Zona komfora je naša utvrda iz koje ne želimo izići, jer..osjećamo se komforno i lijepo nam je, sve ide glatko, nema problema, sigurni smo, sve ide po planu, no…ruku na srce, nema napretka, ili ima samo do neke određene točke i nema dalje! Bojimo se potrebnog ulaganja, pomicanja osobnih granica, eventualne boli koja je potrebna da bi se napredovalo, nekih novih osjećaja, muke…sve je to potrebno da stvarno napredujemo. Davno sam pročitao izreku Abrahama Lincolna: “Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama.”, mislim da je to čak bilo po jumbo plakatima neke kampanje za što god već, no velika je istina da danas ljudi pomnože vlastite živote sa nulom i onda se jadaju da ne ide dalje, govorim sada o sportu i trkačima, neću o životu i politici. Ima dalje!!

Bez pokušaja izlaska iz svoje zone komfora nema rasta! Navest ću vrlo jednostavan osobni primjer. Neki dan je iskočila na Facebook-u moja fotka od prije godinu dana, sa Velebit Traila od prošle godine, za neprepoznat čovjeka, neki starkelja, trči sa komadom nekim, pokušava pratit, a bori se sa trbušinom podvezanom remenom od ruksaka, i kao nešto sam sretan…katastrofa!

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna! Dakle, o tom izbacivanju iz zone komfora ja govorim! Taj Velebit je možda bio prekretnica, to odustajanje nakon uspona na Anića Kuk, sa dva povraćanja i četvoronoške, uz pomoć dragog Popeka, i sportsko završavanje Activa nakon što sam startao kao Challenger…to je bila j…a katastrofa! Nisam nakon toga ozbiljno trčao gotovo dvadeset dana i onda sam se pojavio u Vrhovcu, na prvom trailu odličnog SD Vrhovac i za moje pojmove rasturio, izašao za nekih 3h:45 tešku dugu stazu po najodvratnijem srpanjskom vremenu u mojem životu. No, izbacio sam sve iz sebe i pomaknuo granice! To se tražilo…onda su krenule pripreme za pomicanje granice polumaratona ispod dva sata, Breaking2 projekt, i uspio sam i to u Varaždinu u rujnu, a tada se rodila ideja o maratonu i totalnom pomicanju granica. Ili ćeš istrčati maraton ili ćeš prestati trčati i misliti da si nekakav trkač! I to je bilo to…dogodio se potreban mentalni rast…čitali ste o tome mjesecima, moje pripreme su postale urbani mit postojanosti i posvećenosti treningu i na to sam jako ponosan, i spreman sam ponoviti, i ponavljam. U posljednjih dva mjeseca, nakon odmora od maratona u Rijeci, 23.4.2017. postigao sam nekoliko zadanih ciljeva, koji su dokaz rasta, i izlaska iz zone komfora, dakle osobni rekordi na 5k u Jaski, osobni rekord na 10k u Karlovcu, samo za primjer, moj osobni rekord na 10k prije godinu dana, prije tog istog Karlovca je bio 55:25, još od Grawe noćnog maratona 2015. godine…bez pomaka. A onda prošle godine u Karlovcu cilj je bio ići ispod tada magične granice od 55.00 minuta?? Išao sam 53:50, no to je sve stvar prošlosti, ove godine samo zbog velikog broja ljudi i nešto lošijeg starta uslijed toga, ostao sam na 51:16, a cilj i realnost je bila ići ispod 50:00 minuta što ću vrlo uskoro opet pokušati, no o tom-potom. 

Dolazimo do potpuno nekomfornog današnjeg treninga, T6/73 intervalni trening sa ciljem trčanja 4 ponavljanja po dva kruga na našem malom stadionu, dakle cca 4*666 metara na tempu ispod 4:30, što je jako ispod neke zone u kojoj bih se osjećao dobro i sigurno na nekih 4:55-5:00, hej, ovo je 4:30, a nerjetko sam povukao i 4:20, a najbrže danas zabilježeno je i 3:29!! Tako se to radi!

Garmin mi je čestitao na dva nova rekorda, na 5k – 24:28, što je brže od službenog rekorda u Jaski od prije mjesec dana za 12 sekundi, te na milju, koju popravljam već drugi puta u desetak dana i sada je na 7:10! Također je Endomondo primjetio da sam za 12 minuta sada istrčao 2,69 km. Lijepo je to! I poticajno! Potrebna je motivacija kojom se izbacujemo iz zone komfora i ulazimo u potpuno nove sfere, za koje nikada nije kasno, jer ako ste realni u trčanju, nema veze životna dob, tip utrke, dionica, bitno je da vi u tome uživate i pri tome možebitno rastete! I recite onom sjedobradom sa gornje slike da se može ići 5k i ispod 24:00 i cener ispod 50:00 i sve, samo neka trenira uporno, uzorno i možda poticajno za druge!

#nemalabavo