Ljubljana

Za posljednji dan ovog boravka u Sloveniji, s obzirom na standardni odlazak iz apartmana gdje smo smješteni do 10:00 sati, odlučili smo da to bude obilazak glavnog grada Slovenije. Uvijek smo u Ljubljani s nekim drugim razlogom, koji nije tipično turistički, tako da je sada došlo vrijeme da “odglumimo” turiste, ne sudjelujemo u nekoj konferenciji, ne trčimo Ljubljanski maraton. Napravio sam neki grubi plan mjesta koja svakako treba pogledati, a gotovo sve je vezano za uži centar grada, ne dalje od 10 minuta hoda od, npr. Zmajskog mosta.

Ljubljana (također poznata pod drugim povijesnim imenima) je glavni i najveći grad Slovenije. To je kulturno, obrazovno, gospodarsko, političko i administrativno središte zemlje. Tijekom antike na tom je području stajao rimski grad po imenu Emona. Sama Ljubljana se prvi put spominje u prvoj polovici 12. stoljeća. Smješten na sredini trgovačkog puta između sjevernog Jadranskog mora i Podunavlja, bio je povijesna prijestolnica Kranjske, jednog od dijelova Habsburške Monarhije naseljenih Slovenima. Bila je pod habsburškom vlašću od srednjeg vijeka do raspada Austro-Ugarskog Carstva 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata Ljubljana je postala glavni grad Socijalističke Republike Slovenije, u sklopu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Taj je status zadržao sve dok Slovenija nije postala neovisna 1991. godine, a Ljubljana postala glavni grad novonastale države.

Podrijetlo imena grada, Ljubljana, nije jasno. U srednjem vijeku i rijeka i grad bili su poznati i pod njemačkim imenom Laibach. Ovaj naziv bio je u službenoj upotrebi kao endonim do 1918. godine, a i dalje je čest kao njemački egzonim, kako u govoru, tako i u službenoj upotrebi. Grad se na talijanskom zove Lubiana, na latinskom: Labacum i starinski Aemona.

Za većinu znanstvenika problem je bio u tome kako povezati slovensko i njemačko ime. Podrijetlo iz slavenskoga ljub- “voliti, sviđati” 2007. godine kao najvjerojatnije potkrijepio je jezikoslovac Tijmen Pronk, specijalist za komparativnu indoeuropsku lingvistiku i slovensku dijalektologiju, sa Sveučilišta u Leidenu. Podržao je tezu da ime rijeke potječe od imena naselja. Jezikoslovac Silvo Torkar, specijaliziran za slovenska osobna i mjesna imena, zastupao je tezu da ime Ljubljana potječe od Ljubije, izvornog naziva Ljubljanice koja teče kroz nju, a koja je nastala od staroslavenskog muškog imena Ljubovid, “onaj lijepog izgleda”. Ime Laibach, tvrdio je, zapravo je hibrid njemačkog i slovenskog i potječe od istog osobnog imena.

Kao što sam rekao, nakon parkiranja nedaleko Kongresnog trga, u podzemnoj garaži, krenuli smo ravno do rijeke Ljubljanice i mnogih mostova, koji su gotovo na svakih stotinjak metara, spajajući predivno uređene obale, danas sunčanih terasa, prepunih turista i studenata, s obzirom na blizinu svih fakulteta. No, mene je prvo zanimao poznati ljubljanski zmaj.

Simbol grada je Ljubljanski zmaj. Prikazan je na vrhu tornja Ljubljanskog dvorca u ljubljanskom grbu i na Zmajevom mostu (Zmajski most) preko Ljubljanice. Simbolizira moć, hrabrost i veličinu.

Postoji nekoliko objašnjenja o podrijetlu ljubljanskog zmaja. Prema jednom slavenskom mitu, ubijanje zmaja oslobađa vode i osigurava plodnost zemlje, a smatra se da je mit vezan uz Ljubljansko barje, prostrano močvarno područje koje povremeno prijeti Ljubljani poplavom. Prema slavnoj grčkoj legendi, Argonauti su po povratku kući nakon što su uzeli Zlatno runo pronašli veliko jezero okruženo močvarom između današnjih gradova Vrhnike i Ljubljane. Tamo je Jason srušio čudovište. Ovo čudovište je evoluiralo u zmaja koji je danas prisutan u gradskom grbu i zastavi.

Povijesno je vjerojatnije da je zmaj posvojen od svetog Jurja, zaštitnika ljubljanske kapele sagrađene u 15. stoljeću. U legendi o svetom Jurju zmaj predstavlja staro poganstvo predaka nadvladano kršćanstvom. Prema drugom objašnjenju, povezanom s drugim, zmaj je isprva bio samo ukras iznad gradskog grba. U baroku postaje dio grba, a u 19., a posebno u 20. stoljeću po važnosti nadmašuje kulu i druge elemente.

Prošli smo i pored velikog spomenika Francu Prešernu. France Prešeren (izgovara se [fɾanˈtsɛ pɾɛˈʃeːɾən] (2. ili 3. prosinca 1800. – 8. veljače 1849.) bio je pjesnik iz 19. stoljeća, čije su poeme mnogi romantičarski poeti prevedeli na mnoge jezike. Smatran je najvećim slovenskim klasičnim pjesnikom i nadahnuo je kasniju slovensku književnost. Napisao je prvu slovensku baladu i prvi slovenski ep. Nakon njegove smrti, postao je vodeće ime slovenskog književnog kanona.

Povezao je motive vlastite nesretne ljubavi s onom nesretne, potčinjene domovine. Osobito nakon Drugoga svjetskog rata u slovenskim zemljama, jedan od Prešernovih motiva, “neprijateljska sreća”, Slovenci su prihvatili kao nacionalni mit, a Prešeren je opisan kao sveprisutan kao zrak u slovenskoj kulturi. Prešeren je živio u sukobu i s građanskim i vjerskim establišmentom, kao i s ljubljanskom provincijskom buržoazijom. Razvio je jak alkoholizam i pokušao se ubiti u najmanje dva navrata, suočavajući se s odbijenicama i gledajući kako mu većina najbližih prijatelja tragično umire. Njegova lirika bavila se ljubavlju prema domovini, napaćenom čovječanstvu, kao i neostvarenom ljubavlju prema svojoj muzi Juliji Primić. Pisao je poeziju prvenstveno na slovenskom, ali i na njemačkom jeziku. Živio je u Kranjskoj i isprva se smatrao Kranjcem, ali je postupno usvojio širi slovenski identitet.

Nakon obilaska još nekih mostova, kojima ćemo se vratiti kasnije, otišli smo prema kraju centra Ljubljane po imenu Križanke. Kazalište na otvorenom Križanke (Poletno gledališče Križanke) je kazalište u Ljubljani, koje se koristi za ljetne festivale i postavljeno unutar dvorišta bivšeg Samostana Svetog Križa. Nalazi se na Trgu Francuske revolucije (Trg francoske revolucije) br. 1.

Godine 1952. predstavnici grada Ljubljane zamolili su arhitekta Jožeta Plečnika da sada zapušteni samostan preuredi u mjesto održavanja Ljubljanskog festivala. Posljednji Plečnikov veliki doprinos gradu (radovi su dovršeni 1956.) pretvorio je prazan samostan u kazalište na otvorenom i festivalski prostor. Izvorni gotički detalji kompleksa postupno su obuhvačeni renesansnim i baroknim elementima, što se može vidjeti u glavnom dvorištu s plitkim lukovima i sgrafitima raskošnih boja. Ljubljanski festival održava velika događanja na pozornici na otvorenom, dok su ostala mjesta u baroknoj crkvi Križanke, Viteška dvorana (Viteška dvorana) i Vražje dvorište (Peklensko dvorišče). Južno dvorište nalik amfiteatru sa svojom velikom pomičnom nadstrešnicom od tada se pokazalo vrhunskim mjestom za klasične, jazz i rock koncerte. Prostorom upravlja Javni zavod Festival Ljubljana i dostupan je za iznajmljivanje.

Već sam nekoliko puta spomenuo Jožeta Plečnika, jer u planu je bio i obilazak njegove kuće, s obzirom na njegovu važnost za modernu Ljubljanu, no baš ponedjeljkom je kuća zatvorena za posjete. Jože Plečnik (23. siječnja 1872. – 7. siječnja 1957.) bio je slovenski arhitekt koji je imao veliki utjecaj na modernu arhitekturu Beča, Praga i Ljubljane, glavnog grada Slovenije, ponajviše projektirajući kultni Tromost i zgradu Slovenske nacionalne i sveučilišne knjižnice, kao i nasipe uz rijeku Ljubljanicu, zgrade ljubljanske centralne tržnice, ljubljansko groblje, parkove, trgove itd. Njegov arhitektonski otisak na Ljubljani uspoređen je s utjecajem Antoni Gaudí je imao na Barceloni. Njegov stil povezuje se sa stilom arhitekture bečke secesije. Osim u Ljubljani, radio je u Beču, Beogradu i na Praškom dvorcu. Utjecao je na avangardni češki kubizam. Također je jedan od osnivača Ljubljanske arhitektonske škole, a pridružio joj se na poziv Ivana Vurnika, još jednog poznatog ljubljanskog arhitekta.

Sada ću malo prestati o zgradama, arhitektima i Ljubljani, jer prelazeći prvi puta Zmajski most, u Ljubljanici smo ugledali nešto ogromno kako pliva. Prvo smo pomislili da je divovski štakor, no nismo htjeli u to povjerovati, a i baš nitko nije reagirao vidjevši to poveće plivajuće stvorenje. S obzirom da nema raslinja niti drveća u vodi, nije mogao biti niti dabar! I onda je moja Tatjana otišla pitati ribiča kojem je to proplivalo pored plovka, a on se nije niti trznuo, na ušću kanala Ljubljanice, u Ljubljanicu. To je bila nutrija!

Barska nutrija ili nutrija (latinskiMyocastor coypus) veliki je biljojedski glodavac. Barska nutrija jedini je pripadnik roda Myocastor. Rod Myocastor dugo je vrijeme smatran jedinim pripadnikom porodice Myocastoridae, danas on pripada porodici Echimyidae. Barske nutrije žive u jazbinama uz vodu te se hrane stabljikama riječnih biljaka. Barske nutrije prvotno su nastanjivala suptropska i umjerena područja Južne AmerikeIntroducirane su u Sjevernoj AmericiEuropiAziji i Africi. Na ta područja većinski su ih introducirali krznari. Tako je bilo i ovdje po priči tog ribiča. Postojala je neka farma nutrija, uzgajanih zbog krzna i kada je biznis propao, vlasnik ih je jednostavno pustio u prirodu.

Barska nutrija posjeduje zdepasto tijela obraslo dugom grubom dlakom. Duljina barske nutrije može iznositi do 51 cm. Rep je gol te njegova duljina iznosi oko 35 cm. S leđne su strane kestenjastosmeđe, a s trbušne sivosmeđe boje. Na stražnjim nogama imaju plivaće kožice. Izvrsni su plivači. Ženke godišnje kote od 5 do 7 mladih.

S obzirom da je došlo vrijeme ručka, a odlučili smo ručati negdje na Starom trgu, jednoj tradicionalnoj starogradskoj ulici, koja vodi do podnožja starog grada, za koji sam online kupio ulaznice, kao i za žičaru, kojom se ide lakše uzbrdo. Velika Prešernova ljubav je bila Julija Primić, po kojoj je nazvan restoran u kojem smo pojeli odličnu tjesteninu i rižoto, uz čašu poznatog crnog vina.

Julija se smatrala Prešernovom pjesničkom muzom i nikada ostvarenom ljubavi. Mnoge je oduvijek zanimalo koje su Prešernove pjesme posvećene Juliji. To su uglavnom istraživali Avgust Žigon, France Kidrič, Anton Slodnjak, Boris Paternu i drugi. Njihova mišljenja su različita. Juliji su, kaže Kidrič, posvećeni samo Sonetni vijenac, neki povezani soneti, Neiscrpljeno srce, Lijek od ljubavi, Ženska odanost, Ribar. Gazele. Uz sonet Je od vesel’ga časa teklo leto nastao je problem tumačenja godine 1833. i samog događaja, koji Prešen u njemu navodi. Prema riječima Kidriča i nekih drugih, Prešeren je ove godine na Veliku subotu (6. travnja 1833.) u deset sati trebao prvi put sresti Juliju u trnovskoj crkvi i zaljubiti se u nju. Drugi pak smatraju da se radi samo o petrarkističkom motivu, jer je Julija navodno bila u Gazelama koje su objavljene u srpnju 1833., ali su vjerojatno napisane već 1832. godine. Uglavnom, hrana u restoranu Julija je bila ostvarena i dobra! Bili smo spremni za osvajanje starog grada.

Došao je trenutak da osvojimo najvišu točku grada. U srcu Ljubljane, nadomak gradske vreve, na brežuljku iznad grada stoji srednjovjekovna utvrda. Ljubljanski dvorac, prepoznatljiv simbol grada, danas je privlačna kulturna i turistička točka sa raznolikim sadržajem. Uljuljkan u srednjovjekovne zidine, tijekom cijele godine nudi posjetiteljima zanimljiv spektar djelatnosti i događanja. Brežuljak na kome se uzdiže Ljubljanski dvorac bio je sigurno utočište naših predaka još prije nego što je na njemu sagrađen moćni dvorac.

Krajem 13. stoljeća  p. n. e. naseobinu na dvorskom brežuljku izgradili su nositelji kulture polja sa žarama. Narod čija nam etnička pripadnost nije poznata, nazivamo  po načinu pokopa, jer su  preminule sahranjivali u žarama. Arheolozi pretpostavljaju da su ti narodi na brežuljku imali naselje, stoga ne isključuju ni pretpostavku da su preminule na onaj svijet prevozili preko rijeke Ljubljanice. Uslijed kasnijih rekonstrukcija i građevinskih pothvata, naseobina na brežuljku ostala je neistražena, ali su njen osnovni oblik utvrde rekonstruirali na osnovu sličnih naseobina po Sloveniji. U pravilu su bile sastavljene iz dva dijela, manjeg utvrđenijeg i većeg, koje je dijelio nasip. Fortifikacije su bile utvrđene djelomično obrambenim nasipima, a djelomično palisadama. Stambene objekte su sačinjavali drveni zidovi, ispleteni od pruća i ožbukani ilovačom. Obično su kuće imale jednu ili dvije prostorije sa ognjištem oko kojeg su se skupljali  u slobodno vrijeme i za vrijeme nepogoda.

Ljubljana (na njemačkom Laibach) se na povijesno područje ponovno vraća 1106. godine, kada koruška plemićka obitelj Spanheim nasljeđuje vlast od porodice Breže-Selški , a time i posjed Ljubljanskog dvorca.  Na brdu gdje se danas nalazi dvorac, je u ranom srednjem vijeku stajala drvena utvrda, a među pronađenim gradivom ističu se i dva olovna novčića iz 1164. i 1183. godine, koji su najvjerojatnije iskovani upravo u Ljubljanskom dvorcu. U 13. stoljeću je tzv. Spainheimski dvorac stajao iznad Gradskog trga ili tadašnjeg  Grada. U razdoblju koje je trajalo nešto manje od stotinjak godina, dvorac je mijenjao vlasnike sve dok 1335. godine pokrajinu Kranjsku nisu naslijedili Habsburgovci. Utvrđivanje  dvorca  u 15. stoljeću je bilo osobito važno zbog provala Turaka; Turci su na gradska vrata prvi puta pokucali 1415. godine. Utvrđivanje dvoraca po Kranjskoj je zapravo i bilo jedna od posljedica turskih upada. Izgradnja i obnova dvorskih zidina bili su briga pokrajinskog kneza. Ljubljana ga je dobila 1416. i 1448. godine te ponovno 1463. i 1478. godine. U razdoblju vladavine pokrajinskog kneza i ujedno austrijskog cara Friderika III. Habsburškog (car 1452-93), su zahvati rađeni u 15. stoljeću, u potpunosti promijenili prvobitni  izgled dvorca. Stara utvrda obitelji Spanheim srušena je skoro do temelja, a na njenom mjestu uzdignuta je nova sa nepravilnim tlocrtom kasne srednjovjekovne utvrde, koju u našim krajevima zastupa i tradicionalni, netalijanski pravac. Fortifikacija je prilagođena novom streljačkom oružju, cjelokupni kompleks dvorca su proširili  i nanovo  sagradili  Peterokutnu  kulu koja je povezivala vanjski dio Dvorca sa pokretnim mostom iznad obrambenog  jarka.

Sredinom 17. stoljeća  dvorac je izgubio ulogu tvrđave i rezidencije,  s čime je započelo i njegovo postupno propadanje. U njemu se nalazilo vojno  skladište pa je dvorac, umjesto da je štitio stanovnike i grad ispod sebe, zapravo sve njih ugrožavao. Za vrijeme svake oluje, gradu je prijetila velika opasnost od udara groma u jednu od kula s barutom. U dvorcu su se nalazile čak dvije kule, carska i pokrajinska,  sa velikom  zalihom  baruta. U povijesti Ljubljanskog dvorca su se takve nesreće s požarima doista i događale (1630, 1686, 1737). Građani su se silno prestrašili velikog požara 1774. godine, koji se proširio po cijelom gradu te tako ugrozio i pohranjeni barut.

Krajem 18. stoljeća, između 1793. i 1796. godine, bečka administracija je smatrala  da bi dvorac bilo najbolje srušiti, a građevinski materijal prodati. Tome su se usprotivili kranjski pokrajinski staleži i pokrajinski odbor, pa je ipak prevladalo mišljenje da dvorac treba sačuvati. Te polemike je prekinuo dolazak Francuza u proljeće  1797. godine, kada je francuska vojska po prvi puta zauzela Ljubljanu i zatim, ponovno 1809. godine. U vrijeme Napoleonovih Ilirskih provincija (1809 – 13) su se na dvorcu nalazili vojarna i vojna bolnica.

Nakon povratka Austrijanaca 1815. godine, dvorac je pretvoren u kaznionicu za zatvorenike iz Kranjske i Koruške, osuđene na kaznu do deset godina teške tamnice. Kaznionica je u dvorcu s preskokom djelovala u razdoblju od 1848. do 1868. godine, te do uskršnjeg potresa 1895. godine. U kaznioničkom razdoblju je dvorac doživio mnoštvo rekonstrukcija i adaptacija. Središnje dvorište, zasađeno kestenima, služilo je zatvorenicima za svakodnevnu rekreaciju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorcu je najprije bio zatvor za političke osuđenike (1914. godine se u njemu u svojstvu opasnog političkog protivnika Austro-Ugarske našao i slovenski književnik Ivan Cankar), a od 1915. do 1918. godine i karantenska postaja za talijanske vojne zarobljenike. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dvorcu su se najprije smjestili talijanski zatvori, a nakon kapitulacije Italije i njemački.

Umjesto stare obrambene kule  su 1848. godine  nadogradili  današnji vidikovac sa satom, koga su 1980. godine obnovili  i ponovno nadogradili. Za sudbinu dvorca bila je važna  1905. godina. Za vrijeme vladavine gradonačelnika Ivana Hribara, dvorac je otkupila gradska općina. Namijenili su ga kulturnim ustanovama, a zbog nedostatka stambenog prostora , djelomično su ga  preuredili i u stanove. Najpoznatiji nacrt obnove Ljubljanskog dvorca izradio je arhitekt Jože Plečnik, ali ga nažalost nikada nije ostvario. Potpuna rekonstrukcija dvorca započeta je nakon 1964. godine, kada su stanove u gradu dobili njegovi zadnji stanari.

Ljubljanski drveni kotač je najstariji drveni kotač s osovinom na svijetu. Otkriven je 2002. prilikom provedbe projekta uzorkovanja drveta na lokaciji Stare gmajne pri Vrhniki, koji je vodio dr. Anton Veluščak (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti). U jednom od drenažnih jarkova nalazila su se, uz brojne nalaze, dva drvena čamca i ostaci drvenog kotača, koji je bio zbog prethodnog produbljivanja jarka vrlo oštećen. Na mjestu nalaza jarak je proširen te je otkrivena i osovina, zbog koje se smatra da je kotač pripadao kolicima na dva kotača. Kotač je sastavljen od dvije jasenove ploče spojene hrastovim klinovima, a na sredini se nalazi pravokutno otvorenje (što pokazuje da se kotač okretao zajedno s osovinom). Promjer kotača iznosi 72 cm, a debljina 5 cm, dok je osovina bila duljine 124 cm. Kotač je datiran pomoću stratigrafskih podataka, dendrokronoloških istraživanja i ugljikom-14 (laboratorij VERA u Beču). Dobivena starost iznosi 5150 godina. Krajem 2008. kotač je odnesen u konzervatorsku radionicu Römisch-Germanisches Zentralmuseuma u Mainzu, gdje je provedena konzervacija melaminskom metodom. Po završetku konzervacije, 18. prosinca 2012., kotač je vraćen u Mestni muzej u Ljubljani.

Na drugoj fotografiji je šetalište Šance, nastalo tridesetih godina 20. stoljeća kada je arhitekt Jože Plečnik rukovodio radovima na preuređenju ruševina nekadašnje gradske bastije (utvrde). Od njenih ostataka stvorio je popularno šetalište u prijatnoj hladovini krošnji drveća i s atraktivnim pogledima na grad. Šance su posljednji put cjelovito obnovljene 2018. godine.

Izvan starog grada nalazi se i prekrasan drvored divljeg kestena koji povezuje Ljubljanski dvorac i Šance. Drvored je 1905. godine zasadio tadašnji gradski vrtlar češkog porijekla Vaclav Hejnic (1864–1929). Za obnovu parka u čast dolaska austrijskog cara bio je angažiran od strane pokrajinske vlade Kranjske. Drvored prolazi trasom nekadašnjih gradskih obrambenih zidina. U blizini je i spomenik kmetovima. Južno od dvorca, na utvrđenoj terasi za razgledanje ispod Lipnika, 1974. godine, na 500. obljetnicu seljačkih buna u Sloveniji, postavljena je 5 metara visoka brončana skulptura pobunjenika sa seljačkim oruđem. Spomenik je djelo kipara Stojana Batiča, a nisko kameno podnožje s posvetom isplanirao je arhitekt Vladimir Braco Mušič.

I tako smo, nakon pređenih dosta kilometara, sišli uspinjačom natrag do Ljubljanice i okrjepili se u jednom od odličnih restorana sa kavicom i odličnom slasticom spravljenom od parfea od bijele čokolade i bučinog ulja, koje nam je stalno na jelovniku ove godine. Nakon šest sati provednih u ovom divnom i neobično čistom gradu, u koji se očito ulažu ogromna sredstva, uputili smo se prema našoj lijepoj, bez osobite gužve na cestama.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.