Naziv ‘maraton’ potječe iz legende o grčkom vojniku Fidipidu, koji je trčao od polja Maratona do Atene da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima. Prema toj, povijesno nepotvrđenoj priči, Pheidippides je neposredno nakon što je stigao u Atenu od napora preminuo.
Na ideju organizacije prvog maratona kao utrke je došao Michel Bréal, koji je predložio da se utrka stavi u program I. Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine. Ideju su podržali i Pierre de Coubertin, otac modernih Igara, kao i sami organizatori igara, Grci. Prvi maraton u povijesti nije ipak bio onaj na samim Igrama, jer su primjerice Grci ranije organizirali izborno natjecanje za nastup na Olimpijadi. Spiridon “Spiros” Louis je pobijedio na prvom Olimpijskom maratonu u vremenu 2 sata, 58 minuta i 50 sekundi.
Moj dan “D”, vrhunac priprema koje sam marljivo i disciplinirano odradio i po mišljenju mnogih su bile pametno strukturirane, pokazalo se da su bile i više nego potrebne i bez suvišnih dijelova, iako “old school” sa dužinama preko 30 kilometara i bolje da jesu. Naime, sve nakon 33. kilometra je bilo potpuno novo životno iskustvo, no krenimo redom…od nedjeljnog jutra, u Njivicama….
Doručak šampiona, moje omiljene i isprobane zobene pahuljice sa dodatkom granole domaće izrade (hvala ljubavi), južnog voća i meda…obrok koji me može držati nekoliko sati, a ne opterećuje želudac i ne otežava ionako težak poduhvat…trčanje maratona! “Klokanica” sa nevjerojatno bitnim sadržajem za izdržavanje četirisatnih ili dužih napora i hitne i bitne nadoknade izgubljene energije i oprema, koja mora biti vrhunska, iako ja nisam neki vrhunski trkač, da bih smanjio iritaciju, nervozu, ili bilo što može smetati, osim same činjenice da si tamo sam i da nakon 32. ide još “samo” deset kilometara, dugih kao vječnost. Odlazak u Rijeku…grad koji teče…grad koji sam odabrao da u mojem sjećanju bude zauvijek kao onaj u kojem sam istrčao svoj prvi maraton..iako to tada još nije bilo stvarnost, ali je bilo velika želja i realnost nakon toliko priprema i motivacije…
Vrijeme do samog starta smo, moj odlični stožer #nemalabavo (Mirjana, Krešo, Milan, Dejan i moja Taca, pojačani sa pridruženim članom Ivanom Mihelom!) i ja proveli u traženju delegata natjecanja, s obzirom da smo Alen Sambolec i ja bili prijavljeni kao predstavnici KCIPT Samobor na pojedinačno prvenstvo RH u maratonu, no nakon slučajnog pronalaženja istog na Korzu, bazirali smo se blizu samog starta i tamo sam obavio posljednje pripreme, skidanje u maratonski outfit, uzimanje zadnjih “tajnih” pripravaka u vidu kofeina i neizostavnog obreda odlaska na toalet 30 minuta prije utrke.
–> START.
Nakon proceduralnog govora gradonačelnika Vojka O. uslijedilo je odbrojavanje i nas preko 10000, sudionika jedne od 7 utrka toga jutra, krenuli smo na svoj nekima izvjestan, a nekima ne, put prema slavi onih koji uspjevaju završiti utrke, jer svi koji to učine su pobjednici. Trčalo se 10, 21, štafeta 3*7km i 42.2 km na istoj stazi, što se pokazalo kao presudno za moj znatno brži tempo skroz do 15. kilometra, gdje je bio okret za polumaratonce, nakon što smo ostavili stotine “ceneraša” na 10. kilometru, koji je bio njihov cilj.
Alen i ja smo na 2:05 (hvala Krešo!)
–> PRVIH 10k
Nakon starta sam prvo tražio siguran put između velikog broja onih koji su na utrku došli radi okupljanja i doživljaja okupljanja mnoštva (startalo oko 10000 trkača u 4 utrke), bez pravog natjecateljskog ili trkačkog poriva, i malo su nas usporavali, tako da sam nastojao ići uz rubove gradskih ulica dok ne izbijemo na široku prometnicu. To se i dogodilo, već tijekom drugog kilometra (svejedno sam prvi istrčao prebrzih 5:34!), poslije mosta Delta, koja je vodila do jednog nadvožnjaka i famoznog tunela Pećine, duljine 1258,50 m, kojega smo trebali protrčati prvo uzbrdo, gotovo do petlje Vežica, okret, pa natrag nizbrdo, opet do Delte. Kilometar za kilometrom sam nizao brže od planiranih 5:55 – 6:00, tako da su redom išli uzbrdo 5:51, 5:38 i 6:00, a onda nakon okreta na sunčevom svjetlu, spust natrag u tunel sa 5:32 (najbrži kilometar u utrci) i na pet kilometara u tunelu sam bio na prolazu od 28:36, umjesto planiranih 30:00-30:30. Već tada sam shvatio da će zbog adrenalina, utrke, a i nepotrebnog (pokazalo se kasnije) “lovljenja” meni neshvatljivog limita za prvenstvo RH na 35. kilometru potrebnih 3h:30min za plasman, trošenje u prvoj polovini utrke uzeti danak u drugom. Kažu oni koji znaju da svaki kilometar pet sekundi brži od planiranog u prvih 21, odnosi pola minute u drugih 21!! Pokazat će se točno, no vratit ću se toj kalkulaciji u zaključku. Kakogod, naišao sam na 7. kilometru (6. 5:33; 7. 5:47), drugi put pored mojeg stožera, koji se premještao i imao sam što vidjeti: nije dovoljno što su navijali, nego su mi tada prvi puta pokazali kako su me mislili još bolje motivirati, razvukavši veliki transparent…no slika govori tisuću riječi:
Uslijedio je prvi odlazak na grozno dugi mol imena Molo longo (o da..too long), gdje je bilo vrijeme za prvi gel, a kilometri su se redali kao 5:36, 5:51 i 5:53 do 10. Na desetom se srećom odvajalo pedesetak trkača neposredno ispred mene, koji su vukli svoj 5:20 i brži tempo za dobre cenere ispod 55 ili 54 minute, tako da sam se mogao “prebaciti” na praćenje polumaratonaca sa normalnijih 5:30 – 5:40 (puno prebrzo za moj maraton tempo od 5:55). Uglavnom, prvih 10k – 57:16, što je bilo već tri minute brže od planiranog.
–> 11. – 38. kilometar
Nakon što sam se odvojio od svojeg stožera i otišao sam samcat putem koji sam djelomično poznavao, djelomično isprobao (sa Krešom do 33k max), i jesam i nisam mogao znati što će biti dalje, ali kakogod, sebe sam smirivao ponavljajući riječi drage prijateljice, maratonke Vedrane Miholić, koja kaže da je maraton lagan, svi bi ga trčali i još da vjerujem u sve svoje pripreme i treninge i kilometre, jer da sam spreman! I tako sam redao i dalje sve brže od 6:00, kilometre, dakle 5:39, 5:43 do ozbiljnijeg, dugog, podmuklog uspona na Kantridu, gdje sam, hvala Bogu došao na 6:19, 6:00 i 15. na 5:54, što je na okrepi na 15. kilometru dalo 1:26:50, nekih tri minute brže od plana, ali sam još uvijek mislio da je to dobro prikupiti nešto minuta za period poslije Opatije kada je manje više konstantan uspon do 34. kilometra. Ovdje su se polumaratonci okretali i uslijedila je potpuna tišina! U nevjerici sam gledao jednog jedinog trkača ispred sebe na stotinjak metara, ujedno se osvrtao gotovo panično, jer više nikoga nije bilo iza mene…pomislih, pa nisam valjda posljednji 🙂
I dalje sam išao 5:39, 5:42, 5:59, 5:44 i 5:55, što me dovelo do 1:55:49 na 20. kilometru, što je bila najveća “prednost” u odnosu na planirano, od oko 2 sata na dvedesetom. Na halfu sam bio nešto preko 2:02, što je samo za usporedbu, moje drugo vrijeme u životu, nakon Varaždina prošlog listopada, gdje sam išao ispod 2 sata. Od tog trenutka sam išao prema kraju utrke i počeo slaviti svaku tablu sa oznakom pređenog kilometra u utrci. Tu je uslijedio uspon prije Opatije, do samog spuštanja u grad i počeli su prvi znaci danka toplog vremena, umora i teškog terena sa puno promjena ritma, uspona i nizbrdica. 6:19, 6:02, 6:05, 6:03, 6:35, sa okretom na nekih 23,5 km na Slatini u centru Opatije, gdje su ljudi bezbrižno pili kavice i bodrili nas nekoliko koji smo trčali po ugrijanom asfaltu. 25. kilometar na uzbrdici iznad Opatije sam dotrčao na 2:26:53, još uvijek tri minute brže od planiranih 2:30, no već sam osjetio i bio svjestan pada energije i (ne)mogućnosti lovljenja limita od 3:30 na 35. Trebao mi je cener od 1:03, što mogu žmirećki, ali malo teže sa 7 od 10 kilometara uzbrdo i na dionici od poznatih 25 do svemirskih i nikada istrčanih 35.
Odluka je pala negdje na 27. – 28. kilometru da ne ganjam meni nepotreban limit i da “samo” istrčim mararton, po cijenu da ne budem u poretku prvenstva naše lijepe u istom. I bolje! 6:20, 6:29, 6:09, 7:26 (prvih minutu pauze na jednoj “neparnoj” okrepi) i 6:53, dovukli su me do tridesetog na 3:00:10, gotovo u sekundu po planu, ali neplanirano ispražnjenog i iscrpljenog. U nekoliko hodanja po pedesetak metara sam se bio nakratko zapitao, alo je moguće da ja to ipak neću uspjeti, no to sam otklonio sa gnušanjem kao nemogućnost…jer NEMA PREDAJE!
Iza 30. je bilo dosta mučenja, i prestizanja drugih koji su se daleko više mučili, sjedili na pločniku i/ili istezali uz rubnjake, pokušavajući pobijediti grčeve koji su ih uhvatili. Tu, da bih sam to izbjegao uzimam magnezij i komadić banane, te energetske gumene bombone, koje smo prvi puta dobili na nekoj utrci, a onda mi ih je doljela Vedrana sa puta u Njemačku, a sada ih ima i kod nas za kupiti. Na jednoj od okrepa na 4 kilometra dugom usponu nalazim toplu Colu, i uzimam dvije čaše koje su me podigle da krenem ipak kontinuirano trčati, nakon što sam imao nekoliko hodajućih pauza u proteklih nekoliko km. 8:11, 6:50, 7:29, 7:23, 6:49. Užao sam u zonu sumraka, u područje u kojem nikada nisam bio, iza 33. kilometra, gdje je do cilja još “samo” 9 km, devet predugih kilometara. Na 35. sam bio za 3:36:51 i atletski sudac mi je pokazao crveni karton, ali je velikodušno rekao da smijem nastaviti dalje kao “običan” trkač, jer sam imao 2 sata fore za istrčati tih 7 kilometara! To stigneš prepuzati za dva sata, a ne istrčati ili prehodati!!! Nakon suludog ćorsokaka i trčanja u i iz slijepe ulice, samo da bismo nabrali jedan kilometar, krenuo sam glavnom prometnicom prema centru Rijeke i svojem stožeru….koji je nestrpljivo čekao…i dočekao me…
–> 38. do 42.2
Nikada se neću moći dovoljno zahvaliti svima koji su mi pomogli da postanem maratonac, iako sam ja sam to istrčao, nije me nitko nosio, podupirao ili što smo sve ovih dana mogli vidjeti prilikom televizijskih vijesti sa velikih svjetskih maratona…ne znam…u glavi sam bio čist cijelo vrijeme, ali fizički sam osjećao dosta manifestacija tijela koje nisam nikada prije doživio, jer nisam nikada prije istrčao 34, 35, 36, 37 ili 38 kilometara! Tu me dočekala na ulazu u podvožnjak moja Taca, koja više nije mogla čekati u bazi stožera i istrčala je sa mnom moj posljednji uspon kroz taj podvožnjak….a tamo…
…Milan, motivator, prijatelj, legenda, car, direktor, vrhunski profesionalni slikar, treker, maratonac i duša od čovjeka, sve u jednom!! Jučer je istrčao svoj Challenger na Krku, prije samo nekoliko tjedana postavio prvi svjetski rekord Samoborske planinarske obilaznice, no to ga nije uopće spriječilo da sa ostalim članovima stožera #nemalabavo ostane dan dulje u Rijeci, samo da bi mene ispratio na putu do slave istrčanog maratona, na koji me on najvećim djelom i poslao…i hvala ti Milane, hvala ti tisuću puta!
Uslijedila je agonija od četiri kilometra, koji su počeli sa drugim prolaskom najduljeg lukobrana na svijetu, a to je onaj lungo u Rijeci ljudi, ima sto kilometara u jednom smjeru!!! Nekako sam istrčao 100 u jednom, valjalo je još 100 u drugom, a tamo su ljudi bauljali, sjedili, grčili se po podu, strašno, no nisam sada htio stati, ne na kraju, ne kada sam uspio u onome što mogu i usude se rijetki i sada potpuno shvaćam što to znači, sada razumijem što je legendarni Emil Zatopek mislio kada je rekao: “If you want to run, run a mile. If you want to experience a different life, run a marathon.” Legenda, genijalac!
–> CILJ. JA SAM MARATONAC!!!
I nakon još nekoliko stotina ulica i zavoja (u mojem mentalnom stanju) u posljednjih 700 metara, ušao sam na Korzo i krenuo putem, gdje se nazirao cilj. Odjednom više nisam osjećao bol kroz cijelu lijevu IBT, uslijed ekstremnih napora, koje svojem tijelu nisam nikada do sada priuštio, nisam osjećao niti umor…ništa…samo tišina prekinuta Milanovim riječima: “Dalje ideš sam, jer slava pripada maratoncima!”…i otišao sam, podigao sam tempo sa 7:59, koji sam imao na 42. kilometru, na 6:40, što je bio enormni napor, ali adrenalin puca na najjače kada čujete Kikija Šivaka da vas najavljuje kao maratonca sa startnim brojem 38, iz KCIPT Samobor, koji je izgovorio punim imenom, jer ga je naučio kroz ove dvije i malo više godine koliko Klub postoji…
Uslijedio je trenutak tišine, okret oko svoje osi, pogled na semafor, na ciljnu ravninu na kojoj sam stao sa druge strane i stavio finišersku medalju oko vrata!
–> ZAKLJUČAK
Odužilo se ovo pisanje, ali pripreme su bile duže, a Boga mi i moj jučerašnji maraton! Što reći, kakvu poruku poslati onima koji nisu istrčali maraton, a ovo će pročitati? Ljudi, ne upuštajte se u ovakav nadnaravan i mitski poduhvat, ako niste učinili sve i malo više od toga da se oduprete svim fizičkim i psihičkim dilemama i preprekama koje će vas snaći na tom 42195 (ili u mojem slučaju nešto više) metara dugom putu. Nemojte da ne biste završili kao mnogi jučer pa odustali i osjećali se jadno, ili kao jadni Fidipid sa početka priče, koji je “kriv” što mi maratonci uoće postojimo i “navlačimo” nove da to postanu (Krešo, ne brini, rekao sam ti, ti si bio spreman i jučer sa nama u Rijeci).
Na kraju, ono što sam spomenuo na početku, iako sasvim nebitno, ali 4 ili 5 minuta koje sam “zaradio” u prvih 25 kilometara, trčeći i do 20 sekundi po kilometru brže od planiranog (20*15 sek=5 minuta…), me “koštalo” cca 25 minuta u drugom dijelu maratona, i rezultat je nekih 20 minuta lošije vrijeme od plana….ma kakvog k…g plana??! Pa trčao sam svoj prvi maraton, i plasman u PH je sasvim nebitan, no ironično, uvršten sam kao posljednji u plasmanu muškaraca, nakon svega, tako da je službeno to ovako:
vrijeme: 4:34:20; 74. u poretku M; 32. u poretku M za PH; 14. u kategoriji M45…nije loše!
–> I JOŠ MALO
Kako sam “poznata” medijska ličnost, jer sam do nedavno vodio naš najdraži trkački Klub u Samoboru, koji organizira 56. Noćnu utrku grada Samobora, 26. svibnja, onda me odmah “zahaklao” poznati putujući i trčeći reporter Safet Čučuk i zamolio za interview, koji ovdje donosim u cijelosti…za kraj…obećajem…iako bih još svašta mogao reći…i zato..zato ovaj blog..nije kraj…pratite me dalje, jer ovo je samo početak!
HVALA STOŽERU #nemalabavo!
Hvala Dejanu, Kreši, Ivanu i Safetu na medijskim zapisima bez kojih bi ovaj blog bio samo slovo na zaslonu vaših uređaja, ovako ima i nešto fotografija i videa….
Zhare – dnevnikjednogrunnera – maratonca – blog 🙂
….nastavlja se….
Dnevnik jednog runnera - maratonca, hikera i bikera 