Cittanova – Antenal – Mirna (Quieto)

Svakih nekoliko mjeseci naraste želja za posjetom Istri do mjere da se to mora učiniti. Hvala Bogu, to i možemo, jer manjim pomacima u rasporedu mogu ostvariti nekoliko dana slobodnog vremena, a toliko je dovoljno. Bili smo na ljetnom odmoru u okolici Pazina, točnije u Žgrablićima, tako da je za ovih nekoliko dana prosinca, nakon dvotjednog bolovanja, izbor pao nešto zapadnije, blizu morske obale, zbog aerosola.

Prije dolaska na naše odredište, u malom selu pored Višnjana, zvanom San Marco, ili Markovac, o čemu ću nešto napisati u sredini teksta, odlučili smo nakon prolaska autoceste, silaska na obilaznicu Rijeke na Grobniku, proći kroz Tunel Učka i voziti istarskim ipsilonom do iza Pazina, kada smo se uključili na lokalne ceste do Tinjana. Tamo smo obišli centar mjesta sa poznatim Županskim stolom, kućom pršuta, crkvom Sv. Šimuna i Jude Tadeja i drugim znamenitostima.

Tinjan je nekada bio gradić na granici. U rimsko je doba tadašnji Attinianum čuvao granice porečkog agera prema nedovoljno romaniziranoj unutrašnjosti Istarskog poluotoka i nadzirao prometnicu prema Tarsatici. U srednjem vijeku postaje jedan od oslonaca pazinskih posjeda Majnarda Črnogradskog te s Pazinskim kaštelom, ženidbenom vezom, dospijeva u vlast Goričkih grofova. Njima je tinjanska utvrda čuvala često napadanu zapadnu granicu prema posjedima Akvilejskog patrijarha, baš kao što je od 1374. godine pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima, carskoj obitelji Habsburg,čuvala vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako smješten na granici, Tinjan nije bio tek obična utvrda, već se od 1578. godine naziva – gradom.

Danas je Tinjan sredina koja ponosno čuva svoju povijest i tradiciju, bilo da je riječ o simbolima ovog kraja, kamenom suhozidu i lokvama te kosirima i rankunima, folklornom i graditeljskom nasljeđu, predaji i legendama ili pak o vrhunskim gastronomskim delicijama poput istarskog pršuta.

Tradiciju proizvodnje vrhunskog pršuta na Tinjanštini danas čuva nekoliko registriranih pršutana, a 2006. godine Tinjan se proglasio i Općinom istarskog pršuta. Još je jedna znakovita tradicija ovoga kraja kovački zanat, a tinjanski kosiri nadaleko su poznati, pa se na blagdan Šimunju u Tinjanu tradicionalno održava smotra kosira i drugih kovačkih proizvoda kovača iz cijele Istre.

Vratimo se stolu na prvoj fotografiji: U hladu ladonja sačuvan je okrugli kameni županski stol oko kojeg su zasjedali predstavnici naroda – „stareji“, odnosno suci, ili „žudihi“ predvođeni svojim županom, kojeg su birali među sobom na godinu dana. Legenda kaže da su tinjanski „stareji“ birali župana tako što bi svi sjeli oko stola, a u rupu nasred stola bi stavili – buhu. U čijoj bi bradi ta buha pronašla utočište – taj bi bio izabran za župana. Ali, ne vjerujte previše legendama. Uloga župana u seoskim zajednicama središnje Istre je bila previše odgovorna da bi njegov izbor bio prepušten isključivo sreći.

Župna crkva Sv. Šimuna i Jude Tadeja (6) potječe iz 18. st i zanimljiv je primjer kasnoga baroka u Istri. Nad ulaznim vratima je kip Bogorodice s djetetom, a sa strane kipovi sv. Šimuna (lijevo) i sv. Jude Tadeja (desno). Nekada su na istom mjestu, unutar kaštela, jedna pored druge, postojale dvije crkve, veća posvećena Sv. Šimunu, a manja i starija Sv. Antunu Opatu.

Ručali smo u Tinjaskom Vijulinu, odličan domaći hamburger sa istarskim pršutom i grana padanom. Tada smo krenuli prema našem privremenom prebivalištu, Apartmanu Artemis u Markovcu. Jednostavno savršeno! Dostatno za višednevni boravak četveročlane obitelji, opremljeno vrlo moderno sa svim detaljima na koje možda niti ne pomislite, a neki ih nemaju niti u vlastitom domu. Uostalom pogledajte sami na linku, kakvu oazu su stvorili mladi glazbenici Diana i Patrik.

https://apartment-artemis.business.site/

Nakon dana u dolasku, jučer u petak, danas u subotu smo odlučili prehodati okolicu Novigrada, sve do ušća rijeke Mirne u more, kod Antenala i prijelaza cestom preko mora, između Antenala i Tara.

Prvo smo krenuli šetnicom prema Hotelu Aminess Maestral i Kampu Aminess Sirena. Plaža je kamena, manjim dijelom popločena, no bez većih narušavanja prirodne konfiguracije obalnog terena. Pažnju privlače neobične staze sa hvatištima za ulazak u more prilagođeni onima kojima je to potrebno, starijima i invalidima. Svaka čast!

Prolaskom kroz predivnu šumu koja pripada kampu, prošli smo pored sportskog centra koji je vidio i bolje dane, no svakako ima kapacitet. Žalosno je samo što su zemljani teniski tereni potpuno zapušteni. Nakon trećeg kilometra, napustili smo na kratko vrijeme more i digli se do glavne ceste, jer nema drugog načina za zaobići kamenolom Antenal, na ulazu u Novigrad, koji nikako ne obogaćuje turističku ponudu mjesta, naprotiv! Prošavši kroz Stanciu Rosello, započeli smo spust prema moru, koje je sa tri strane, lijevo, desno i ispred.

Ušće rijeke Mirne s Tarskom valom područje je veličine oko 465 hektara koje obiluje bogatom florom i faunom s više stotina ptica, brojnim vodozemcima, gmazovima i sisavcima od kojih su brojni zakonom zaštićeni. Sustav laguna ušća rijeke Mirne i Tarske vale važna je lokacija za seobu, prezimljavanje i gniježđenje ptica vodenih staništa. Zanimljivo je da se upravo na ovom području tada zadržavaju žalari cirikavci, sibirska vrsta gnjezdarica koja ljeti prelijeće preko ovih krajeva u jatu od približno trideset primjeraka. Ornitološki rezervat Antenal-Mirna (u završnoj fazi procesa zaštite od strane Ministarstva kulture RH); riječ je o privremenom prirodnom staništu velikog broja ptičjih vrsta prilikom njihove migracije u toplije krajeve, odnosno tijekom povratka u svoja izvorna staništa; jedno od najbogatijih ornitoloških (privremenih) staništa u Europi; predstavlja odličan turistički resurs za razvoj aktivnosti birdwatchinga (promatranje ptica).

Mirna.

Mirna (lat. Ningus, Nengon, tal. Quieto), najduži površinski vodotok u Istri; rijeka je duga 53 km. Njezin je izvorišni dio u jugozapnom dijelu Ćićarijskoga pobrđa u flišnim, pretežno nepropusnim naslagama. Razgranato izvorište je na visini od 250 m u usječenim jarcima, nešto južnije od Huma i zaseoka Erkovčići. Nakon 11 km u smjeru Buzeta njezin gornji, kanjonski tok spušta se u dolini ispod grada na 49 m nadm. visine. Od Buzeta do ušća u Jadransko more u zaljevu kraj Novigrada tok rijeke ima vrlo blagi pad pa je za srednjega vodostaja razmjerno miran, po čemu je vjerojatno rijeka dobila ime. Iza užega kanjona, prošavši kroz Kamena vrata, nizvodno od Buzeta dolina rijeke se malo pomalo širi u riječnu naplavnu ravnicu pa je kod Istarskih toplica široka približno 1 km, a u Motovunskoj šumi mnogo šira. Radi umanjivanja šteta od poplavnih valova iz gornjega dijela vodotoka korito je regulirano.

Desni pritoci su prije mosta u Buzetu bujični potoci Draga i Rečica s nekoliko kraćih povremenih tokova, zatim iza Kamenih vrata oko 8 km duga rječica Bračana, desetak povremenih bujičnih pritoka te vodotoci Belišica i Mulac u podnožju Grožnjana i Brtonigle. Lijevi pritoci su ugl. manji bujični tokovi te vrlo razgranati slijev vodotoka Butonige, koji je danas ujezeren u umjetnu vodoopskrbnu akumulaciju. Osim površinskih dotoka važni su i podzemni – vrlo izdašni krški izvori Sv. Ivan u Buzetu, Bulaž sjeveroistočno od Istarskih toplica te Gradole 3,5 km nizvodno od Velikih vrata (most Ponte Porton), kao tipična krška hidrogeološka pojava ispod vapnenačkoga uzdignutoga platoa na lijevoj obali Mirne. Svi su ti krški izvori vezani za podzemna dotjecanja vode, koja su uvjetovana tektonskim pukotinskim sustavima u vapnenačkim naslagama i vrlo složenom navlačnom građom ljuskave strukture prostora Ćićarije. Rezultat je takve građe podjednaka veličina površinskog i podzemnoga slijeva. Stoga pri iznenadnim jakim oborinama nastaju nepredvidljivi poplavni valovi visine 5–6 m iznad uobičajene razine njezina toka, izazivajući znatne materijalne štete (velike poplave 1964., 1993. i 2002). Orografsko porječje Mirne iznosi 402,9 km2, pridodaje mu se i 180,6 km2 podzemnoga slijeva u vapnenačkom zaleđu, što ukupno iznosi 583,5 km2. Ovisno o procjeni veličine podzemnoga slijeva podatci variraju 458–583 km2

Nakon “razgovora” sa mnoštvom ptica, koje se hrane velikom količinom ribe koja se zadržava na ovom predivnom mjestu, krenuli smo natrag istim putem, kroz rezervat, ali po rubu močvarnog dijela ovog, naoko jezera, iako su nam lokalci rekli da je i to more. Valjda oni znaju. prošli smo pored prekrasno uređene osmatračnice sa stazom uklesanom u kamen i došli ponovno do glavne ceste ispod Stancije Rosello. Ovoga puta nismo se spuštali u kamp i sportski centar, već smo iznad hotela nastavili do glavne gradske šetnice i pronašli jedan otvoreni lokal, gdje smo pojeli pristojnu tjesteninu i završili našu današnju šetnju. Sutra je na redu naše prebivalište, San Marco i sredozemna sela Labinci i Kaštelir, no o tome sutra.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.