26. Zagrebački maraton…odrađen!

I tak…spremali smo se gotovo četiri mjeseca, za meni drugi maraton u ovoj godini, ali i drugi maraton u životu. Znajući koliko je zahtjevno, nisam pristupio svemu olako, prošao sam detaljne pripreme. Malo neobične, skoncentrirane, sa više treninga nego u prvima, ali sa biciklom koji se pokazao kao pun pogodak! Dakle, točno 168 dana od prvog maratona, uspješno, i ovoga puta, bez hodanja, istrčao sam svoj drugi, ovoga puta na domaćem terenu, zagrebačkim ulicama. U pripremama sam bio 111 dana od 16. lipnja, odradivši 99 treninga i jučer, sam maraton je bio 100. aktivnost! Ukupno 1581,48 kilometara!

prije starta

Team #nemalabavo spontano je oformljen kao maratonska interesna skupina, nekako prije maratona u Rijeci, koji smo Alen i ja istrčali, a Krešo i Dejan su tada rekli da će oni ići sa nama na sljedeći. Već tada smo odlučili da će to biti 26. Zagrebački maraton. Svatko se spremao na svoj, sebi svojstven i prihvatljiv način, međutim, svi smo imali isti cilj – završiti maraton, Dejan i Krešo po prvi puta, a Alen i ja po drugi. Bio sam siguran da ćemo svi uspjeti u tome, samo je bilo pitanje sa kojim vremenom, što je na kraju krajeva nebitno, jer svatko tko jednom istrči maraton, zna o čemu pričam, koji je to poseban osjećaj i koliko ponosa je u čovjeku kada prođe ciljem, nakon završetka istog. Rezultati koje smo ostvarili svatko može komentirati i tumačiti na svoj način, no moje je pitanje uvijek isto: Jesi li ti istrčao maraton i znaš li kako je to?

Uglavnom, s obzirom da smo Alen, Krešo i ja natjecatelji prijavljeni u HAS-u za KCIPT Samobor, a ovo je ujedno bilo i ekipno prvenstvo RH, osvojili smo kao klub 9. mjesto u maratonu ove godine! Nije loše! Rezultat 11:48:24 ukupno, ili pojedinačno: Krešimir Mandić 3:40:16, sa čime je bio ukupno 141. i 14. u kategoriji M50; Alen Sambolec 3:47:58, ukupno 172. i 30. u svojoj kategoriji M40 i na kraju moja malenkost sa 4:20:10, sa čime sam bio 290. i 30. u kategoriji M45. U mojoj kategoriji, ali kao građanin je završio i Dejan Popek, sa 4:53:41 kao 41. a ukupno je 353. Mi smo sa sobom zadovoljni, a tko nije sa nama…njihov problem.

navijači

Inače sastavni dio #nemalabavoteam čine i Mirjana Mandić, Tatjana Oreški i Ivan Mihel, koji su bodrili, ne samo nas četvoricu, nego i mnoge druge trkače, na svojem punktu, kod križanja Petrinjske i Jurišićeve na istočnoj strani Trga, dok su na zapadnom izlazu sa Trga bili fanatični članovi AK Sljeme stvarajući fantastičnu atmosferu kakva treba biti na ovakvim sportskim manifestacijama. Također je na kraju trase, prije samog zapadnog okreta prije Selske, bila odlična Žuja ekipa, ili kako su se već zvali. Veliko hvala svima, jer kada više ne ide, kada naiđete na sve njih, bude vam lakše i od nekuda izvučete dodatnu energiju. Posebno bih se zahvalio i seki Martini, šogiju Ivi i malom nećaku Mateju, koji su me zaskočili iza Kvatrića i malo i potrčali sa mnom. Hvala i Jakši, koji me pozdravio na Selskoj u prvom prolazu, te Dževadu, koji je napravio odlične fotke mojih prolaza pored sljemenaškog pulta. Hvala i našoj fantastičnoj ultramaratonki Tonki, koja me uhvatila u trenucima premišljanja, što i kako dalje, oko 30. kilometra. A i Ivici, našem profi fotografu iz firme.

orlić dubravabeneta trgkonfeti sljeme_edittina-kvatzric487.jpg

A sada malo o utrci, koja se odvijala po idealnom vremenu, od jutarnjih 7, do nekih 17-18 C kada sam ja ulazio u cilj iza 14 sati popodne. Gotovo da nije moglo biti bolje za trčanje i svakako nije utjecalo na rezultat, barem ne meni. Bitno je bilo dobro se pripremiti, što sam napravio ovoga puta na skroz drugačiji način i za ubuduće ću samo još više ubaciti teretanu, koliko bicikl nije opcija kroz zimske pripreme, koje će uslijediti, bitno je ostati visoko motiwiran, a što jesam i bit ću još više. Ostavio sam nešto i za kasnije, kao što mi je rekao Janko u Rijeci, ne brini za rezultat, imaš više prostora za napredak. 

kilometri

analiza udaljenosti

 

 

Dakle, vrlo je lako vidjeti da sam imao neki drugi cilj, koji je išao do 25. kilometra gotovo u sekundu, ako pratite gornje dvije tablice, dakle, pratio sam tempo, zamišljen, da se maraton podijeli u tri faze po 14 kilometara, s time da se početna još dijeli na 3 i 11 kilometara. Prva tri su bila zamišljena u tempu 5:52, zatim 5:45, do 14. kilometra. Nakon toga je trebalo sljedećih 14 ići u tempu 5:40, da bi konačnih 14 bilo u tempu 5:33. Rezultat bi bio ispod 4 sata, no ovoga puta to jednostavno nije imalo smisla. Prvi kilometar je bila malo gužva i u tom probijanju sam požurio i išao nešto brže, no nakon što smo prošli Draškovićevu i krenuli prema Kvatriću, polako sam hvatao tempo i već nakon 3. i 5. kilometra sam bio na unutar 30 sekundi od željenog prosjeka. Prvi cener sam odradio 37 sekundi brže od predviđenog i tu sam se već osjećao odlično, nakon prvog okreta u Dubravi i povratka prema zapadu. Do 15. kilometra sam malo ubrzao, povukli su me malo brojni polumaratonci, koji su počeli hvatati završni tempo i približavati se Trgu u prolasku prema zapadu i zapadnom okretu. Tu sam imao gotovo minutu viška, odnosno, bio sam nešto brži nego što je trebalo, no jednostavno, ne možete trčati sporo kada idete pored svojih navijača ili pored punkta AK Sljeme koji vas podignu skroz i odjurite niz Ilicu. Na 20. kilometru sam bio na 1:54:23, naspram planiranih 1:54:51, HALLO, samo 27 sekundi razlike i to u stranu neke uštede. Prvi half sam odradio za nekih 2:00.30, dakle istih pola minute ispred plana, koji sam slijedio sa lakoćom. I tako je bilo sve do novog odlaska u Dubravu, stadion u Maksimiru sam prošao na nekom 25. kilometru svega 13 sekundi sporije od plana za Breaking4, pa prema okretištu tramvaja u smjeru Poljanica, no na tom pravcu sam počeo osjećati neugodno zatezanje u zadnjoj loži desne noge, isto što mi se dogodilo na Grawe noćnom maratonu. Odlučio sam usporiti da vidim kako će mišić reagirati, jer prvi i osnovni cilj je bio zdrav završiti svoj drugi maraton, pa ako je još moguće u nekom boljem vremenu od prvog, dobro, a ako ne, opet dobro, samo ga završiti i probati ne hodati.

Zagreb, 8.10.2017.

Prvih pet kilometara takvog sporijeg tempa me dovelo na 30. kilometar, kod naše ultramaratonske heroine Antonije Orlić, gdje sam se odlučio malo zadržati, popio magnezij, popio tabletu sa elektrolitima, uzeo bananu i popio malo energetskog pića, te istegnuo bolne kvadricepse. To je bilo ključno. Da tu nisam stao i malo se oporavio, ne znam ako bih završio utrku. Ovako, napravio sam rekalkulaciju i ciljao na tempo oko 6:00 do kraja, što bi donijelo znatno poboljšanje vremena maratona. Tako sam i nastavio i na 35. kilometru sam bio na 3:35:14, na 40. na 4:01:47, da bih sam maraton završio jednim dugim finišem na tempu 5:04 (!!) od Mesničke do cilja i ušao u isti sa 4:20:10, što je službeno vrijeme i poboljšao sam PB preko 13 minuta, no što je najvažnije imao sam jaku i hladnu glavu i odlučio se za ovu varijantu, ne silujući prvi cilj i ne riskirajući ozljedu. Jako sam zadovoljan i samo ću ovdje citirati prijatelja maratonca iz Nizozemske Akosa: “Respect for you in Zagreb! No matter what the time is, be proud of yourself. Nobody to assist or help you, you ran the marathon completely on your own and that is something to be extremely proud of. Better is not what is most important. Enjoying the marathon and allowing proudness afterwards is…!”

I to je to za ovu godinu, pročitajte što je napisao Smoker na svojem FB profilu, a i Krešo će sigurno uskoro napisati svoje viđenje svojeg prvog maratona, isto kao i Dejan, pa ćemo to svi zajedno čitati. Idemo dalje!

#nemalabavo

ulazak u cilj

 

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.