Prošli tjedan, u četvrtak sam nabavio isti model bicikla kakav sam imao neko vrijeme dok mi nije ukraden prošle godine. Kaže jedna aplikacija da sam prešao (ne bilježivši ažurno sve) 179,27 km, samo sa biciklom, dakle u svega 9 dana, odradivši dodatno još i dva treninga i jednu utrku trčanja, a sutra i u nedjelju planiram, ako mi stanje ekstremiteta dozvoli (vidjet ćete kasnije) još dvije utrke u Gorskom Kotaru, ali bez vožnje bicikla.

Kao što sam već negdje rekao, nebitno, nalazim se u Gorskom Kotaru nekoliko dana na odmoru i u Fužinama, gdje se nalazim, postoje tri jezera (po tome ima ime lipanjski polumaraton). Oko dva od njih, Jezera Bajer i Jezera Lepenica, sam napravio rute u posljednja tri dana, bez obzira na događaj od jučer. Dakle, planirana ruta je bila obići Jezero Bajer i onda se popeti do Benkovca Fužinskog na preko 820 m/nm, spustiti se nekih dva kilometra i napraviti još jedan krug oko jezera.

Međutim, kako neke stvari i dođaje u životu ne možete isplanirati, tako i ja nisam neke elemente spusta predvidio. Prvo, nisam zaključao Rock Shock vilicu, koja mi daje mogućnost “mekše” vožnje po makadamu oko jezera, gdje sam prije toga prošao…Dakle, suspenzija je ostala namještena na mekše, da propada na rupama, i ublažava stres, što joj je i posao. Drugo, cesta je bila puna nekih šahtova, oko kojih je uslijed prolaska teških kamiona dosta ulegnuća. Izbjegavao sam sve to dobro, išao sa malo kočnice dolje, ne sa 65-70 km/h, koliko mi zasigurno bicikl i masa dopuštaju, već sa nekih 50 km/h.

Na mjestu koje je označeno crvenom točkom na gornjoj mapi, sam pogodio jedan šaht, iza kojega je bilo veliko ulegnuće koje nisam vidio…vilica sa suspenzijom je odradila svoje, ublažila udarac preko rupe, no povukla mi je ruke prema dolje i sve dalje se odigralo u nekoliko trenutaka..instiktivno pritiskanje hidrauličnih kočnica, koje mogu dobro zaustaviti mene i 14kg težak bicikl, ali ne u tim okolnostima… Poletio sam preko bicikla, no pokušao sam se baciti na lijevu stranu, jer sam imao malu torbicu i nekako sam naučio padati u drugim sportovima na lijevi bok…ionako sam imao mikrosekundu za odreagirati…bicikl je preletio preko mene kada sam na lijevom boku počeo klizati asfaltom, a kasnije sam shvatio da je i iPhone iz zadnjeg biciklističkog džepa na majici poletio preko mene (našla ga je jedna žena iz automobila koji je prošao pored mene i pitali su ako trebam pomoć…nekih 50 metara od mjesta mojeg prizemljenja). Završio sam gotovo na sredini ceste, zbunjen, bez orijentacije u prvom trenutku, no pri svijesti (barem ja mislim da je tako bilo). Pridigao sam se svjestan odmah dubokih ogrebotina na oba lakta i koljena, i ničega drugoga u tom trenutku. Pljunuo sam da vidim ako imam krvi u pljuvačci, nije bilo ničega i napipao sam glavu (sa kacigom naravno) ako me nešto boli. Znam da je pravilo da se kaciga ne skida, no provjerio sam ako ima oštećenja i ogrebotina da vidim onda od čega su i ako je meni još nešto. Ničega nije bilo. Stradale su samo Saucony Freedom ISO, koje sam iz ne znam kojeg razloga imao na nogama, a ne tenisice u kojima inače vozim bicikl. Iz kasnije analize svega, zaključio sam (vidljivo na gornjem grafikonu) da sam u trenutku pada imao brzinu od 48,6 km/h i opako puno sreće.

Sve u svemu, da ne dramim dalje…živ, izubijan, svjestan svega što je moglo biti, ali nije se dogodilo srećom ništa gore tako da sam nastavio oprezno već danas, sa laganom vožnjom oko Jezera Bajer. 

Živi i zdravi bili!