ovaj otok zvao Školjem, no nakon posjete kraljevne Štefanije, 1888. g. njoj u čast je nazvan Štefanijin otok. Prvi puta je ucrtan u zemljovide još 1699. godine. Na njemu boravi manja kolonija velikih vranaca, a i poneka siva čaplja, te zmija ribarica.

Staza K je zanimljiva, jer se cijelo vrijeme, nakon prolaska pored jezera Kozjak, podiže iznad donjih jezera i pruža pogled na ista iz druge perspektive, što daje posebnu ljepotu ovom nezahtjevnom obilasku. Naišli smo također na (zatvorenu za posjetitelje) jamu bez poda i svoda – Šupljaru. Nastala je urušavanjem dna ponikve, odnosno svoda špilje. Ima tri dvorane spojene prostranim hodnikom, ukupne dužine 68 m. U jednom hodniku nekoliko je gomoljastih ukrasa kao i jedan stalagnat, špiljski stup nastao spajanjem stalaktita i stalagmita. Jedina je špilja otvorena za posjećivanje. Usijecanjem kanjona Donjih jezera došlo je do otvaranja dna jame te je nastao prolaz prema jezeru Kaluđerovac.

Dosad je na području Nacionalnog parka istraženo oko 100 speleoloških objekata, od kojih je najdulja špilja Golubnjača (u kanjonu Korane) duga 165 m, a najdublja jama je Čudinka, duboka 203 m. Godine 1964. unutar Nacionalnog parka Plitvička jezera, tri špilje smještene u kanjonu Donjih jezera i rijeke Korane, proglašene su geomorfološkim spomenicima prirode, a to su: Špilja Šupljara, Crna pećina i Špilja Golubnjača.

Našu šetnju smo završili nakon nepuna tri sata i pređenih nešto više od 7 kilometara. Uputili smo se u Ličku kuću na zasluženi ručak, sa odličnom ličkom juhom i salatom od dimljene pastrve, nakon čega smo još otišli vidjeti i Camping Plitvice, prije Selišta Drežničkog, a onda smo otišli i do Plitvica Sela, i potoka Plitvice koji napaja Veliki Slap, da bismo se na kraju spustili do sela Korana i mlina Špoljarić.

Izvorište rijeke Korane zapravo je spektakularni završetak Plitvičkih jezera i vode slapa Plitvice, koji se spajaju u kotlini nazvanu Sastavci. Iz tog kotla pršteće vode računa se početak same rijeke. Njena dužina iznosi 134,2 km, a ulijeva se u rijeku Kupu kod Karlovca. Ne zna se odakle potiče njeno ime. Po nekima “Korana” je izvedenica od riječi “Kora” (biljaka), a po nekima “Korana” tj. “Gorana”, označava vodu koja teče iz gore. Korana je jedna od najljepših i najčišćih hrvatskih gorskih rijeka. U svom gornjem toku je unutar granica Nacionalnog parka Plitvička jezera i prvo selo kroz koje prolazi je selo Korana. Sa lijeve strane sela je izdignuto brdo Lisina do 800 mnv., a samo naselje je na 400 mnv. U lokalnom govoru selo se najčešće dijeli na Donju Koranu ili Špoljarić Koranu (po mlinaru) i Gornju Koranu ili Luketić Koranu, prema prezimenima obitelji koje tamo žive.

Mlinovi na vodeni pogon prije sedamdesetak godina bili su glavni način mljevenja žita. U selu Korana bilo je šest mlinova i dvije pilane, od kojih danas postoji samo jedan, kod Špoljarića.Izgrađen je tridesetih godina 19. stoljeća i od tada je stalno u funkciji. Rekonstrukcija i obnova mlina izvedena je 2002. godine.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.